Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 10° 6
Sutra: 10° 10° 6
15. prosinca 2019.
Doprinos obitelji

Mecene, donatori, graditelji: Što su nama Vranyczanyji danas?

Mecene, donatori, graditelji: Što su nama Vranyczanyji danas?
Mecene, donatori, graditelji: Što su nama Vranyczanyji danas?
Autor:
Objavljeno: 11. prosinac 2017. u 16:55 2017-12-11T16:55:04+01:00

Vranyczany su gradeći svoje pomorsko, trgovačko i poduzetničko carstvo arhitekturom monumentalizirali historicističku Rijeku. Preuzevši kormilo grada shvatili su da im je društvena uloga da svoje bogatstvo dijele i da budu mecene

Neosporna je činjenica da mnoga velika djela u znanosti, kulturi i arhitekturi ne bi bila stvorena da nije bilo podrške bogatih i moćnih. Kao i nekada davno, taj običaj i doprinos društvenoj zajednici zadržao se do danas. Tako je Bill Gates, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, izjavio da gotovo ništa neće ostaviti svojoj djeci od imovine čija se vrijednost procjenjuje na 86,1 milijardi dolara. Osnivač Microsofta je kazao da je njegovo troje djece ponosno na činjenicu da neće naslijediti gotovo ništa od bogatstva koje će donirati njegovoj humanitarnoj organizaciji, čiji je cilj iskorjenjivanje siromaštva i bolesti. Sa suprugom Melindom je od 1994. ukupno donirao oko 35 milijardi dolara u dobrotvorne svrhe.

Za razliku od Gatesa, prvi na listi najbogatijih Hrvata, do daljnjega na nepoznatoj londonskoj adresi, Ivica Todorić, koji se obogatio u mutnim ratnim vremenima i netransparentnoj privatizaciji, koja se može opisati i kao pljačkaška, nije se baš pokazao izdašnim, no pobrinuo se za svoje troje djece. I Todorić se, poput brojnih bogataša diljem svijeta, najviše brinuo kako bogatstvo očuvati i kako ga prenijeti na nasljednike, a hoće li ga javnost smatrati odgovornim građaninom nije ga zabrinjavalo.

Fratrum concordia

A da je nekad i na ovim našim nemirnim prostorima drugačije bilo najbolje pokazuje primjer obitelji Vranyczany-Dobrinović čiji su članovi osim po politici, gospodarstvu i društvenom angažmanu zapamćeni kao mecene i donatori, kolekcionari i graditelji reprezentativnih zdanja te pokretači društvenoga života u sredinama u kojima su živjeli, od Staroga Grada na Hvaru, Senja i Rijeke do Karlovca i Zagreba. O njihovom udjelu u umjetničkom, društvenom i gospodarskom životu Rijeke, u drugoj polovici 19. stoljeća i prvoj trećini 20. stoljeća u okviru ciklusa »Kako čitamo grad« održao je predavanje Theodor de Canziani u prepunom riječkom antikvarijatu Ex libris.

Obitelj Vranyczany-Dobrinović je jedinstvena i ostavila je trag na raznim područjima, a kao trajni podsjetnici na njihov značaj brojna su reprezentativna zdanja koja su podigli, a danas su dom važnim kulturnim, svjetovnim i drugim institucijama.
Riječ je o potomcima stare hrvatske plemićke obitelji Dobrinović, koja je iz Bosne u 15. stoljeću pobjegla pred Turcima. Najprije su živjeli u Vranjicu kod Splita, zbog čega su prezimenu dodali Vranjican. Nakon toga su otišli na Hvar, a potom u Rijeku, Senj, Severin na Kupi. Prezime su mađarizirali u Vranyczany.

De Canziani je detaljno opisao riječko-senjsko-kastavsko-lovransku lozu Vranyczanijevih istaknuvši da ih je, bez obzira na to što su bili došljaci, Rijeka kao već tada izrazito kozmopolitski grad izvrsno prihvatila. Iako su govorili talijanski, njemački i francuski ipak su jako isticali hrvatstvo i bili su vodeći obol riječke stvarnosti.

A sve je krenulo s hvarskim trgovcem i brodovlasnikom Šimunom (Simoneom) Vranizanom, koji je došao u Rijeku upravo u vrijeme kada su se rađala basnoslovna bogatstva te na relaciji Rijeka – Senj – Karlovac – Zagreb čini značajne poteze u smjeru širenja obiteljskoga poduzeća u trgovanju žitom i drvnom građom čime su stekli bogatstvo. Prema devizi »Fratrum concordia« (bratska sloga) počinje i društveni uspon Šimunovih sinova koji su stvorili obiteljsko carstvo na teritoriju Habsburške Monarhije povezujući se s Bečom, Budimpeštom i Italijom. Dolaskom u Rijeku nakon dokidanja francuske vlasti 1815. potvrđeno im je staro bosansko plemstvo, a dobivaju i ugarsko-hrvatsko plemstvo. Šimun i njegov najstariji sin Juraj st. (Giorgio) također dobivaju ugarsko-hrvatsko plemstvo te potom viteški stalež, a 1862. barunat.

