Hvalevrijedan potez serioznog zagrebačkog izdavača Sandorf i Hrvatskoga novinarskog društva (HND): svježim hrvatskim prijevodom ovih su se dana zajednički priključili obilježavanju 70. obljetnice reportaže »Hirošima« američkog novinara Johna Herseyja. »Obilježavanju«, kažemo, jer u novinarskom je svijetu uistinu riječ o važnoj obljetnici: Herseyjeva »Hirošima«, objavljena prvi put 31. kolovoza 1946. u New Yorkeru, jedna je od najpoznatijih i najutjecajnijih reportaža u povijesti, izvještaj iz kojega je svijet prvi put temeljito i cjelovito doznao o paklenskoj opasnosti atomskoga oružja.

No hrvatsko izdanje »Hirošime«, upravo objavljeno u prijevodu Ljudevita Stantića te složeno u skromnu, ali dojmljivo opremljenu knjižicu, nije važno samo zato što stiže u dobro odabran čas, o 70. obljetnici objavljivanja originala. On podsjeća i na prvi hrvatski prijevod »Hirošime«, objavljen 1952. u Zagrebu, u izdanju tadašnjega Društva novinara Hrvatske. To izdanje, staro 64 godine, gotovo je nestalo: HND u arhivi nema nijedan primjerak, niti se itko u HND-u sjeća takvoga izdanja, pa se čini kako je jedan svezak u zagrebačkoj knjižnici Vladimira Nazora jedini sačuvani dokaz o postojanju toga prijevoda, čijeg je autora, potpisanog samo inicijalima, danas vjerojatno nemoguće identificirati. Ipak, sretna je okolnost u tome da je urednik Sandorfa Ivan Sršen prije nekoliko mjeseci u knjižnici Vladimira Nazora posve slučajno »naletio« na intrigantan naslov za koji nikad prije nije bio čuo, zainteresirao se, i hrvatskoj javnosti uskoro predstavio zaboravljeni dragulj američkoga i svjetskog novinarstva, minuciozan izvještaj o paklu koji je čovjek samome sebi priredio na Zemlji.

Jezik činjenica 

»Točno u osam sati i petnaest minuta ujutro, 6. kolovoza 1945. godine po japanskom vremenu, u trenutku kada je atomska bomba rasvijetlila nebo iznad Hirošime, gospođica Toshiko Sasaki, službenica u kadrovskom odjelu Istočnoazijske tvornice kositra, upravo je sjela na svoje radno mjesto i okrenula se kako bi porazgovarala s djevojkom za stolom do njezina«. To je prva rečenica »Hirošime«, koja prati sudbinu šestero preživjelih atomske kataklizme. Osim dvadesetogodišnje Sasaki, čitamo o patnjama liječnika Masakazu Fujiija i Terufumi Sasakija, katoličkog svećenika Kiyoshija Tanimota, udovice japanskog vojnika s djecom mlađom od deset godina Hatsuyo Nakamuri te njemačkog isusovačkog svećenika Wilhelma Kleinsorgea. Reportaža je napisana suhim jezikom činjenica, u maniri američkoga novinarskog stila, ali i s očitom namjerom da izbjegne svaku jezičku dramatizaciju. Užas dovoljno govori sam za sebe, spisateljsko je geslo koje je slijedio Hersey, pridržavajući se istoga uvjerenja i godinama kasnije, kada je uporno odbijao u intervjuima govoriti o svojoj reportaži. Dopustio je tek jednu naznaku čiste emocionalnosti, i to ne u samome tekstu, nego prije njega: epigraf reportaže, naime, glasi ovako: »Stotine tisuća ljudi ubijeno je atomskom bombom. Preživjeli se pitaju zašto su oni ostali živi kada je toliko drugih poginulo«.

Zanimljiv je nastanak »Hiroshime«. Godinu prije objavljivanja, američki ratni dopisnik John Hersey upravo je počinjao stjecati književnu slavu, jer je 1945. nagrađen Pulitzerovom nagradom za roman »Zvono za Adano«, o savezničkoj invaziji na Italiju u Drugome svjetskom ratu, o kojoj je Hersey osobno izvještavao. U sljedećim će desetljećima Hersey, koji je umro 1993, stasati u utjecajnog novinara, nagrađivanoga i plodnog pisca, uglednoga profesora Sveučilišta Yale, poznatoga po mirotvornom angažmanu i protivljenju ratovima.

No, 1945. godine, John Hersey još je uvijek bio tek mršavi američki vojni dopisnik Lifea i Timea, hrabar, lucidan i čovjekoljubiv, kojega će nekoliko mjeseci kasnije, u proljeće 1946., stići zadatak da ide izvještavati o razorenoj Hirošimi.

