Maroje Mrduljaš: Nostalgični smo za boljim životom

Ta nostalgija i taj fenomen gledanja unatrag ima svoj paralelizam i na zapadu i na istoku, ne samo na prostoru bivše Jugoslavije. Riječ je o zajedničkom pogledu prema periodu modernizma kada je socijalna sigurnost bila na puno višoj razini nego danas

Izložba Nedovršene modernizacije: Između utopije i pragmatizma, o arhitekturi i urbanizmu u socijalističkoj Jugoslaviji i zemljama nasljednicama, povod je za razgovor s arhitektom Marojem Mrduljašem, koji je, uz kolegu Vladimira Kulića, kustos izložbe i glavni urednik istoimene knjige. Projekt Nedovršene modernizacije nastajao je dvije godine, na njemu je radilo tridesetak istraživača iz zemalja s prostora bivše države, izložba je sve te države i obišla, a od 24. siječnja do 9. veljače mogla se pogledati i u zagrebačkoj Gliptoteci. Izložba je bila postavljena u organizaciji Udruženja hrvatskih arhitekata, dok su partneri projekta Udruženje hrvatskih arhitekata – Zagreb, Društvo arhitekata Beograda, Koalicija za održiv razvoj – Skopje, Muzej za arhitekturu in oblikovanje – Ljubljana, Oris kuća arhitekture – Zagreb, Umetnostna galerija Maribor. Mrduljaša smo prvo pitali o nazivu samog projekta.

  – Istraživački projekt i izložba Nedovršene modernizacije nosi to ime jer smo raspoznali činjenicu da su u razdoblju od 1945. do 1991. brojne urbanističke, a i neke arhitektonske zamisli, ostale nekompletirane, nedovršene, nerealizirane. Postojala je očito velika ambicija da se zemlja radikalno urbanizira, preoblikuje, i da se formira novi okvir za novo društvo. To je dakle s jedne strane utopijski ili idealistički razvojni horizont, dok su se s druge strane zadaci u praksi odrađivali pragmatično: zadovoljavale su se instrumentalne potrebe modernizacije, poput osiguravanja stambenog prostora za stanovništvo koje je dolazilo iz sela u gradove i slično. U napetosti između ta dva fenomena – utopijske vizije razvoja društva te pragmatičnih potreba i mogućnosti, ostvaruje se modernizacija koja po definiciji i ne može biti dovršena, ali je u socijalističkoj Jugoslaviji bila obilježena diskontinuitetima.

  Riječ je dakle o dinamičnom razdoblju. 

  – Izuzetno dinamičnom, pa i obilježenom unutarnjim tenzijama i dilemama unutar upravljačkih elita. Najeklatantniji primjer takvih promjena jesu dobro poznate ekonomske reforme iz sredine 60-ih, kada se planska ekonomija hibridizira s elementima tržišta. To unosi znatne promjene i u ekonomsko-političku sferu i u način razvoja izgrađenog okoliša.

  Znači, politički sustav se odražava na ekonomski, a ekonomski onda diktira i način života i potrebe u prostoru? 

  – Točno. Monumentalizam nikada nije bio ključna tema u razvoju urbanog okoliša u bivšoj Jugoslaviji. Nekoliko simbolički bitnih zgrada jest realizirano uglavnom 50-ih i početkom 60-ih, međutim ono što je od početka prioritet jest urbanizacija zemlje koja kreće odmah po završetku Drugog svjetskog rata. Od kraja 40-ih do sredine 50-ih izrađen je veliki broj urbanističkih planova, za skoro sva važnija područja bivše Jugoslavije, iznose se koncepti za Novi Beograd, počinje s razvojem Novi Zagreb, planira se obnova Zadra koji je u Drugom svjetskom ratu bio znatno porušen, plan proširenja Skopja trebao je promijeniti taj tada mali provincijski grad u moderni velegrad, rade se urbanistički planovi za nove industrijske gradove, čak i za sela što je manje poznato. I svi ti planovi bazirani su na prilično naprednim urbanističkim konceptima i metodologijama koje su bile usporedive sa svjetskim tendencijama. Može se reći da u urbanističkom smislu i danas živimo na onome što smo od Jugoslavije naslijedili. To se odnosi na stambeni fond, škole, bolnice i druge prostorne resurse koji su dio svakodnevnog života građana.

