Znam čovjeka koji dan započinje pričom iz Jergovićeve »Historijske čitanke«; otvori je nasumce i čita uz prvu jutarnju kavu, priča za dušu daje mu snage da krene u novi dan, kaže on. I zaista, odvuče te ta proza, magičnog i raskošnog pripovjednog ritma, usisa te ta literarna stvarnost.

Miljenka Jergovića ljudi ili obožavaju ili osporavaju, što zbog njegovog književnog, što zbog polemičkog talenta. Stvar je to čitateljskog ukusa, ali i svjetonazora. Međutim, činjenice su tu: pisac je to golemog opusa, dobitnik brojnih domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja, najtiražniji i najprevođeniji naš pisac. Samo u deset mjeseci ove godine objavljeno je osam prijevoda Jergovićevih knjiga, među kojima po jedan američki, njemački i talijanski. Nedavno je u Puli predstavljao novi roman Milane Vlaović »Bomboni od meda«, a bit će gost i predstojećeg Sajma knjige u Istri.

Drama identiteta središnja je tema ovogodišnjeg Sajma knjige u Puli, a govorit će se i o Ivu Andriću, »simbolu drame identiteta« na ovim našim prostorima. Vas zovu novim Andrićem, njemački Vas izdavač najavljuje kao budućeg nobelovca, često ste pisali o Andriću i drugim prešućivanim velikanima s ovih prostora, jednom ste rekli da Vi i pišete samo o identitetu. Kakav je to problem s Andrićevim identitetom?

 Ivo Andrić je jedini južnoslavenski nobelovac i to je ono, nažalost, zbog čega je on javnosti najzanimljiviji. Prijepori koji nastaju oko Andrića su zapravo prijepori oko Nobelove nagrade. Ne bi danas Hrvatima bilo toliko stalo da reintegriraju Ivu Andrića u hrvatsku književnost da on nije nobelovac. E, sad, što jest njegov identitet i kome Andrić, banalno rečeno, pripada? Na jednom je mjestu sam rekao: Sve moje je iz Bosne. Najvećim dijelom svoga književnog djela pisao je o Bosni i već samim time je bosanski pisac, valjda i najznačajniji bosanskohercegovački pisac uopće.

Veći dio života proveo je u Beogradu, pisao je istočnom varijantom srpskohrvatskog jezika. Tako je on taj jezik nazivao, a ako ga mi nazivamo drukčije, nemamo pravo mijenjati ime koje je on za svoj jezik koristio, kao što nemamo pravo mijenjati ni Andrićev jezički sadržaj i supstrat. Ali samim time što je pisao istočnom varijantom srpskohrvatskog jezika, što je veći dio svoga života proveo u Beogradu, unutar institucija srpske književnosti, on je veliki srpski pisac, i cjelinom svoga djela Andrić je srpski pisac.

Svi Andrićevi identiteti  

To je zapravo velika istina od koje smo mi današnji jako distancirani i teško je shvaćamo, jer vrijeme neposredno prije Ive Andrića, vrijeme turske Bosne, zapravo je bilo vrijeme kada su ljudi, ne pod prisilom, nego zbog praktičnih razloga, prelazili iz jedne u drugu vjeru, modernim ili krivim jezikom rečeno: iz jednoga u drugi identitet. I u velikoj mjeri je tragika i drama Andrićevih pripadnosti obilježena tim vremenom i takvim osjećajem svijeta.

Nikoga i ništa on nije izdao kada se opredijelio za istočnu varijantu srpskohrvatskoga i kada je dopustio da se njegova djela uvrštavaju u antologije srpske književnosti. Prije bi se moglo reći da je on bio izdan. Uostalom, iz Zagreba je u Beograd morao bježati da ne bi umro od gladi. Iz Zagreba je Ivo Andrić zapravo protjeran, pa ako netko ovdje misli da on danas jest dio hrvatske književnosti, prethodno mora prihvatiti i da je Andrić jednom bio protjeran iz te iste književnosti.

