Američki glazbenik

Multiinstrumentalist Chico Freeman: ‘I tišina može biti glasna da postane zaglušujuća’

Davor Hrvoj

Chico Freeman / Foto: D. HRVOJ

Chico Freeman / Foto: D. HRVOJ

Uvjeren sam da su, svaki put kad netko svira, u zraku sve note koje je moguće odsvirati. Neke od njih pripadaju meni, a ostale nekon drugom glazbeniku s kojim dijelim pozornicu. Stvar je u tome da svatko od nas svira samo one note koje pripadaju njemu/njoj, jer svira li netko više nego što mu pripada, svira nešto drugo. Ako ne svira sve što je ponuđeno upravo njemu, neće ostvariti svoj potpuni potencijal. To je svrha mojeg improvizatorskog djelovanja

Drugi koncert ovogodišnjeg festivala Jazz.hr/proljeće, koji će 3. svibnja održati Mirokado Large Ensemble, posvećen je 90. godišnjici rođenja Erica Dolphija. Za tu prigodu ugledni je alt i sopran saksofonist, flautist, skladatelj i aranžer Miro Kadoić okupio jazz orkestar. Na koncertu će osim skladbi Erica Dolphyja  premijerno biti izvedene dvije Kadoićeve suite: »Suite for Eric« i »Tamna suita« te nekoliko njegovih novijih skladbi za jazz orkestar. Kao gost uz Mirokado Large Ensemble nastupit će stručnjak za glazbu Erica Dolphyja, saksofonist, flautist i bas klarinetist Chico Freeman. Kako bi mu iskazao poštovanje, Freeman je za Erica Dolphyja napisao skladbe »I Remember Eric Dolphy« i »Freedom Swing Song«.

Kako je Dolphyjeva kreativnost utjecala na vašu umjetnost?


– Moj prvi izbor, što se tiče glazbala, bio je tenor saksofon, ali Eric je u moju putanju izbacio bas klarinet i flautu. Važan je za povijest jazza zato što je bio inovator koji je ustanovio vlastiti izraz. Osim toga surađivao je s drugim inovatorima kao što su Mal Waldron i Richard Davis, naravno i John Coltrane. Snažno me nadahnjivao, posebice u sviranju bas klarineta kojeg i ja sviram, ali obožavam i njegovo sviranje alt saksofona. Uvijek je tragao za zvukovima između nota, onome što je poznato kao njegov »Conference with the Birds«. Bio je dobar čitač i tehnički potkovan što je bilo nužno ako je htio svirati s velikanima, primjerice, u sastavu Charlesa Mingusa.


Zašto je bio omiljen među svim glazbenicima?




– U toj glazbi glazbenici posebice štuju kad se netko posveti razvijanju vlastitog pristupa, osobnosti. U tome leži suština afroameričke kulture. To je najvažnije, to se najviše cijeni, ne samo u muzici nego u svim područjima ljudskoga djelovanja. Tome stremimo. Ne težimo oponašanju, nego iskazivanju istine nečije vizije i pogleda na svijet. On je težio tim vrijednostima. Redovito je vježbao s pticama. Ujutro bi uzimao flautu, odlazio u šumu i svirao. Zato se utjecaj pjeva ptica odražavao u njegovoj glazbi. Naime doslovno je naučio melodije koje su ptice pjevale. Pričao je da bi ptice odgovarale na ono što bi on odsvirao. Održavali su zajedničke koncerte.


Koncert s cvrčcima


Kao vi s cvrčcima?


– To je bilo mistično iskustvo. Jednog dana, usred ljeta, negdje na jugu Francuske nastupao sam u klubu. Tijekom pauze mnogi su izašli u predivan vrt iza kluba da udahnu zrak. Bilo je to na samom rubu jezerca. Odmah sam začuo glasanje cvrčaka. Bilo ih je na tisuće. Kao da su međusobno razgovarali. Doimalo se kao da pjevaju jedni za druge, po načelu poziva i odgovora. Čuo sam jedan vodeći glas koji je pozivao, a ostali su mu odgovarali. Bila je to glazba s osebujnim ritmom. Tu se nije radilo toliko o melodiji, kao što je slučaj s pjevom ptica, nego o ritmu.


