Grad: Rijeka
Danas: 24° moguća kiša
Sutra: 14° 27° oblačno
23. kolovoza 2017.
67. Berlinale

Neoliberalna mašinerija melje junake: Tužne, umorne oči Mirjane Karanović

Neoliberalna mašinerija melje junake: Tužne, umorne oči Mirjane Karanović
Neoliberalna mašinerija melje junake: Tužne, umorne oči Mirjane Karanović
Autor:
Objavljeno: 17. veljača 2017. u 10:21 2017-02-17T10:21:10+01:00

Heroina Bojana Vuletića u njegovom »Rekvijemu za gospodju J« glumi žrtvu koja odluči izvršiti samoubojstvo, ali prije konačnog akta treba riješiti neke stvari koje je ponovo odvedu na put nade

BERLIN Ako se Isabelle Huppert »U drugoj zemlji« zetekla na jednoj korejskoj plaži, onda je valjda došlo vrijeme da autor filma Hong Sangsoo ponešto izmijeni itinerar, pa se u njegovu najnovijem komadu »Sama na plaži noću«, njegova glumica Kim Minhee, koja portretira slavnu filmsku glumicu, opet zatekla u drugoj zemlji, konkretnije, na jednoj plaži nedaleko Hamburga. To ne znači da se tim geografskim transferom u autorovu prosedeu nešto drastično izmijenilo. Naprotiv, čini nam se kao da stalno gledamo jedan te isti film koji se nikad ne zaustavlja. Pitanje smisla ljubavi ostaje autorova vječna preokupacija.

No nakon boravka u Hamburgu, gdje joj se na jednom ručku pridružio i kanadski filmski kritičar Mark Peranson, kojeg je Sangsoo valjda angažirao u filmu da bi mu se zahvalio na svim onim hvalospjevima kojima je popratio njegove dosadašnje filmove na stranicama svog etabliranog portala CinemaScope, ona će se vratiti u Koreju gdje susreće stare prijatelje.

Soju opet preuzima važnu ulogu u njihovim dugim razgovorima (Sangsoo je oduvijek bio veliki majstor dijaloga, bilo da se oni događaju tijekom šetnje u parku, na klupi ili za stolom restorana), kad pod njegovim utjecajem junakinja počne provocirati i vrijeđati prijatelje. Zato je njen bijeg na usamljenu plažu gdje će upoznati jednu filmsku ekipu, koja joj nudi ulogu u novom projektu, jedini način pronalaska sebe.

Brutalne priče

U konkurenciji je prikazan i »Joaquim« u režiji Marcela Gomesa, ambijentiran u Brazilu osamnaestog stoljeća. Brutalna je to priča o lovcu na krijumčare zlata, koji uzalud čeka da mu isplate nagradu kojom bi trebao kupiti slobodu svojoj ljubavnici robinji. Zato se upušta u rizičnu avanturu potrage za novih zlatnim žilama kako bi došao do novca. No kako potraga odmiče, tako počinje sve više sumnjati u njen smisao i gubiti kontrolu, svjestan nepravde i opresivne korumpirane mašinerije portugalskih kolonijalista.

Slična mašinerija, doduše neoliberalna a ne kolonijalistička, melje i junake drugog filma Bojana Vuletića »Rekvijem za gospodju J«, i to u Srbiji danas. Žrtva je njegova heroina Mirjana Karanović, čije oči i dalje emaniraju nevjerojatnu tugu, bol, umor od života i očaj. Zato ona odluči izvršiti samoubojstvo, iako prije konačnog akta treba riješiti neke stvari. Najprije je kupila u lokalnom diskontu bocu piva i kutiju cigareta, zadržavši samo jednu koju je odlučila popušiti za kraj, dok je preostalih devetnaest bacila u kontejner.

Potom je otišla kod klesara da na nadgrobnu ploču stavi njenu fotografiju pored muževe, kako bi ostali združeni u »vječnom pogledu«. Još joj je samo preostalo da ovjeri zdravstvenu knjižicu koja je istekla, jer bez nje ne može naručiti barbiturate i amfetamine čiji je koktel odabrala kao najbezbolniju opciju za smrt (način na koji autor promatra zaleđene figure naroda u čekaonici socijalnog priziva »Sud« Chantal Akerman).

