Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
11. studenoga 2019.
Piše Kim Cuculić

PATRIJARHAT Kod nas ni spomenici ne poštuju "žensku kvotu"

PATRIJARHAT Kod nas ni spomenici ne poštuju "žensku kvotu"
PATRIJARHAT Kod nas ni spomenici ne poštuju "žensku kvotu"
Autor:
Objavljeno: 3. studeni 2019. u 11:21 2019-11-03T11:21:32+01:00

Umjetnost uvijek reproducira dominantne društvene odnose. Kroz rad i djelo možda najpoznatije hrvatske kiparice Marije Ujević Galetović može se na djelu vidjeti dominantan, patrijarhalni obrazac reprezentacije. Niti jedno od njenih važnijih djela, naime, nije posvećeno ženama, već isključivo snažnim muškim figurama, vladarima književnih i umjetničkih kanona poput Augusta Šenoe, Miroslava Krleže, Sterije Popovića, Jakova Gotovca…

U Central Parku nalaze se statue dvadeset i trojice muškaraca koji su ostavili trag u američkoj povijesti, no grad New York još nije odao počast postignućima američkih žena - vijest je koju donosi Hina. Ta bi se nepravda trebala ispraviti iduće godine. Gradsko povjerenstvo prošli je tjedan donijelo odluku o postavljanju statua u čast triju pionirki u borbi za ženska prava: Susan B. Anthony, Elizabeth Cady Stanton i Sojourner Truth.

Statua Sojourner Truth, američke abolicionistice i bivše ropkinje koja je u državi New York bila ulična propovjednica, držeći govore protiv ropstva i o pravima žena, dodana je tek nakon kritika Afroamerikanki koje su isprva bile isključene iz cijelog projekta. Kipovi bi trebali biti podignuti u kolovozu sljedeće godine kada se obilježava sto godina otkako su žene u Sjedinjenim Američkim Državama dobile pravo glasa. Djelo umjetnice Meredith Bergmann bit će presedan u 166 godina starom parku u kojemu nema skulptura kojima bi se odala počast ženama, no zato se u njemu mogu pronaći izmišljeni likovi poput animiranog lika Majke guske ili Alise u zemlji čudesa. Povjerenstvo za dizajn, koje odlučuje o postavljanju umjetničkih djela u gradskome vlasništvu, glasalo je za umjetničko rješenje Meredith Bergmann. Ona je izrazila nadu da će sve ljude, osobito mlade, nadahnuti skulptura triju žena različitih rasa, različite vjere i ekonomskog statusa koje su zajedno angažirane na promjenama u svijetu.

Ovim povodom malo smo istražili kakva je, primjerice, situacija u glavnom gradu Hrvatske. Naišli smo na članak objavljen u Večernjem listu, u kojem je zaključeno da ni među zagrebačkim kipovima nije ispunjena »ženska kvota«. Naime, među više od 300 spomenika samo njih 50-ak prikazuje lik žene. Nakon proučavanja skulptura dolazi se do još manjeg broja jer je ovjekovječeno samo devet žena poznatih imenom i prezimenom, konkretnih povijesnih ličnosti. Ostali većinom prikazuju Bogorodicu ili neku drugu sveticu te lik neodređene žene poput plesačice, udovice, djevojke s knjigom i najpoznatije – kumice na Dolcu. Jedan od poznatijih je spomenik novinarki i književnici Mariji Jurić Zagorki koji se nalazi u Tkalčićevoj ulici. Biste sestara Zdenke i Rajke Baković nalaze se u istoimenom prolazu, a ispred Centra za odgoj i obrazovanje »Slava Raškaj« nalazi se i bista posvećena toj umjetnici. Borkinja za prava i školovanje žena Marija Jambrišak, narodne heroine Anka Butorac i Dragica Končar te sveučilišna profesorica Vera Johanides također imaju biste u Zagrebu, a jedina fiktivna figura koja ima svoj spomenik jest Dora Krupićeva iz Šenoina romana »Zlatarovo zlato«.