Otrčao sam u klub i uzeo sopran saksofon. Pažljivo sam slušao cvrčka koji je vodio i u jednom trenutku, nakon što je on napravio svoje, a prije nego su drugi cvrčci odgovorili, ja sam odgovorio i sve se prebacilo. Tada je napravio nešto drugo i ponovno sam mu odgovorio. Ostali su cvrčci to čuli i pridružili nam se. U sljedećem trenutku sudjelovao sam u koncertu s cvrčcima. Bilo je ludo, a svi, koji već prije nisu, izašli su iz kluba i slušali nas. Obala jezerca bila je pozornica na kojoj smo nastupali cvrčci i ja. Sljedećih deset minuta slušali su koncert za sopran saksofon i zbor cvrčaka. Taj cvrčak koji je vodio imao je osobnost. Bio je to predivan koncert.


Za razliku od takvog glazbenog intenziteta, u muzici je važna i tišina. Kako ste spoznali suštinu tišine?


– Skladbu sam napisao zamišljajući da se nalazim u netaknutoj prirodi, bez zvukova gradskoga života, automobila, svjetla, prometa, u potpunom miru, tami u kojoj ne vidiš prst pred nosom. Vladala je potpuna tišina. Nikad nisam bio na takvom mjestu. Sjećam se, dok sam to zamišljao, mogao si čuti samo…


Znaš kako se ponekad govori da je tišina zaglušujuća. Zaglušujuće znači da je toliko glasno da ništa ne možeš čuti, ali tišina može biti toliko tiha da postaje suprotnost tišini, toliko je »glasna« da postaje zaglušujuća. To je zanimljiv oksimoron. Sjediš li na takvom mjestu i osluškuješ, doista se udubiš i čuješ samo zvuk vlastitog disanja ili otkucaje srca. Tada možeš proniknuti u suštinu tišine. Ta je skladba nastala na osnovu tog iskustva kroz koje sam spoznao suštinu tišine. To mi je odjednom prostrujalo glavom i zato sam skladbu nazvao »The Essence of Silence«.


Prvo sveučilište na svijetu


Kako takva iskustva djeluju na vaše improvizacije?


– Uvjeren sam da su, svaki put kad netko svira, u zraku sve note koje je moguće odsvirati. Neke od njih pripadaju meni, a ostale nekon drugom glazbeniku s kojim dijelim pozornicu. Stvar je u tome da svatko od nas svira samo one note koje pripadaju njemu/njoj, jer svira li netko više nego što mu pripada, svira nešto drugo. Ako ne svira sve što je ponuđeno upravo njemu, neće ostvariti svoj potpuni potencijal. To je svrha mojeg improvizatorskog djelovanja.


Kako vas nadahnjuju ljudi i zemlje, primjerice, Mali?


– U doba kad sam napisao skladbu »Kings of Mali« i snimio album istog naziva proučavao sam povijest Afroamerikanaca. Tada sam još studirao na sveučilištu Northwestern gdje sam pohađao predavanja svahili jezika. Bio je to moj prvi susret s nekim afričkim jezikom ili kulturom. Pročitao sam knjigu iz koje sam naučio više o Maliju i malijskim kraljevima kroz povijest te zemlje. Bila su dvojica kraljeva: Sundiata Keita i Mansa Kankan Musa.


Iz te sam knjige saznao da je u Timbuktuu, bilo prvo malijsko sveučilište, ujedno prvo na svijetu. Ta su dva kralja bila šampioni u obrazovanju i znanju. Ljudi u zapadnom svijetu ne znaju da pokretanje sveučilišta, knjižnica i drugih obrazovnih ustanova potječe i tog razdoblja, iz davnina, iz afričke povijesti. Kad sam to saznao njih su dvojica za me postali jako važne osobe, ne samo u smislu crnačke povijesti nego u osvještavanju onoga što znamo o tome, da se tako nešto događalo tako davno, u doba koje je prethodilo zapadnoj civilizaciji. Ono što sam saznao čitajući tu knjigu nadahnulo me da napišem skladbu »Kings of Mali«.