Fiumanska kasta

Živeći u Rijeci gotovo cijelo 19. stoljeće te zakoračivši i u 20. Vranyczanyjevi su materijalnim i društvenim statusom kroz četiri generacije bili pripadnici društvene kreme grada i regije, ali i svjedoci mijena koje su i sami dijelom inicirali. Stare riječke patricijske obitelji sredinom su 19. stoljeća pomalo zasjenjene novim agilnim internacionalnim plemstvom i domaćim poduzetnicima, koji će preplaviti grad velikih nada i karijera. Obitelj Vranyczany od pridošlica će s pomoću društvenih i poslovnih veza te ženidbama postati dijelom takozvane fiumanske kaste koja je stoljećima imala važnu ulogu u političkom, upravnom i ekonomskom životu grada. Njihov put u visoko društvo nije bio jednostavan. Stečeni kapital ulagali su u kupovinu nekretnina, palača i velikih posjeda, pa su između ostaloga postali vlasnici feudalnih ostataka Isusovačke baštine.

Preuzevši kormilo grada shvatili su da im je društvena uloga da svoje bogatstvo dijele, odnosno da budu mecene. Tako su investirali enormno bogatstvo u osnivanje Društva za očuvanje hrvatstva, Čitaonicu na Korzu, Filodrammatiku, vatrogasno društvo, Društvo prirodnih znanosti, a budući da nisu bili od onih koji se razbacuju raskošnošću, za stanovanje su izgradili kasnobaroknu palaču na mjestu današnjeg sjedišta Erste banke i tako se uklopili u okruženje. Na sadašnjem Jelačićevom trgu grade monumentalnu palaču (zgrada nekadašnjeg Brodokomerca), u kojoj se nalazilo sjedište Fonda za pomaganje siromašnoj djeci. Osim karitativnog rada i donacija važno im je bilo materijalno, ali i društvenim aktivnostima, umjetnički, znanstveno i politički djelovati. Tako u Adamićevom teatru sve kazališne predstave, koncerti, izložbe uključuju i njihovo sudjelovanje.

Upravo se Šimunov unuk Giorgio ml. (Juraj) Vranyczany-Dobrinović osobito istaknuo u Rijeci i riječkoj regiji u sudjelovanju u javnom, kulturnom, znanstvenom i umjetničkom životu. Osim što je bio čelnikom riječkih vatrogasaca i Kluba prirodnih znanosti, Societa Filarmonico – drammatica (Filodrammatica), Hrvatske čitaonice i Društva za unapređenje hrvatstva, u njegovim naporima da donacijama 1892. ojača Gradski muzej i knjižnicu možemo vidjeti nakanu da se Rijeka formira ne samo kao, osobito u njegovo vrijeme, jako ekonomsko središte, već i kao znanstveno i kulturno središte regije.

Kraj galantnog doba

Nakon suprugove smrti, barunica Giuseppina Vranyczany, iako znatno osiromašena, živeći u Rijeci gotovo asketski, idući na misu u crkvu svetog Jerolima i dijeleći siromašnima, nije prestajala davati donacije Gradskoj knjižnici i Muzeju vrijedne knjige, slike, crteža i umjetničke predmete. Dijelila je obilato barunica Giuseppina, kao posljednji izdanak riječkih Vranyczanyja, gotovo sve do dana svoje smrti 1933., zaključivši svojom smrću galantno doba naše povijesti.

S njome je u mračni mauzolej pokopano slavno doba obitelji, ali i grada Rijeke i srednjoeuropske uljudbe, nastavlja De Canziani navodeći kako su do tada Vranyczanyji gradili svoj veleposjednički i kućevlasnički imperij, no za razliku od nekih drugih koji stoljećima čuvaju svoje obiteljske posjede i rezidencije, oni su brzim ritmom ulaganja, gradnje, prodaje, kupnje i selidbe vrlo aktivno procjenjivali kako će se Rijeka i regija razvijati.

Između ostaloga u njihovom veleposjedu bila je Kastavska gospoštija – Kaštel, posjed Plasse, uz morsku obalu prema brdovitu usponu, posjed na kojem se danas nalazi park Mlaka, već spomenuta palača Vranyczanyjevih na Korzu, zatim palača na današnjem Jelačićevom trgu, te Vila Simonea Vranyczanyja koja je od 1930. u posjedu crkvenih vlasti pa je i danas sjedište nadbiskupije i Villa Erzsy u Lovranu, a mauzolej obitelji Vranyczany na komunalnom groblju Kozala danas je grobnica riječke nadbiskupije.

Tako se, zaključuje De Canziani, početkom 20. stoljeća ova ugledna i značajna riječka obitelj sunovratila s najviših vrhunaca bogatstva i časti u ralje razornoga novog doba, koje je s lica zemlje obrisalo svaku uljudbu prošlih vremena eliminirajući čitave obitelji, materijalno uništivši svaki trag i sjećanje na njih.

Upravo kod obitelji Vranyczany-Dobrinović, nacionalno svjesne, ali kozmopolitske, izuzetno mobilne i prilagodljive, koja je svaka dva stoljeća počinjala iznova, možemo vidjeti dalekosežne posljedice protjerivanja iz javnog sjećanja pa je uskrsnuće u smislu rekonstrukcije njihova doprinosa u povijesti Rijeke važan korak makar samo i na zanimljivom dvosatnom predavanju.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.