Rijeka je pak grad koji ni inače ne obiluje skulpturama u javnom prostoru, a što se tiče kipova posvećenih ženama, možda je najpoznatija mlikarica. Na Mljekarskom trgu postavljena je skulptura izrađena prema liku stvarne osobe, mlikarice Antonije Reljac iz mjesta Podhum. Zbog ranog kretanja u Rijeku, noću, dok ostali još spavaju, u ruci drži petrolejsku svjetiljku...

Prije nekoliko godina projekt »Zagrebački trgovi ne pamte žene« koncipirali su i osmislili politički aktivist Mario Kikaš, istraživačica i povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić te Ivana Hanaček i Ana Kutleša iz kustoskog kolektiva BLOK. Ovim povodom VoxFeminae objavio je tekst Antonele Marušić o ženama i javnoj skulpturi, gdje je jedna od konstatacija da umjetnost uvijek reproducira dominantne društvene odnose. U okviru projekta održan je obilazak spomenika i skulptura; izgubljenih i očuvanih primjera javne reprezentacije ženskog subjekta u antifašističkoj borbi i socijalističkoj revoluciji, kakvi se nakon Drugog svjetskog rata javljaju u gradskom javnom prostoru.

​Vezano uz temu o nevidljivosti žena u javnoj plastici Zagreba, Mario Kikaš je kazao:

- Ženska prisutnost u javnoj skulpturi se može svesti na Blaženu Djevicu Mariju ili žene antičke popudbine, to jest mitologije. Tek u 19. stoljeću žene u javnoj plastici postaju i političke figure, i to kao velike vladarice personifikacije imperija (Marija Terezija, Katarina Velika, Viktorija) ili romantičarske alegorijske figure konstitucije nacija: Marianne u Francuskoj, Columbia u SAD-u, Germania u Njemačkoj. Ulazak povijesnih žena u javnu plastiku tako koincidira zapravo s feminističkom borbom. To potvrđuju i neki naši primjeri – npr. ploča Mariji Jambrešak iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća u trenutku kada su u prvoj Jugoslaviji stasale ozbiljne feminističke organizacije i tiskovine - osvrnuo se Kikaš.

Kroz rad i djelo možda najpoznatije hrvatske kiparice Marije Ujević Galetović može se na djelu vidjeti dominantan, patrijarhalni obrazac reprezentacije. Niti jedno od njenih važnijih djela, naime, nije posvećeno ženama, već isključivo snažnim muškim figurama, vladarima književnih i umjetničkih kanona poput Augusta Šenoe, Miroslava Krleže, Sterije Popovića, Jakova Gotovca…

Vezano uz to Ivana Hanaček je objasnila da je figurativna plastika u javnom prostoru grada specifično polje, a nastaje barem nominalno, prema javnim natječajima, ali sve češće i mimo te procedure.

- Teško je svaliti krivnju proizvodnje patrijarhalnog obrasca reprezentacije na leđa jedne kiparice. Možda pitanje treba postaviti ovako: zašto nije bilo (više) natječaja za podizanje spomenika ženama? I tko su tih sedam veličanstvenih žena koje (još uvijek) imaju svoje spomenike u javnom prostoru grada? Čije klasne interese ti spomenici zastupaju? Zašto su iz javnog prostora maknuti spomenici Anki Butorac, Kati Dumbović, Marici Pataki, Kati Pejnović, Nadi Dimić i drugim progresivnim ženama?

Opusom Marije Ujević Galetović doista dominiraju muškarci, a to je i dominantan reprezentacijski kod javne plastike Zagreba, a on je pak odraz obrazovnog sustava i društveno-političkih odnosa u kojima živimo. Jasno je da umjetnost uvijek reproducira dominantne društvene odnose, ako uzmete bilo koje djelo iz povijesti umjetnosti i razmislite o njemu mimo formalne analize, vrlo brzo ćete doći do istog zaključka. Spomenici Zagreba, među kojima je 138 spomenika podignutih na čast i slavu muškom rodu, portretiraju grad kao prostor koji reflektira stvarne odnose moći, nejednakost i diskriminaciju u kojoj živimo - zaključuje Hanaček.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.