  Kako su se devedesete na to naslonile? 

Maroje Mrduljaš je kritičar arhitekture i dizajna. Autor je više izložbi i knjiga, između ostalih Moder nism-in-Between u izdanju ugledne berlinske kuće Jovis, Dizajn i nezavisna kultura i Suvremena hrvatska arhitektura – testiranje stvarnosti. Odgovorni je urednik časopisa za arhitekturu i kulturu Oris, od sredine 1990-ih objavljuje brojne tekstove i eseje u vodećim hrvatskim i internacionalnim časopisima kao što su Domus, Architecture+Urbanism, deutsche bauzeitung i drugima. Nezavisni je ekspert Mies van der Rohe nagrade za arhitekturu EU. Radi na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

  – Devedesete godine i raspad bivše Jugoslavije donose nekoliko procesa. Tu možemo govoriti i o ratnoj destrukciji koja je zasebna tema, no urbane transformacije se počinju odvijati kaotično. Prvo, dolazi do raspada ili do promjene načina funkcioniranja urbanističkih institucija koje bi trebale regulirati i upravljati razvojem okoliša, a drugo, čitav niz novih aktera, novih tipova investitora, ulazi u proces razvoja izgrađenog okoliša. U socijalizmu se ipak podrazumijevala određena razina koordinacije između urbanističkih službi, investitora i ostalih zainteresiranih strana na razini gradova i regija. U 90-ima to više nije slučaj. Imate jedan divlji urbanizam koji ostvaruje svoje interese tamo gdje mu je to najjednostavnije. U početku su investitori razmjerno male ekonomske moći i oni ustvari korodiraju do tada nekonsolidirana gradska područja. Najbolji primjer je zagrebačka Trešnjevka, kao zona grada koja nije ni centar ni periferija nego prostor između, nekad radnički kvart u kojem je parcelacija, urbanistička matrica, bila dimenzionirana za skromne, ali ipak skladne obiteljske kuće. Dešava se da mali investitori, upravo zbog te urbanističke deregulacije, na toj istoj matrici rade kuće na četiri kata i zgušnjavaju okoliš do nepodnošljivosti. Tako dolazi do nekoordiniranog preoblikovanja čitavih četvrti kroz veliki broj malih točkastih intervencija. U 2000-ima dolazi do konsolidiranja ekonomije pa se javljaju urbane intervencije i investicije puno većeg mjerila, prvo prsteni šoping centara oko gradova, i zatim i velike poslovne zgrade u središtima, koje pak za realizaciju svojih interesa traže drugačije okoliše i mogućnosti. To pronalaze tamo gdje je zemljište dovoljno okrupnjeno i infrastrukturno opremljeno, znači, da postoje ceste, struja voda, kanalizacija, a to su načelno prostori na kojima su se nekada nalazila industrijska postrojenja, velika skladišta i slično. Ta infrastruktura često je također izgrađena tijekom socijalizma. Dakle, proces deindustrijalizacije zemalja bivše Jugoslavije, pa i Hrvatske, prati i urbana transformacija. Na mjesto bivše industrije dolaze, ili šoping centri, ili, kao što je to recimo slučaj na Radničkoj cesti u Zagrebu, potezi poslovnih zgrada koji se grade na mjestu gdje to nikad nije bilo planski zamišljeno.

  To je više neki fluidan proces? 

  – Da, kapital luta poput oblaka, a kiša padne tamo gdje su mikroklimatski uvjeti najpovoljniji. Čvrst plan je smetnja za laissez-faire kapitalizam, u kojem se očekuje da se investicija može ostvariti na bilo kojem mjestu, u bilo koje vrijeme i s brzim povratom novca. Mijenja se i način života: uspon konzumerističkog društva, gubitak interesa za tradicionalne oblike socijalizacije, ali ona ne proizlazi iz arhitekture i urbanizma, nego iz društvenih promjena općenito.    