Sve te mućkalice vjera i naroda na ovim našim prostorima trebale bi biti naša prednost, da ne kažem brend, koji bismo trebali izvoziti.

– Ta mućkanja, ti prelazi, ti nesigurni identiteti su u kulturnom i civilizacijskom smislu velika blagodet, blagodet i za Bosnu, i za recimo Istru, koja je također kroz svoju povijest bila sva smućkana. Međutim, u ratna vremena, u neposredna poratna vremena, u vremena krize to je zapravo najveće životno, obiteljsko i privatno prokletstvo, ono preko čega su moguća protjerivanja, egzodusi, genocidi, velike ljudske nesreće… Dakle, ta izmiješanost, ta nesigurnost identiteta je u mirno doba zlatni rudnik svake kulture, ali u ova druga vremena za pojedinca to zna biti prokletstvo.

Nakladnička banalizacija  

Posebno kad se u »zla vremena« stvori konsenzus blagoslova i šutnje. U filmu »Orkestar« Pjera Žalice i Saše Lošića, kad se govorilo o raspadu bivše Jugoslavije, zašto se urušila, i to u velikoj krvi, ako je bila tako krasna kako su je svi opisivali, rekli ste: »Šta da ti kažem, popušili smo«! Dakle, pustili smo…

– Da, dopustili smo da nam naše šarenilo bude teret i prokletstvo, i zaista smo popušili, zaista smo u jednom dubinskom i civilizacijskom smislu propali da se teško da zamisliti dublja propast od one koja se nama dogodila. A što je najgore, još uvijek propadamo.

Dobro ste dijagnosticirali krizu u izdavačkoj djelatnosti: da iza opće kuknjave da se knjige ne prodaju, da nitko više ne čita, zapravo stoji loša izdavačka politika, odnosno posezanje izdavača za hit-naslovima, što mi u medijima dobro poznajemo kao žutilo. Komercijalizacija i banalizacija sadržaja odbila je i ono malo pravih čitatelja.

To je taj paradoks, što kod nas nema čitatelja ove priglupe američke vampirske književnosti jer kod nas čitaju, uglavnom, samo vrlo pismeni i kultivirani ljudi, dok oni kojima bi ta vampirska književnost trebala biti namijenjena zapravo ne čitaju ništa. U Hrvatskoj tako postoji taj paradoks da se vrlo često nezahtjevne knjige, koje se objavljuju da bi postale bestseleri, prodaju lošije nego ozbiljna književna djela.

Isto se događa i s medijima, kao da su svi čitatelji i gledatelji zainteresirani samo za trivijalne teme. Što je sa zahtjevnijom publikom, tko se njima obraća?

To je neobična stvar kad je riječ o novinama. U zadnjih desetak godina hrvatsko novinstvo je retardiralo, idiotiziralo se. Izgubile su se rubrike kulture, nekad ozbiljni listovi su pretvoreni u tabloide, ali im je istovremeno dramatično pala naklada, što bi nešto trebalo govoriti izdavačima. Možda to nije u izravnoj vezi, sigurno nije, ali u vrijeme kada su sve dnevne novine u Hrvatskoj imale tjedne kulturne priloge, naklade su bile veće za pedesetak posto. Čudi me da izdavači još nisu primijetili da Hrvatska ima ograničenu publiku za tabloide, a da publika koja nešto doista i čita i koja ima nekakve intelektualne prohtjeve, kulturne ili barem političke interese, više i ne čita domaće novine, jer je zamorena gledanjem golih stražnjica.

Kitnjasti repovi i spolne žlijezde  

Ove, još jedne krizne godine, prave su izdavačke bisere objavili neki sasvim mali, nepoznati izdavači, ali za te knjige šira javnost ne zna, o njima se ne piše niti ne govori…

– Da, to je tako, Hrvatska sve dublje i dublje tone u jedan mračni provincijalizam kakav mi za svojih života nismo prethodno ni vidjeli.