Osim Afrike, na sve jazz glazbenike utječe blues glazba. Kako ste učili o bluesu iz prve ruke, svirajući s Memphisom Slimom?


– Svirao sam s njim na koncertu u Ronnie Scott’s Jazz Clubu, kao član pratećeg sastava, što je bilo prilično uzbudljivo. Iako sam poznavao njegovu muziku i znao da je veličina, do tada nisam gledao njegov nastup uživo. Nikad neću zaboraviti kako je započeo koncert. Iznenadio je sve, čak i članove sastava. Zakasnio je i jako smo se zabrinuli. Konačno pojavio se, desetak minuta nakon što smo trebali početi. Ležerno je došetao na pozornicu, a mi smo od njega očekivali neki znak, jer nismo znali što želi svirati.


No on je prišao mikrofonu i počeo se ispričavati što je zakasnio. Rekao je: »Jako mi je žao što sam zakasnio, ali moja žena… ona… da, ona je nestala i sad sam duboko potresen, jer jako sam zaljubljen u nju. Vjerojatno ne znate, ali moja se žena zove Kay.« Svi su mislili da je zbog toga zakasnio, da ne zna gdje mu je supruga i tražio ju je. Svi smo ga počeli žaliti. No tad je sjeo za glasovir i krenuo: »Tell me if you see Kay, tell her that i’m looking for her… (parafraza na pjesmu »If You See Kay«, op.a.) If you see Kay…« tada smo shvatili da je namjerno zakasnio. Na taj je način želio započeti koncert. Izveo je cijelu predstavu. Tada smo mu se priključili u predivnoj blues svirci. Publika je bila oduševljena. Svi u klubu bili su osupnuti.


Genij i vizionar


Kakav je dojam na vas ostavio Sun Ra s kojim ste svirali? Naime i on je osjećao važnost afričkih korijena.


– Bio je oličenje individualnosti i snage, ustrajnosti da bude svoj, unatoč svim nevoljama, uvijek spreman da se usprotivi svima i izbori za vlastite stavove. Iako sam ga prije slušao, skladbe koje smo uvježbavali nikad nisam čuo, a bile su fenomenalne, vizionarske, ispred svojeg vremena. Ostao sam zapanjen njegovim sluhom, harmonijama, svime. Poslije jedne takve probe zamolio me da još malo ostanem.


Odveo me u sobu u kojoj je bio magnetofon i puno ploča. Slušali smo ih, kao i neke snimke s vrpci. U jednom sam trenutku kazao: »Ovo podsjeća na Milesa Davisa.« Uzvratio je: »Da, ali ja sam to svirao i snimio puno prije njega.« Tada sam shvatio da je zaista bio ispred svojeg vremena. Nadahnjivao je glazbenike, ali mnogi toga nikad nisu bili svjesni.


Njegovi su nastupi bili živa ludnica.


– Neprestano smo vježbali. U tom smo podrumu proveli desetak sati vježbajući, a sljedeći smo dan nastupili. No na tom nastupu nismo svirali ni jednu od skladbi koje smo uvježbavali, ali bilo je sjajno. Izvedbe su bile odlične. Pitao sam se koja je poanta. Tad sam shvatio da je razvio vlastiti način kolektivnog muziciranja bez da glazbenici razmišljaju o tome što sviraju i da sviraju zajedno. Vježbajući toliko sve te skladbe stekli smo neku vrstu usredotočenosti na njegovu glazbu, a on bi nam u jednom trenutku sve to oduzeo. Jedini odnos koji smo imali tijekom nastupa, sve što smo uključivali u improvizacije, bilo je nadahnuto onime što smo uvježbavali, a da toga nismo bili svjesni. Tada sam shvatio da je genij.