Proizvodnja građana

Ne utječe li i sama arhitektura na način života, a onda i na društvene promjene? 

  – Jedan od modernističkih ideala bio je da se kroz arhitekturu može promijeniti život i popraviti svijet. Pedesetih i šezdesetih godina novi dijelovi gradova u bivšoj državi gotovo da su funkcionirali kao uređaj za edukaciju o tome kako moderno živjeti. Ne govorimo samo o realizacijama, već i o vježbanju modernog života: na velesajmovima u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani bile su organizirane tzv. pokazne izložbe na kojima se građanima objašnjavalo kako uređaji poput perilica za rublje postaju dio kućanstva, kako lagani, funkcionalni namještaj poboljšava uvjete živote i slično. Demografske promjene u bivšoj Jugoslaviji bile su ogromne. Zemlja koja je bila dominantno ruralna postala je urbana. Gradovi su postali privlačni za život i bilo je nužno osigurati da taj pritok ljudi u veće centre, ta, de facto, proizvodnja građana, ako hoćete, bude vođena racionalno i na human način u oskudnim ekonomskim uvjetima. Urbanistička i arhitektonska struka tada su imale i bitno veći utjecaj na razvoj gradova, i zbog toga što je to ipak bilo društvo koje se, koliko je to bilo moguće, temeljilo na ideji da stručnjaci za određeno područje i određuju što u tom području treba napraviti. Danas je pak investitor taj koji često donosi ključne odluke, pa dolazi do brojnih nesporazuma između onoga što bi struka trebala i mogla, i onoga što se zaista uspijeva realizirati. Nedostaje dugoročni razvojni horizont prema kojem bi se razvijalo društvo u cjelini. Danas naime u prvom redu govorimo o ovim pragmatičnim aspektima, i to upitnog dometa, a nema projekcije bolje budućnosti. Gradi se za sada i ovdje, ne gradi se s idejom da bi trebalo osigurati život u ravnopravnim uvjetima i okolnostima za što veći broj građana… Naprotiv, danas je građenje u prvom redu pitanje profita.

  Kazali ste da stalno pokušavamo dokazati da smo dio europskog arhitektonskog prostora, a s druge strane potiskujemo razdoblje u kojem je doprinos na tom području općenito bio najveći.

  – Ako se govori o modernističkoj arhitekturi u bivšoj Jugoslaviji, priznaju se kulturna postignuća vodećih arhitekata protagonista tog vremena, ali se ne uzima u obzir vrijeme i društveno-politički kontekst njihovog nastanka. Uporno se dakle dokazuje da je određena arhitektura pripadala europskom kulturnom krugu – ona mu je, naravno, pripadala, kao što je i modernizam internacionalna, globalna pojava. No, o kojoj Evropi govorimo? Zapadnoj Evropi? Centraloj? Istočnoj? Modernistička arhitektura se razvija unutar sociološko-političkog i društvenog konteksta jugoslavenskog socijalizma što se ne uzima dovoljno u obzir, kao da arhitektura nastaje u nekom društvenom vakumu. Naravno, da se takav previd neizbježno dešava ako se primarno bavite pojedinačnim autorskim opusima i estetikom, a ne procesima i tendencijama razvoja izgrađenog okoliša koji uzimaju u obzir načine financiranja i opću društvenu viziju o tome čemu arhitektura uopće služi, za koga nastaje.

  Dakle, značaj i doprinos tog jugoslavenskog razdoblja u arhitekturi je velik? 

