Festival filma u Cannesu

Mrtvi ne umiru: Eksplozija zombija Jima Jarmuscha

Dragan Rubeša

Početak globalne festivalske godine započeo je eksplozijom neživih. Valjda je to nekakav logični odgovor na zombijevski svijet u kojem živimo. Praktički nijedan festival više ne može bez zombija



CANNES – Početak globalne festivalske godine započeo je eksplozijom neživih. Valjda je to nekakav logični odgovor na zombijevski svijet u kojem živimo. Praktički nijedan festival više ne može proći bez zombija. Tako se Berlinaleu dogodio štajerski karneval zombija (šifra: “Die Kinder der Toten”). A u program Far East Festivala u Udinama uvrštena su čak dva korejska zombi filma – “Rampant” i “The Odd Family: Zombie On Sale”. Zato je sva ta zombi euforija već postala pomalo zamorna i dosadna.


U skladu s tim trendom, ovogodišnje 72. izdanje Cannesa također je svečano otvorio jedan zombi komad. Radi se o najnovijem filmu Jima Jarmuscha “The Dead Don’t Die”. A opasnu konkurenciju pravi mu Bertrand Bonello i njegov “Zombi Child”, inspiriran velikim Jacquesom Tourneurom, uvršten u off selekciju “Quinzaine des Realisateurs”, kako to i doliči tom predanom pankeru francuskog filma. Iako je premijera Bonellova “woodoo” komada zakazana za atraktivni idući vikend koji je ujedno i festivalski programski klimaks, njegovu mladu Haićanku koja pohađa pariški koledž očekujemo s puno većim žarom i nestrpljenjem.


Pustinjak Tom Waits


Iako je Jarmuschov komad najavljen kao film “čiji casting budi mrtve”, je li autor uspio i publiku zadržati budnom? Nakon vampira (šifra: “Samo ljubavnici preživljavaju”), došli su dakle na red zombiji. Iako je tu nanovo Tilda Swinton, samo što sada nije vampirica, već škotska pogrebnica s frizurom Patty Pravo, uz čiju je ordinaciju za uljepšavanje mrtvaca smješten kućni hram s figurom Bude u kojem ona virtuozno barata samurajskim mačem. Aluzije na Jarmuschov “Put samuraja” su evidentne, iako tu ne prestaju reference na njegove ranije radove. Uz cameo ulogu koju je dodijelio Eszter Balint koja je glumila u njegovu kultnom komadu “Stranger Than Paradise”, tu je i zombi Iggy Pop koji ulazi u kafić urlajući “Coffee!”, ali bez cigareta. Tu je i Steve Buscemi sa psom Rumsfeldom, te neizostavni Tom Waits u ulozi pustinjaka. Uz policijski trio u sastavu Chloe Sevigny, Adam Driver i Bill Murray, u njihov uspavani gradić zalutat će i trio tinejdžera iz Clevelanda predvođen Selenom Gomez (“Ovo je kao u filmu Georgea Romera”, kazat će mladi vlasnik benzinske pumpe zaluđen stripovima). Odjednom se u Centervilleu počinju događati čudne stvari, za koje građani optužuju korporacije koje se bave polarnim frackingom. Zombi apokalipsa može započeti, dok neživi paraju noć svjetlima mobitela, tražeći Wi-Fi.





I dok je Ličinin “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” imao svemirsku misiju, Jarmuschov “The Dead Don’t Die” ima leteći tanjur, koji će usisati samurajsku izvanzemaljku. No kako priča odmiče, štosevi postaju sve tanji i Jarmusch ni sam ne zna što bi učinio sa svojim toliko prežvakanim materijalom. Kao da se njegova ekipa na setu bolje zabavljala od nas. Iako Jarmuschov komad ima nekoliko sjajnih dionica, poput ulaska dječjih zombija u prodavaonicu slatkiša.



Usamljeni očajnik i šankerica


Jer, kad su filmski ekscentrici u igri, puno bolje se snašao provjereni Quentin Dupieux, čiji je “Le Daim” (“Jelenja koža”) otvorio paralelni “Quinzaine”. Autor očito ne napušta utabanu stazu bizarnosti (prisjećamo se njegova horora “Rubber” o autogumi ubojici). Sada je u prvom planu jedan usamljeni očajnik (Jean Dujardin), koji odbacuje svoj sako od samta i kupuje vintage jaknu od jelenje kože s resama. “Jakna je Made In Italy, samo što sam odrezao cedulju jer mi je škakljala vrat”, kazat će mu njen bivši vlasnik, poklonivši mu kao bonus digitalnu videokameru. Umorni kauboj doputovat će u gradić u francuskim Alpama, skrasivši se u starom hotelu nalik sablasnom dvorcu, čiju će usamljenu šankericu (Adele Haenel) angažirati kao montažerku svog filma u kojem kreće u krvavi noćni pohod, koristeći naoštreno krilo od ventilatora kao mačetu. I Dupieux igra poput Jarmuscha na motiv masakra s natruhama slashera. Samo što to čini puno luđe i duhovitije. U dostatno kulerskom filmu čiji je najbolji one-liner rezerviran za amatersku montažerku – “Premontirala sam Tarantinov “Pakleni šund” tako da priča ide linearnim tokom, ali tada je film bio grozan”.