Berberovo je djelo uvršteno u kolekciju Tate Gallery u Londonu, a sir Edward Lucie Smith, jedan od najznačajnijih britanskih povjesničara umjetnosti i likovnih kritičara, proglasio ga je najvažnijim postklasicističkim autorom
ZAGREB U 72. godini života, u Zagrebu je preminuo veliki bosanskohercegovački likovni umjetnik Mersad Berber. Priznat u svijetu kao jedan od najboljih suvremenih grafičara, a omiljen među kolekcionarima, Mersad Berber je desetljećima izlagao diljem svijeta, njegova su djela uvrštena u kolekciju Tate Gallery u Londonu, a sir Edward Lucie Smith, jedan od najznačajnijih britanskih povjesničara umjetnosti i likovnih kritičara, proglasio ga je najvažnijim postklasicističkim autorom. Dobitnik je više od 50 domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja za svoj rad, a od 2007. godine bio je član Ruske akademije umjetnosti.
U ljeto 2003. u dubrovačkoj Galeriji Stradun, Mersad Berber priredio je svojevrsnu retrospektivnu izložbu, dijelom posvećenu i Vlahi Bukovcu, koju je stručna kritika proglasila jednim od najznačajnijih hrvatskih likovnih događaja te godine.
S Berberom sam se često sretao i razgovarao, a na pitanje »kome pripada« budući da je čovjek i umjetnik s dva državljanstva i tri ateljea, jer stvara u Zagrebu i Dubrovniku, a povremeno i u Sarajevu, evo što je odgovorio:
– Vrlo teško mi je to reći. Mislim da sam najsretniji kad sam u Dubrovniku, u mom ateljeu u Lozici, ali se sasvim dobro osjećam i u Zagrebu u koji sam stigao dramatičnih ratnih godina u danskom transporteru. No, i tada, odlazeći iz Sarajeva ponio sam sobom svoje relikvije – Bukovčev štafelaj i jednu njegovu slavnu sliku »Pad Ikara« koja i dan danas visi u mom zagrebačkom ateljeu u Bosanskoj ulici. Te relikvije vam spominjem stoga što je likovna komponenta hrvatskog slikarstva itekako prisutna u mom habitusu, još iz dana moje rane edukacije kada su me na velike klasike poput Celestina Medovića, Emanuela Vidovića i napose Vlahu Bukovca uputili moji veliki prijatelji vrsni povjesničari umjetnosti dr Grga Gamulin i dr Kruno Prijatelj. Upravo zato sam silno želio u Dubrovniku, Gradu koji nazivam apolinijskim mjestom svjetlosti, predstaviti tih 39 ulja na platnu nastalih u posljednjem desetljeću u mom zagrebačkom ateljeu, kazao mi je tada Mersad Berber. (L. BRAILO)
Mersad Berber bio je zaljubljenik i u kazalište, i u glazbu. Često ste ga mogli vidjeti na kazališnim premijerama, na koncertima u Zagrebu i Dubrovniku. Volio je izlaske i druženja s prijateljima, ali je u svom zagrebačkom ateljeu radio strastveno i posvećeno – govorio je da su mu u trenucima stvaranja dovoljni platno, boja i kist.
Iako je bio tražen i popularan, nije planirao velike izložbe kojima bi na bilo koji segment svog stvaralaštva stavio točku. Bježao je od »retrospektive«, jer ga je asocirala na smrt. A po pitanju smrti i vlastita počivališta – imao sasvim određen stav: »Mnogo važnije od mjesta gdje će biti moji ostaci, je ono duhovno što će ostati u naslijeđe budućim generacijama. Mislim da pripadam europskom figurativnom krugu – od Krakowa i Münchena do Zagreba i Sarajeva – i sretan sam što sam poneki rad dobro naslikao…« – govorio je Mersad Berber, umjetnik uistinu europskog formata, s darom za likovnost, koji je baštinio od majke Sadike, talentirane vezilje i tkalje orijentalnih ćilima.
Taj duh Bosne koji je nosio u genima, a duboko spoznao življenjem, magično se presijavao na bakropisima koji su ga proslavili diljem svijeta… I kojima se divila likovna publika od Londona i Pariza, do New Yorka i Tokyja.