No tek tada su se pojavili problemi, jer je morala otići u svoju bivšu tvornicu po potvrdu o uplati doprinosa. Tamo je zatekla napuštenu i oronulu halu, dok će jedan od njenih izmučenih radnika u protestu odrezati vlastiti prst da bi ga pojeo, jer nema para da kupi hranu. Ipak, nada će na kraju prevagnuti, te se ona vraća obitelji, odabravši život kakav god mizeran i tmuran bio.

Talijanski sineast

Vrhunac ovogodičnjeg Berlinalea ostaje genijalni komad Luce Guadagnina »Call Me by Your Name«, također prikazan u Panorami, iako je definitivno zaslužio konkurenciju. No u Berlinu nije uvršten u natjecateljski dio programa, jer je već imao svjetsku premijeru na Sundanceu. Nakon »Io sono l’amore« i »A Bigger Splash« koji je u nas preveden kao »Rasprskavanje«, Guadagnino je ovim najnovijim filmom samo osnažio status trenutno najpotentnijeg i najlucidnijeg talijanskog sineaste. Za to je bila dovoljna samo jedna sekvenca, ona u kojoj Arnie Hammer i nepoznata Talijanka plešu na jednoj od onih tipičnih talijanskih piazza uz zvuke Psychadelic Fursa (šifra: »Love My Way«) s kojima se sudara zvuk crkvenih zvona.

Zatekli smo se u osamdesetima »negdje na sjeveru Italije« kako se to navodi na početku filma, konkretnije, u vili nedaleko Creme u Lombardiji čiji je vlasnik arheolog kao asistenta angažirao naočitog američkog Židova Olivera, nakon što je u Sirmioneu na jezeru Garda otkrivena statua nalik talijanskoj verziji Apoksiomena, koja je potonula u havariji broda, prije no što je trebala biti predana kao poklon lokalnom grofu.

Sjajna (i) glazba u Berlinu

Nakon Luce Guadagnina koji pažljivo bira filmsku glazbu, ali i nenametljivo dozira memorabilije osamdesetih (muzičke kasete, Eliova »Talking Heads« majica), glazba na Berlinaleu time nije prestala svirati. U izvrsnom komadu Senegalca Alaina Gomisa (»Felicite«) prikazanom u konkurenciji, sjajna Vero Tschanda Beya portretira afrobeat pjevačicu koja pokušava doći do novca za operaciju sina nastradalog u automobilskoj nesreći.

U glazbenom doksu »Denk ich an Deutschland in der Nacht«, Romuald Karmakar se nakon »Villalobosa« nanovo vraća pionirima njemačke elektronike. A u izvrsnom »Revolution of Sound: Tangerine Dream«, njegova autorica Margarete Kreutzer oslikava pulsirajući portret legendarnog berlinskog benda.

Oliver tada postaje nešto poput Posjetitelja iz Pasolinijeve »Teoreme«, zaludjevši njegova 17-godišnjeg sina, koji u ekstazi promatra Davidovu zvijezdu na lančiću uronjenu u njegova dlakava prsa. Guadagnino je veliki majstor detalja i lucidnih političkih komentara, pa nam je u maestralnoj sekvenci ambijentiranoj na trgu u samo par minuta održao maestralnu lekciju o novijoj talijanskoj povijesti, sa spomenikom talijanskim borcima iz Prvog svjetskog rata palim u bitci na Piavi, posterom talijanskih socijalista i crkveni križ, da bi odmah nakon toga ugledali staricu koja čisti grašak pored ulaza u staru kuću iznad čijeg se ulaza šepuri Duce, te Beppea Grilla koji se sprda s Carxijem na TV ekranu (tada on još nije bio političar već sjajni komičar). To je prava arheologija, a ne ona kojom se bavi Eliov otac.

Inače, koscenarist filma je James Ivory, koji je već dokazao da se izvrsno snalazi u talijanskim pejsažima (šifra: »Soba s pogledom«). A iza literarnog predloška stoji pisac Andre Aciman, čiji stil donekle priziva rafinmane Alana Hollinghursta.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka