PULA Prvi put da mi se dogodilo da nakon gledanja čak tri filma nisam u mali notesić imao potrebu zapisati ni riječi. Dojadilo mi puniti ga svakojakim opaskama, a ono što sam vidio i nije toliko da bih trebao zapisivati.

Recimo »Siguran let«, kratki igrani film scenarista i režisera Alda Tardozzija, s jakom pulskom logistikom (producentica Barbara Jukopila, pulski aerodrom…), s idealno izbalansiranim ritmom, dramatikom i humorom situacije. I to onim od kojega se više gušite nego hihoćete u situaciji kad planirani odlazak jedne familije avionom u Australiju razotkriva one male-velike pukotine u obitelji. 

To najbolje ilustrira ležerna gluma Lane Barić, zabrinute majke koja se igra Boga, dok je Bojan Navojec suprug autsajder, a djeca (Kaja Šišmanović i Bruno Mašić) doprinose da sve bude kompliciranije. Tu su i dobrodržeći Aljoša Vučković kao djed, i njegova mlada supruga Monika (Tena Jeić Gajski) u prelijepoj kući… Najbolje što smo do sada vidjeli, još i začinjeno lijepom glazbom Luke Zime.

Apokaliptična slika

Već nakon projekcije nametnulo se pitanje zašto taj film nije prikazan na otvorenju festivala. Dilema se produbila i nakon »Kratkog izleta« redatelja Igora Bezinovića i koscenarista i glavnog glumca Ante Zlatka Stolice, kojima je Šoljanov »Kratki izlet« poslužio kao ideja da svoje motovunske festivalske dane začine s malo avanture.

E, tu se sada nameće pitanje: Kako otvoriti Pulu s temom Motovunskog festivala, ali možda još intrigantnije – kako prepunoj Areni pokazati apokaliptičnu sliku unutrašnjosti Istre, razrušenu, napuštenu, zapuštenu – pravi horor – naspram one idealizirane turističke razglednice? Ne znam koliko je Bezinoviću bila namjera otvoriti oči široj javnosti o tim propalim istarskim dvorima, za koje će svaki gledatelj pomisliti da su ostaci nedavnog rata, ali su zapravo ostaci onog rata od prije 75 godina – i još na to podsjećaju.

No, što se tiče samog filma i jedne preeeduge šetnje bez cilja, bez osjećaja za prirodu, bez ritma, ali opet s naracijom kao alibijem za nemogućnost da se išta kaže – možda bi sve imalo smisla da je zbijeno u kratki metar. Trebalo bi biti ljeto i jaaako vruće, a sve se čini da je proljeće na izmaku, dok se kamera zalijepila za grupicu hodača s leđa i nikako da se odmakne i pokaže malo krajobraza. Tajnovita i nikako ona idilična slika Istre – Istra je mračna podzemna tajna, a kratki izlet s predugim lutanjem ni nakon ulaska u rovinjsku Careru ne naslućuje osvježenje.

Najbolje bi bilo sve zaboraviti što prije. Koliko god se trudio zapamtiti neko glumački ime, nisam našao razloga ni opravdanja ni za jednu ulogu, osim što se odmah znalo tko je Ante Zlatko Stolica. On se kao scenarist potrudio sve skinuti do gola na kupanju u gorskom jezercu osim, naravno, sebe. Ako vam nešto znače ova imena evo ih: Iva , Željko Beljam, Mladen Vujić, Marko Aksentijević, Josip Visković… zaslužili su, nahodali su se i izopijali.

Jedina festivalska zvijezda

Oko »Anke« sve neke tajanstvene (ne)prilike: film nije u Areni, autora nema pred publikom u prepunom kinu Valli, nema ih ni na konferenciji za novinare, nema ni objašnjenja organizatora. Tajanstveno kao šuma kroz koju Anka (Cvita Viljac) prolazi na svom putu do sreće, a vrebaju je šumske nemani i zla teta. Kako je riječ o školskoj lektiri (»Anka Brazilijanka« Mate Lovraka), nakon Reljinog »Vlaka u snijegu«, ovo je bio izazov koji si je Dejan Aćimović, sa sestrom Tatjanom kao scenaristicom i producenticom, zadao kao ozbiljan put do najmlađih gledatelja. I kao neka vrsta konkurencije Kinoraminom Koku.

Kao što vidjesmo, Koko je bio u Areni, a Anka ne, iako je po prvom dojmu svakako to zaslužila, pogotovo u konstalaciji ovoga što smo do sada vidjeli. Trud animiranja drvenih čudovišta i žena zmija morao se valorizirati, uz činjenicu da je riječ o lektiri, da je kućni Aćimovićev skladatelj Livio Morosin, tu su i povijesni kostimi i na kraju prava i jedini zvijezda festivala – Eric Cantona u ulozi Brazilijanca.

Morosinova glazba je melankolična kao i on sam u zadnje vrijeme, pa se lijepo uklopila u priču o zlu koje na kraju bude pobijeđeno, ali je na kraju Morosin mali zakazao pa sretan završetak – kada Brazilijanac nakon svega dovodi Anku u školu – ne pršti od sreće i taktova već i dalje klizi adagiom.