Dakle, idemo unazad, iako se stalno hvalimo da smo raskrstili s tuđmanizmom, pa sad sa sanaderizmom?

– Nažalost, nama se tuđmanizam vratio na najcrnji i najgori način, radikalniji nego što je ikad bio. Recimo, ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko ima onu vrstu revizionističkih sentimenata kakvi su čak i u Tuđmanovo vrijeme bili nedopustivi – čak ni Tuđman ne bi dopustio svome ministru da javno govori da je antifašizam za njega uvreda. Danas, u današnjoj Hrvatskoj kojom još uvijek, nadam se još kratko, vlada HDZ Jadranke Kosor, ustaštvo i fašizam su uzdignuti na razinu pozitivnih društvenopolitičkih vrijednosti, i o tome treba govoriti otvoreno i bez ikakve zadrške.

Oni koji Vas ne vole najviše Vas prozivaju zbog ogorčenosti i bijesa u polemikama s neistomišljenicima. Nije li to Vaš izraz životne strasti, želje za sudjelovanjem u životu, što postaje prava rijetkost?

Zadnjih pet-šest godina, a zadnju godinu potpuno, prestao sam na bilo koji način sudjelovati u kulturnom i društvenom životu hrvatske prijestolnice. Jedino što pišem kolumne u »Jutarnjem listu«. Mimo toga nema me u medijima, ne dajem intervjue, niti izjave o bilo čemu, ne sudjelujem ni u kakvim književnim manifestacijama u Zagrebu. Ne odgovaram ni na kakve napade i ne sudjelujem u polemikama, jer sam shvatio da je to, nažalost, u Hrvatskoj unaprijed izgubljena borba. Ako ću se s nekim svađati, svađat ću se ili u privatnom aranžmanu ili kad odem na godišnji odmor izvan Zagreba.

Nema ni mogućnosti, a nema ni smisla, a možda nema ni potrebe, jer ako je ljudima koji žive na kulturnoj i javnoj sceni Zagreba ugodnije i ljepše ovako, u zajedničkom brlogu, u kojem im je toplo i dijele jedni s drugima svoj tjelesni vonj, zašto bih im baš ja kvario gušt? Naročito ne bih taj gušt kvario hrvatskim piscima. Neka samo mašu svojim kitnjastim repovima i međusobno se njuškaju oko spolnih žlijezda.

Moji mesari, pekari, trafikanti…  

Onda Vam nije lako živjeti u Zagrebu, u Hrvatskoj? Pamtim Vašu rečenicu da susjedstvo nije komšiluk jer je šutljivo.

Meni je u Zagrebu jako lijepo. Kada se čovjek malo izmakne iz maločas spomenutog konteksta, a pogotovu kada si dopusti taj luksuz da tim gradom šeće kao stranac i sa sunčanim naočalama na nosu zagleda njegove fasade, tad shvaća koliko je Zagreb veličanstven grad. Osim toga meni je, kao piscu, ovo najvažniji grad, jer u njemu živi većina mojih čitatelja, koji fanatično uspijevaju nabaviti moje knjige čak i kada ih objavljujem tamo daleko. Nije nevažno niti to da u Zagrebu žive moji mesari, pekari, trafikanti, koncertni biljeteri, a bogme i poneki prijatelj.

Niste prvi, vjerojatno ni zadnji koji se, kako kažete, »iskrcao iz društvenog konteksta«. Recimo, književnica i reporterka Tatjana Gromača vrlo je rano sišla s tog vlaka, još tamo FAK-ovog…

Tanja Gromača se pokazala puno inteligentnijom od mene, jer ona je jako, jako rano shvatila da sva ta socijalna dinamika metropolske kulture nema nikakvog smisla, pa je umakla glavom bez obzira. Dugo je nisam vidio, ali se nadam da joj je u Istri svakim danom sve bolje, da se, što bi se reklo, uspjela potpuno akomodirati i suživjeti s tom zemljom koja je, čini mi se, ljepša i tolerantnija od one koja se nalazi s druge strane tunela Učka.