Berlinale

Opravdani i neopravdani konkurenti: Vidjeli smo ozbiljnog kandidata za glumačku nagradu

Dragan Rubeša

Foto: Reuters

Foto: Reuters

Lik koji tumači mladi Anthony Bajon u solidnom filmu Cedrica Kahna »Molitva« nevjerojatni je spoj mladenačkog gnjeva, nesigurnosti, energije i žudnje



Izvrsni njemački sineast Philip Groning poznatiji je po svom dokumentarnom opusu. Jedan od njegovih najboljih doksa je »Velika tišina«, ambijentirana među svećenicima koji su se zavjetovali na vječnu šutnju. Čak i kad snima igrane filmove (sjetimo se izvrsne »Policajčeve žene«, prikazane prije pet godina na venecijanskoj Mostri), igra na dokumentarni prosede. Takav je i njegov najnoviji trosatni komad »Moj brat se zove Robert i on je idiot«, prikazan u berlinskoj konkurenciji.


Film je ambijentiran u idiličnom predalpskom ambijentu Bavarske sa svojim vlatima trave, insektima, planinama u daljini i usamljenom benzinskom pumpom. Kako to obično biva, takva ljepota može generirati jedino tragediju i provalu nasilja. Nešto poput filozofskog odgovora na Malickovu »Pustaru«, koja se pretvara u Stoneove »Rođene ubojice«. Idealni komad za antivalentinovo.


U prvom planu su blizanci Robert i Elena. On joj pomaže u pripremama za njen zadnji ispit iz filozofije, pričajući o Heideggeru, Bergsonu i refleksijama sv. Augustina o vremenu. Elena je ljubomorna na Robertovu najbolju prijateljicu i želi znati je li s njom spavao. Uvodi ga u bizarnu okladu: »Spavat ću s bilo kime prije diplome«, kaže. Ako ona izgubi, on dobiva VW Golf. U toj igri, Robert je taj koji voli srcem, ali ima problem sa seksom. Elena želi seks, ali ima probleme s romansom. No jedan jednostavni incident naglo mijenja njihove sudbine koje više nisu u stanju kontrolirati, iako pokušavaju učiniti sve da zaustave vrijeme i ostanu zauvijek u djetinjstvu.


Zalutala »Svinja«




U slične krajolike koje smo upoznali u Gronignovoj »Velikoj tišini« uranja i solidni Cedric Kahn u »Molitvi« (La priere), ambijentiranoj u katoličkoj komuni za liječenje od ovisnosti, u koju ulazi njegov nesigurni mladac. Molitva, rad i prijateljstvo. To je njen motto. Mladi Anthony Bajon jedan je od ozbiljnijih konkurenata za Srebrnog medvjeda u kategoriji najboljeg glumca. Njegov lik nevjerojatni je spoj mladenačkog gnjeva, nesigurnosti, energije i žudnje, koju emanira njegov »prvi put« sa Sybille – koja dolazi na susjednu farmu u posjet roditeljima – ali i zagrljaj s »ocem« Pierreom te šamari časne sestre (Hanna Schygulla) koja ga tjera da joj kaže »istinu«.


Zato njegov Thomas više osjeća tijelom nego srcem i dušom. Zato vjera u filmu ima fizičku dimenziju. Zato Kahnova bravura leži u pronalasku idealnog balansa između jednostavnosti stila i energije priče. Uz bijeg kod Sybille kao hipotezu novog životnog poglavlja u kojem Crkva više nema što raditi.


Slični teen milje fascinirao je genijalnu Claire Simon, tu veliku majstoricu nekontaminiranog doksa kojoj je ovogodišnji ZagrebDox posvetio mini retrospektivu. U paralelnom Forumu prikazan je njen najnoviji senzitivni doks »Premieres solitudes«, koji ulazi u jednu srednju školu lociranu u pariškom predgrađu Ivry. Njeni akteri još uvijek nose zubne aparate, dok autorici pričaju o svom obiteljskom podrijetlu, roditeljskim odnosima, prvim ljubavima i planovima za budućnost, ne obazirući se na njenu neinvazivnu kameru. Simon je nešto poput njihove zamjenske majke, dajući im ono što im roditelji ne mogu pružiti u vlastitu domu. Ona ih naime sluša. Pritom joj pokušavaju artikulirati emocije krajnje elokventno i ležerno, otkrivajući svoje nesigurnosti, žudnje, strahove i tuge.


U konkurenciju je zalutao Iranac Mani Haghighi sa »Svinjom« (Khook), čija priča slijedi nadrealnu trajektoriju autorova prethodnog komada »Zmaj dolazi«, također prikazanog na Berlinaleu. Zbog čega je Haghighi zaslužio takav privilegirani status, to nikom nije jasno. Berlinski programeri očito su se umorili od mučnih socijalnih priča koje sondiraju iranski očaj, pa ih je privukao dosad mahom neistraženi teritorij iranske komedije i farse.


Snimljeno iPhoneom


U fokusu je režiser ranjena ega koji se našao na režimskoj crnoj listi, zbog čega godinama nije snimao, izuzev reklamnog spota za insekticid. Kad serijski ubojica počinje dekapitirati najbolje iranske sineaste, među kojima se na njihovoj listi našao i sam Haghighi, što bi valjda trebao biti vrhunac njegove autoironije, njegov junak postaje frustriran jer ga ubojica ignorira. Čitava stvar će se još više zakomplicirati kad ga društveni mediji proglase glavnim osumnjičenim. Zato pokušava učiniti sve da povrati izgubljenu reputaciju. Iako je scenarij obećavao, sve to ispalo je neduhovito i nedovoljno subverzivno.


I dok Timur Bekmambetov u svojoj priči o Britanki koja tijekom svoje istrage o regrutiranju djevojaka u Isil odluči kreirati lažni facebook profil praktički pretvara filmsko platno u kompjutorski monitor (šifra: »Profil«), najnoviji horor Stevena Soderbergha »Unsane« snimljen je iPhoneom na lokacijama nedavno zatvorene psihijatrijske bolnice Highland Creek u Pennsylvaniji. U nju ulazi autorova heroina, proganjana vječnim strahom od stalkera, iako ona ne želi pristati na 24-satni tretman koji su joj liječnici odredili i pokušava učiniti sve da bi izašla iz tog pakla. Čitava stvar postaje bizarnija kad u jednom od zaposlenika tog centra prepozna svog progonitelja. Povrh svega, ona saznaje da većina pacijenata te ustanove tamo ne pripada, već joj oni trebaju da bi popunila kvotu za stvaranje profita od zdravstvenog osiguranja.