  – Apsolutno. Modernizam je doduše prisutan u ovim krajevima još u 20-im i 30-im godinama, ali tada je fokusiran u prvom redu na buržujske vile i na stanovanje u centrima gradova. Tek nekoliko je primjera društveno korisnih programa, bilo je nešto škola, bolnica, ali opseg toga nije velik, i tek s pojavom socijalizma i s promjenama društvenog sistema dolazi do implementacije modernističkih principa i koncepata u velikom mjerilu, dostupnih svim građanima. Arhitekti prije rata, iako svi redom ljevičari i svi odista imaju ideju boljitka društva kroz arhitekturu, ne mogu primijeniti svoje napredne ideje jer društvene okolnosti to ne omogućavaju. Desila se potom ta sretna okolnost da je modernizam u svom konceptualnom, estetskom, pa i ideološkom smislu, asimiliran unutar arhitektonske i urbanističke struke, a arhitekti nalaze priliku za njegovu realizaciju u samoupravnom socijalizmu. Dakle, u intelektualnom smislu situacija je pripremljena i zato već ’45. može nastati veliki broj novih planova, projekata i realizacija: arhitekti su bili spremni samo su trebali priliku.

  Tu priliku im je dao socijalizam. Je li dakle vaša izložba motivirana i time da se taj period dobre arhitekture ipak nekako vrati u kolektivnu svijest? 

  – Da, sigurno je jedan od motiva da se destigmatizira socijalizam kao period u kojem je sve bilo sivo, u kojem pojedinac nije imao svoje mjesto. Socijalizam naravno nije bio idealan, ali je ostvario brojne pomake, brojna dobra ostvarenja, kako na razini arhitektonske kulture, tako i na razini razvoja gradova u cjelini. Naravno da su učinjene brojne pogreške koje su vezane za proces modernizacije, ali takve su se pogreške dešavale svugdje u svijetu. Štoviše, naše modernističko naslijeđe funkcionira bolje no što je to danas slučaj s brojnim europskim gradovima u kojima se pojavio problem getoizacije novih gradova i slično. U bivšoj Jugoslaviji pak egalitarizam u distribuciji stambenog fonda omogućio je da u istoj zgradi žive činovnik, sveučilišni profesor i tvornički radnik, i da se stvori kakva-takva, ako ne kohezija, onda barem raznolikost. Danas druga ili treća generacija tih obitelji živi u heterogenim socijalnim okolišima što je mladim ljudima omogućilo da se kvalitetnije formiraju kao osobe, da budu svjesni različitosti koja ih okružuje, da ih ta različitost obogati, motivira. Vidimo dakle kako arhitektonsko-urbanistička forma i gospodarenje prostorom omogućuju kvalitetne socijalne procese.    

Retradicionalizacija

Možete li komparirati današnje stanje u arhitekturi i urbanizmu zemalja s prostora bivše države?

  – Sudbine zemalja nastalih raspadom Jugoslavije u arhitektonskom su smislu ipak različite. Razina arhitektonske kulture je asimetrična: pojedinačna vrijedna ostvarenja realiziraju se u Hrvatskoj i Sloveniji. Procesi neoliberalne deregulacije su pak svugdje u osnovi slični. Također, svugdje postoji proces divlje gradnje koji je naslijeđen još iz socijalizma, i svugdje se pokušava provesti i proces legalizacije, koji opet nije osjetljiv prema građanima i ne doprinosi javnom dobru, već samo trpa probleme pod tepih. Postoje dakle i sličnosti i različitosti. Ako pogledate aktualne urbanističke procese u Skopju, oni su tragični. Svugdje se naime dešava neka vrsta retradicionalizacije, ali u Makedoniji najdrastičnije: grad koji je bio jedan od najmodernijih u bivšoj državi, danas se zakrčuje zgradama u neobaroknom stilu. To je, mislim, jedna od većih urbanih tragedija globalno. Sarajevo se razvija na neki svoj neobičan način, grade se neboderi u središtu, bez logike, reda i pravila, dok Beograd i Zagreb možda imaju razmjerno usporedive sudbine, s tim da je Novi Zagreb u urbanističkom smislu još uvijek u boljoj situaciji nego Novi Beograd kojeg je nagrizla špekulantska gradnja.

  Ako su modernizacije nedovršene, možda će se jednom i nastaviti. 

