BERLIN Čak tri filma iz festivalske konkurencije koketiraju s estetikom trilera, što će se zasigurno svidjeti predsjedniku žirija Paulu Verhoevenu. Poljakinja Agnieszka Holland već je dokazala da je u stanju suvereno vladati tim žanrom, jer je snimila nekoliko epizoda kultne TV-serije »Žica«. No njen najnoviji komad »Pokot« više igra na ironičnu žicu s primjesama groteske. Riječ je o adaptaciji ekološkog krimića Olge Tokarczuk »Pjev šišmiša« u kojem njena ekscentrična New Age heroina koja živi u osami na rubu šume, kreće u krvavi pohod kako bi kaznila krivce za smrt njenih voljenih pasa, utjelovljene u okrutnim lovcima.

Svako poglavlje autoričina filma nazvano je po određenom godišnjem dobu uz nabrajanje divljači koja se lovi u dotičnoj sezoni. Kako to obično biva kad je o poljskom filmu riječ, na autoričinu nišanu nisu se našli samo lovci vec i lokalni svećenik koji u svojoj crkvi organizira posebnu misu na dan Sv. Huberta zaštitnika lovaca, s prepariranim beštijama koje krase njegov oltar i klincima koji nose maske različitih životinja. I njega će zadesiti zaslužena kazna. Jer kad joj on kaže da se životinje može slobodno ubijati, jer se »Ne ubij« iz Biblije ne odnosi na njih već na ljude, odmah nam postaje jasno tko su u filmu prave životinje. Ovaj je film prava poslastica za bio &organic Berlinčane.

U najnovijem komadu sjajnog čileanskog sineasta Sebastiana Lelija »Fantastična žena«, događa se ponešto drukčiji lov, u kojem žrtva postaje transrodna ljubavnica sredovječnog muškarca, koju će njegova obitelj optužiti da je skrivila njegovu smrt, iako je krvavi ožiljak na njegovu čelu bio posljedica pada niz stepenice u naletu aneurizme. Za njih, ona je neželjeni Drugi, »pederčina« koji se pokušava dokopati njegovih nekretnina. Iako film krade začudna Daniela Vega, koja portretira glavni lik transrodne Marine, riječ je o ponešto inferiornijem komadu u odnosu na »Gloriju«, u kojoj briljira sjajna Paulina Garcia, koja je prije četiri godine na istom festivalu osvojila Srebrnog medvjeda za najbolju žensku ulogu, što samo dokazuje da je Lelio bio i ostao veliki majstor u radu s glumicama.

Bo Gritz

Primjese trilera ima i »Večera« (The Dinner) etabliranog Orena Movermana, gdje jedan luksuzni restoran postaje mjesto neželjenog susreta dvojice braće. Jedan je psihički labilni idealist Steve Coogan koji predaje u javnoj koli i bori se za prava potlačenih. Drugi je pragmatični političar Richard Gere, kandidat na izborima za guvernera. Za stolom su i njihove žene (Laura Linney, Rebecca Hall).

U njemu se pozabavila likom i djelom, malo je reći kontroverznog, Jamesa Gordona »Boa« Gritza, bivšeg oficira Specijalnih jedinica američke vojske, jednog od onih vijetnamskih veterana na čije tijelo više nije moglo stati sve silno ordenje koje mu je država uručila. Inače, Gritz je bio inspiracija za dva seminalna fajtera holivudskog akcijskog filma – »Ramba« i Johna »Hannibala« Smitha, jednog od članova »The A Teama«.

Njegovu »kontroverznu« ideju da locira i spasi američke ratne zarobljenike iz Istočne Azije financijski su podržali Clint Eastwood i William Shattner. A nakon što je uspješno raskrinkao prljave rabote američke vlade i njenu umiješanost u trgovinu drogom u famoznoj zoni Zlatnog trokuta, naljutio je vašingtonski politički establišment za koji je postao persona non grata. Ali istodobno je u Idahu osnovao paramilitarnu komunu, uvježbavajući njene kršćanske patriote. I sam priznaje da je u svojim brojnim operacijama ubio više od 400 ljudi.

»Mladi Karl Marx«

Zimmerman je tu kontradiktornu ličnost pratila preko 10 godina. Rezultat je njen punokrvni komad koji istražuje nove strukture moći, pomahnitali militarizam i strukturno nasilje u kojem se zrcali politika SAD-a jučer i danas. Ostarjeli ali agilni Gritz danas posjećuje sajmove oružja gdje se mlade »wannabe« vojničine dive njegovu heroizmu. No kad se sajam završi, stolovi bivaju prekriveni plahtama, nalik mrtvačkim lijesovima koje je američka vlada isporučila s još jednog novog ratišta.

U paralelni program »Berlinale Special« uvršten je i »Mladi Karl Marx« u režiji bivšeg haićanskog ministra kulture Raoula Pecka, za koji je s obzirom na njegova aktera vladao takav interes među akreditiranim novinarima da se dvorana u kojoj je bio prikazan napunila do posljednjeg mjesta pola sata prije početka same projekcije.

Interes je brzo splasnuo, jer je ovdje riječ o tek korektnom komadu koji igra na TV-mehanizme, fokusiranom na Marxov bijeg iz Triera u pariški egzil u društvu voljene mu Jenny (da, bilo je tu i erosa), gdje susreće mladog Friedricha Engelsa, koji je u Pariz došao iz Manchestera, gdje je njegov otac industrijalac eksploatirao svoje radnike, mahom Irce. Susret će se dogoditi u uzavrelom političkom miljeu kojim su drmali anarhisti Proudhon i Bakunjin, ali i slikari poput Courbeta.

Uz dokumentarni portret »Beuys«, u režiji Andresa Viela, uvršten u glavni natjecateljski program, koji govori o velikom Josephu Beuysu, prvom Nijemcu koji je imao samostalnu izložbu u njujorškom Guggenheimu, iako su neki opisivali njegovu umjetnost kao »najskuplji trash svih vremena«, portretom slikara bavi se i »Final Portrait« Stanleyja Tuccija.

Taj je film fokusiran na pariške dane Alberta Giacomettija (glumi ga autentični Geoffrey Rush), konkretnije, njegov rad na portretu njujorškog gej/dendija Jamesa Lorda koji nikad nije bio završen, jer mu je prečesto izmicao kontroli. No sve to ispalo je poput njegove zagrebačke izložbe. Veliki umjetnik u lošem i promašenom postavu/režiji. Jer kao što društvo iz zagrebačkog Umjetničkog paviljona očito nije shvatilo da njegove skulpture nisu anoreksični manekeni, tako ni Tucci nije shvatio da je Giacometti bio puno više od izmučenog i infantilnog čudaka.