KRITIČKI POGLED

Od grobara napravili Tuđmana: Naš kritičar o filmu “Koja je ovo država”

Dragan Rubeša

U Brešanovu komadu ni sami nismo posve sigurni gdje prestaje noćna mora, a započinje stvarnost. Ali satira pokušava prodrijeti u nešto puno serioznije, kad se počinjemo smijati s grčem u želucu. Jer sve se svodi na one neobilježene grobove u kojima leže »naši sinovi«



Opsesija hrvatskog filma hrvatskom državom već poprima patološke dimenzije. Imamo tu vladinih povjerenika (Salaj), branitelja i njihovih udovica (Marinković), državnih službenika (Jelčić) te predsjednika, premijera, ministara i ostale državne menažerije (Brešan). Ta ista država često se ukazuje i u samom nazivu filma, kao da je toliko važna da je treba spasiti satirom, iako zaslužuje eutanaziju.


Nakon Grlićeva »Ustava Republike Hrvatske«, evo nam i Brešanova filma »Koja je ovo država«, čija se svečana riječka premijera dogodila jučer u Art-kinu, dan nakon one još svečanije i celebrity-friendly zagrebačke. I doista, koja je ovo država da naši sineasti naprosto ne mogu egzistirati bez nje. Uz neizostavno intoniranje državne himne, koja tu postaje njihov klišejizirani soundtrack.


Nakon lukave marketinške kampanje, koja je uključila i presicu u salonu Kulmerovih dvora, koji je autoru i njegovoj ekipi specijalno za tu priliku ustupila Gazdina princeza, Brešanov komad prometnuo se u youtubersku senzaciju. Tome je naročito kumovao već famozni clip u kojem četvero penzića s majicama Rakitića, Mandžukića, Perišića i Modrića upadaju u gluho doba noći na Mirogoj i kradu Tuđmanov lijes. Sve ostalo bilo je obavijeno velom tajne.


Predsjednica out




Iako se vjerovalo da će s obzirom na njegovu promotivnu aristokratsku lokaciju to biti još jedan komad o našim »gazdama«, on to nije. Tek se pojava Gorana Navojeca okruženog prepariranim lovačkim trofejima na neki način referira na Vidoševićev goranski budoar, dok lik premijera (Boris Cavazza) neodoljivo podsjeća na povjerenika Ramljaka. Ima tu doduše i nekih drugih likova iz naše klerikalno političke svakodnevnice i izgubljenih Yu-vremena, koji ulaze u Brešanov film putem svojih »klonova«. Biskupa koji je uveličao ceremoniju polaganja kamena temeljca za novo zatvorsko krilo Lepoglave glumi Milan Pleština s licem mladog Bozanića. Šofer ministra policije je klonirani ministar branitelja Tomo Medved.


A predsjednika portretira Daniel Olbrycski s Titovim licem i gestama. Doduše Brešan je u jednom razgovoru kazao da je razmišljao da uvede lik predsjednice umjesto predsjednika, ali je od toga odustao, jer se nije htio »baviti dnevnim stvarima, nego metodologijiom vlasti«. U filmu poput Brešanova, predsjednicu bismo recimo mogli zamisliti kao sudionicu realityja »Gospodin savršeni«, dok čeka ono sudbonosno – »Želiš li moju ružu?«


Djed Tuđman


Jer pečat Brešanova scenarista fetiša Mate Matišića toliko je prepoznatljiv da je njihova recentna suradnja postala svojevrsni brend u zoni satiričnog mainstreama (Matišić se već bavio lijesovima kao scenarist Papićeva filma »Kad mrtvi zapjevaju«). Doduše Brešanov prosede puno duguje Armandu Ianucciju (šifra: »Smrt Staljina«), uz povremeni šijanovski odmak, naročito u sceni u kojoj oteti tuđmanov lijes završi u otmičarevu dnevnom boravku zajedno s onim Miloševićevim iza čije otmice stoje Bosanci, te njihovim coenovskim šumskim bliskim susretom na jednom raskršću (»Što se mučite kad smo već iskopali rupu… Neka govna zajedno leže«). Jer poput početne priče sa suicidalnim generalom Nikšom Butijerom, u Brešanovu komadu ni sami nismo posve sigurni gdje prestaje noćna mora, a započinje stvarnost.


Ali satira pokušava prodrijeti u nešto puno serioznije, kad se počinjemo smijati s grčem u želucu. Jer sve se svodi na one neobilježene grobove u kojima leže »naši sinovi«. S grobarom Tuđmanom, na koji se referira najbolji filmski one-liner (»Od grobara napravili Tuđmana«). Iako svi znamo da Matišić aludira na njegovu inverziju. Naravno nijedna satira, koliko god groteskna i nadrealna bila, nije u stanju nadmašiti našu stvarnost.


Uostalom dovoljno je promatrati figuru Djeda Mraza postavljenu par metara iza Tuđmanova spomenika, koju mogu uočiti svi oni koji se s projekcije Brešanova filma u Avenue Mallu budu vraćali u centar naše metropole. Jer jeka tih Brešanovih »naših sinova« ustvari odzvanja iz Devićeva doksa »Na vodi« – »Da sam znao da će me taj rat koštati toliko živaca, ne bih u njega išo«. U Brešanovu komadu, otimači (skoro izgubljenog) kovčega još uvijek čekaju da im kažu gdje su zakopani njihovi sinovi koji su u taj rat išli, čekajući na razmjenu.