ART-KINO

Premijera “Glavnog jela” Kristine Baršić: Riječka orgija velikog žderanja

Dragan Rubeša

Oko riječkog građanskog stola Barišić postavlja obitelj jedne djevojke, čije veliko žderanje pulsira u istom razornom spoju vulgarnosti i masnih usta. Tu su majka (Nina Violić), otac (Alen Liverić), baka (Edita Karađole), starija sestra (Dubravka Tintor) i neočekivani gosti (Iskra Jirsak i Alex Đaković)



Apokaliptičan i provokativan, klaustrofobičan i ubojit, vulgaran i brutalan, genij talijanske groteske Marco Ferreri postavio je davne 1973. oko jednog pariškog stola četvoricu sredovječnih prijatelja, čije orgije velikog žderanja igraju na klasične »chateau erotica« mehanizme (šifra: »La Grande bouffe«). Bio je to razorni spoj žudnje i odvratnosti, Rabelaisa i De Sadea. Klaustrofobična i ubojita, Kristina Barišić slijedi u svom kratkometražnom igranofilmskom debiju »Glavno jelo«, jučer premijerno prikazanom u riječkom Art-kinu Croatia, sličnu trajektoriju.


Vandalizam i destrukcija


Oko riječkog građanskog stola postavlja obitelj jedne djevojke, čije veliko žderanje pulsira u istom razornom spoju vulgarnosti i masnih usta. Majka (Nina Violić), otac (Alen Liverić), baka (Edita Karađole), starija sestra (Dubravka Tintor) i neočekivani gosti (Iskra Jirsak i Alex Đaković). To su kreature koje sudjeluju u njenoj orgiji. No prije tog žderanja, junakinji će se dogoditi jutro poslije. To je ono prokleto mamurno nedjeljno jutro. Buđenje nakon divlje noći koja se autoričinoj Lili (Nina Batinić) vraća u formi flešbekova. Noći ispunjene vandalizmom i sveopćom destrukcijom koju bi ona najradije zaboravila.


Instituciju nedjeljnog ručka koji pamti ljepša vremena novogodišnjih sarmi s direktnim prijenosom bečkog koncerta na televizoru s gondolom i čipkastim tabletićem, Barišić promatra kao groteskni teatar animalnih pulsacija. U njemu se crna tinta cijedi s očeva čela poput masti s glave pečenog odojka. U njemu se srče juha, loče vino i glođu kosti. Njegovu »amerindie« varijantu prepoznat ćemo u disfunkcionalnom stolu s puricom oko kojeg se na Dan zahvalnosti skupljaju obitelji razmetne sa svojim traumama, histerijama i nervozama.




Iako je riječ o riječkoj autorici koja iza sebe ima impresivni niz glazbenih videa koje je radila za Moskvu i Punčke, a čiju estetiku prizivaju stilizirani pasaži »Glavnog jela«(bijeli zec među kristalima, biseri na šnicli, rogovi oko kojih padaju crvene latice), Barišić nije drone-friendly poput Matanića. Nju ne zanimaju (panoramske) riječke vedute, ne računajući na kola prve pomoći koja se u uvodnom kadru spuštaju prema riječkom Školjiću. Iako je s potonjim autorom (šifra: »Novine«) povezuju gotovo identični odbojni i odvratni karakteri s kojima je empatija praktički nemoguća. Ubrzo zatim, kamera ulazi u junakinjinu teen sobu u kojoj ćemo uz njenu odjeću razbacanu po podu ugledati i lutkicu u roza majici s MeToo logom.


Groteskni teatar


Ali sada je lik koji portretira Batinić totalni antipod »Srbenki«. Jer dok je u Slijepčevićevu doksu ona bila žrtva nasilja, sada njen lik generira to isto nasilje u formi vandalizma i postaje dio one iste grupe koja joj je u »Srbenki« pretvorila život u pakao. Grupe s kojom je u orgiji subotnje večeri provalila u školu.


U autoričinu prosedeu brišu se razlike između školskog/vršnjačkog i obiteljskog krda. Oba emaniraju identičnu brutalnost i animalne porive. Obitelj i društvo ovdje životare u savršenoj sinergiji. A institucija nedjeljnog ručka i njeni fetiši postaju groteskni teatar ironije i apsurda. Jer, kako bi to kazala Lili – »Idem se posrat da bude još više govana ovdje«.