ZAGREB U Pragu su nas učili zanatu, a ne umjetnosti. Učili su nas da se filmovi rade za gledatelje, a ne za mame i tate. Dobre su one škole koje te nauče zanatu. Zanat nije nešto ružno, on je vrhunac koji čovjek može savladati.

 Ovo se okupljanje »praških đaka« – redatelja koji su prije gotovo pola stoljeća, kasnih 1960-ih, pionirski utabali novu stazu za jugoslavensku kinematografiju – zgodno poklopilo sa Zafranovićevim sedamdesetim rođendanom. Ipak, preksinoćnjem je razgovoru nedostajalo slavljeničkog »štiha«. 

  Na pitanje što je ostalo od »praške škole filma«, Zafranović je ponudio pesimističan odgovor. 

 

Školovani izdajnici

– Prag nije bio samo grad s akademijom na kojoj su predavali vrhunski profesori, nego grad koji odiše bogatom, bujnom kulturom. Kad smo se vratili u Jugoslaviju kao gotovi režiseri, ovdje smo se tek morali izboriti za ono što smo imali u Pragu. U Jugoslaviji smo se odmah suočili s cenzurom, etiketirani smo kao izdajnici. Ja sam morao otići u Beograd raditi filmove. Tamo sam imao sreće što sam upoznao Mirka Kovača, on je bio scenarist na mnogo mojih filmova. 

  Nakon toga mi se nije bilo lako vratiti u hrvatsku kinematografiju. Priljepili su mi antihrvatski pečat koji me i danas prati. To je besmisleno i glupo, ali tako je. U Pragu predajem na akademiji filmsku formu, tamo ću i ostaviti kosti. Dalmatinac sam, a umrijet ću kao Čeh… – nujno je govorio Zafranović, jedan od redatelja koji tvore fenomen »praške filmske škole«. 

  Ishodište ove priče je u golemoj strasti skupine redatelja – Gorana Paskaljevića, Rajka Grlića, Gorana Markovića, Srđana Karanovića i Lordana Zafranovića – koji su svoju karijeru započeli šezdesetih godina prošlog stoljeća filmskim eksperimentima u lokalnim kinoklubovima diljem bivše Jugoslavije, nastavili je graditi učenjem raznih filmskih »zanata« na znamenitoj praškoj filmskoj školi FAMU, a po povratku u Jugoslaviju sedamdesetih radili autorske filmova koji su oponirali dominantnoj struji i diktatu ideologiziranih junaka. Na filmu su otvorili prostor za ljude od »krvi i mesa«, izgnali su patos i plošna rješenja, borili se protiv diletantizma, uvodili humor i ironiju na velika vrata, utjecali se zanatskim vještinama… 

Opasno bavljenje filmom

Pričajući o onome što ih povezuje i razlikuje, praški su đaci pokušali na tribini još jednom odgovoriti na pitanje što je to »praška škola filma«. 

  – Ne znam što danas više uopće znači ta naša »praška škola«, ne znam može li se u Hrvatskoj više raditi filmove kakve smo mi učili raditi, rekao je Zafranović, koji se požalio da mu nisu odobrena sredstva za snimanje velikog filmskog projekta »Karuzo«, koji priprema već godinama. 

  Zafranović je ispričao kako mu je natježe bilo raditi devedestih, kad su ga pod prijetnjom policije potjerali s hrvatske televizije, gdje je dovršavao svoj dokumentarni film o Andriji Artukoviću. S rolama tog filma pobjegao je u inozemstvo, ali film tada nije dovršio jer je shvatio da mu je u Hrvatskoj ostao sin koji je zbog toga mogao imati velikih problema. 

  – Tek sam devedestih shvatio da bavljenje filmom može postati opasno po život tvojih bližnjih, rekao je Zafranović. 

Komunizam i subverzija

– U Pragu smo se naučili zanatu, a onda smo se svi sasvim drugačije razvijali, svaki u svom smjeru. Maloprije sam, nakon četrdeset godina, ponovo pogledao Lordanov film »Muke po Mati«. Jako sam pod dojmom tog filma. Večeras su me te scene uzbudile kao i kad sam ih prvi put gledao. To je, eto, ta snaga, ti filmovi i danas djeluju jako snažno – rekao je Paskaljević, koji se prisjetio i živog društvenog života u Pragu, gdje se u kavanama okupljao s kolegama i razmjenjivao iskustva. 

  Grlić je rekao da su oni iz »praške škole« bili manje subverzivni prema komunizmu od, primjerice, njihovih prethodnika Makavejeva i Živojina Pavlovića. 

  – To je zato što mi nikad nismo ni vjerovali u komunizam kao oni. Oni su u početku vjerovali, a kad im se iluzija razbila krenuli su se komunizmu i toj svojoj iluziji osvećivati kroz svoje žestoke filmove – smatra Grlić. 

  Preksinoćnji je događaj zaključen sumornom Zafranovićevom opaskom o ravnodušnosti zagrebačke kulturne javnosti prema ovoj temi. 

  – Danas je Zagreb ugostio velike filmske majstore koji su se dokazali i u svijetu, a nitko to nije dostojno oglasio i popratio, rekao je. 

  Da razbiju turobne teme, gosti su se prisjetili i svojih anegdota iz Praga, kad je Grlić primjerice morao prevoditi ljubavni krah između Zafranovića i njegove djevojke Čehinje. Zafranović je loše znao češki, pa im je Grlić morao prevoditi te njihove zadnje riječi na rastanku, bilo mu je to dosta stresno, morao je prevoditi i djevojčine grube riječi Zafranoviću.