Promjena perspektive 

Novinarska povijest bilježi kako Hersey nije bio prvi američki novinar koji je svjedočio posljedicama atomske bombe, ali jest prvi koji nije javljao tek o statistici materijalnoga razaranja, nego je ispričao sudbinu ljudi, koje su Amerikanci još samo godinu ranije smatrali smrtnim neprijateljima. Ta ključna promjena perspektive, čini se, rezultat je slučaja: Hersey se na putu u Japan razbolio, pa je do ozdravljenja vrijeme kratio romanom »Most San Luis Rey« Thorntona Wildersa, koji pripovijeda sudbinu petoro koji preživljavaju rušenje mosta. Thorntonov se književni postupak dojmio Herseyja, pa je sličnu metodu odlučio primijeniti i u svojim novinarskim radovima. A kada je u Hirošimi još pronašao dnevnik preživjeloga isusovca, pa čovjeka pronašao i preko njega upoznao ostale rijetke preživjele, Hersey je urednicima New Yorkera predložio da ispripovijeda što su ti ljudi doživjeli.

Tri tjedna u sablasnome ambijentu izbrisane Hirošime razgovarao je s njima, pateći od grižnje savjesti jer je zdrav i jer će otići, a potom se vratio u New York da napiše izvještaj, zaobišavši sretno rigoroznu vojnu cenzuru, koja je dotad uspješno priječila da vjerodostojne vijesti iz Japana »iscure« u svijet: bilo je uobičajeno da izvještaji američkih dopisnika »nestanu« kao da nikad nisu bili ni napisani.

Urednici New Yorkera odmah su shvatili da je Hersey napisao prvorazredan izvještaj. Prvi i posljednji put u povijesti, New Yorker je odlučio cijeli broj posvetiti samo jednome tekstu. Pripremljen je tajno, istinu nisu rekli čak ni novinarima čije su tekstove prebacili za sljedeća izdanja. No dvanaest sati uoči izlaska broja – za ono vrijeme vrlo kratko razdoblje – kopije otisnutog broja poslali su svim velikim redakcijama, osiguravši izvještaje i uvodnike diljem Amerike.

Reportaža je objavljena 31. kolovoza 1946. U popratnoj su bilješci urednici napisali kako su cijeli broj posvetili jednoj priči »iz uvjerenja da je dosad tek nekolicina shvatila nevjerojatnu destruktivnu snagu ovog oružja«, preporučujući »neka svatko uzme dovoljno vremena da promisli o užasnim posljedicama njegove upotrebe«. Svih tristo tisuća primjeraka odmah je prodano. Albert Einstein sam kupio je tisuću, da prijateljima podijeli vjerodostojan izvještaj o učincima atomske bombe. Izvaci, pa i cijeli tekst, pretisnuti su u mnogim novinama. »Klub američke knjige mjeseca« objavio je besplatno izdanje »jer ne znamo nijedan pisani rad u ovome trenutku važniji za ljudski rod«.

Priča 20. stoljeća 

Do studenog 1946, reportaža je objavljena kao knjiga, te u sljedećim godinama prevedena na niz jezika, uključujući, kako rekosmo, i hrvatski. Tri godine kasnije, 1949., nakon što je američka vojna uprava u Japanu ukinula cenzuru, jedan od likova u knjizi, svećenik Kiyoshi Tanimoto, preveo ju je i na japanski.

Ni desetljećima kasnije novinarski svijet nije zaboravio važnost teksta koji je prvi, dotad nezabilježenom snagom, upozorio na neviđeni užas atomske bombe. U ožujku 1999., New York Times objavio je listu od deset najboljih novinarskih radova dvadesetog stoljeća, koju su načinili profesori novinarstva Sveučilišta New York. Treći na toj listi, spomenimo članke poznate u Hrvatskoj, znamenita je »afera Watergate«, u kojoj su novinari Bob Woodward i Carl Bernstein razotkrili republikansko prisluškivanje vrha Demokratske stranke, zbog kojega je predsjednik Richard Nixon podnio ostavku. Na četvrtom je mjestu legendarno radijsko izvještavanje Edwarda Murrowa o bici za Britaniju, a na sedmom »Deset dana koji su potresli svijet«, opsežan izvještaj Johna Reeda o Oktobarskoj revoluciji. No na prvome mjestu tog popisa je – »Hirošima« Johna Herseyja.

Četrdesetak godina kasnije, 1985., Hersey se vratio u Japan da napiše novu reportažu, »Hirošima: posljedice«, u kojoj je izvijestio o kasnijoj sudbini ljudi o kojima je pisao, od kojih su dvoje umrli, jedan zasigurno od posljedica radijacije. »Od 1945. naovamo, nisu strah i oružano odvraćanje spasili svijet od bombe, koliko je to bilo sjećanje. Sjećanje na ono što se dogodilo Hirošimi«, napisao je u tom tekstu.

Pozdravljajući novo hrvatsko izdanje njegova mučnog, ali prekretničkog novinarskog rada, možemo se samo nadati da današnji svijet nije krenuo putem zaborava sjećanja na Hirošimu.