  – Modernizacije po definiciji nikad ne mogu biti dovršene. One su kontinuirani proces samo je pitanje kada se zaustavlja njihov razvoj i kada počinje nova faza. Ako govorimo o aktualnom trenutku, treba razmišljati racionalno i vidjeti kako možemo reciklirati već postojeće resurse, vidjeti što s bivšim industrijskim i vojnim kompleksima. Ne treba nužno graditi novu arhitekturu, moguće je inteligentno i kvalitetno iskoristiti postojeću, obnoviti i unaprijediti stambeni fond naslijeđen iz socijalizma, komparativni primjeri postoje u svijetu. Ta tema urbane ekologije i reciklaže, mislim da je apsolutni prioritet u ovom trenutku u Hrvatskoj. Bitno je razmišljati i o »kopčama« i »rupama« unutar gradova. U vrijeme socijalizma neke su se stvari naime preskakale, neki urbani problemi jednostavno se ne bi riješili, nego bi se otišlo dalje. Uspostavljanje kontinuiteta između fragmentiranih dijelova gradova bilo bi važno.

  Ima tu dakle dosta posla. 

  – To su ogromni poslovi gdje uopće ne govorimo o nekoj radikalnoj modernizaciji, nego o popravljanju svih ovih problema koji su nastali ili eskalirali u zadnjih dvadeset godina. Proces legalizacije je možda prilika da se u te okoliše koji nemaju nikakvu urbanu kvalitetu udahne novi život, da se novac koji se ubire od legalizacije direktno investira u lokalne situacije, da ih se ispravno infrastrukturno i komunalno opremi, a to nažalost izostaje. Dakle, sanacija prostora divlje gradnje je apsolutno jedan od prioriteta. Recikliranje i sanacija, to su, rekao bih, dvije teme naše urbane budućnosti koje zahtijevaju i veliku kreativnost: kako u neko usko izgrađeno divlje naselje uvesti urbanu kvalitetu, kako proširiti cestu na mjestu gdje je to fizički nemoguće… No, bitno je sada djelovati i tako da se spriječe moguće opasne devijacije u prostorima, koje bi mogle biti izazvane velikim investicijama, naročito u turizmu; da ne dođe do previše snažne izgradnje na obali, da se ne grade veliki getoizirani turistički kompleksi i slično. A praksa pokazuje da su domaći investitori u turizmu u tom smislu ipak obazriviji od stranih.    

Država blagostanja

Ravnateljica Tate Britaina Penelope Curtis primijetila je kako je svugdje prisutan povratak modernizmu, a ako ste cinični, kazala je, reći ćete da je to zato što danas nema ideala, dok su nekad postojali. Je li to nostalgija? Nostalgija za idealima? 

  – To je nostalgija za društvenim okolnostima i sistemima u kojima je planiranje za dobrobit građana bilo moguće. Slažem se, dakle, s tom tezom. Često zaboravljamo da je i na zapadu tada postojao koncept welfare statea, države blagostanja, koji se razvija nakon Drugog svjetskog rata pa načelno do sredine 70-ih. Do tada je država imala znatan utjecaj na usmjeravanje i društvenog i urbanog razvoja i na kapitalističkom zapadu, imajući u vidu boljitak građana. Ono što se dešava 70-ih i 80-ih godina je proboj liberalnog kapitalizma koji onda naravno dekonstruira i institucije welfare statea, koje bivaju sve više kritizirane kao birokratska država koja je previše centralizirana, koja se previše oslanja na plan, priječi poduzetničku inicijativu i slično. Tek sada i ljudi na zapadu postaju svjesni da su i oni nekad živjeli u jednom, uvjetno rečeno, obliku planskog društva u nekim aspektima sličnog socijalizmu.

  Onda je to ipak neki moderni »neoliberalni«, a ne samo fenomen vezan za Balkan i raspad bivše države? 

  – Važno je shvatiti da ta nostalgija i taj fenomen gledanja unatrag ima svoj paralelizam i na zapadu i na istoku, ne samo na prostoru bivše Jugoslavije. Riječ je o zajedničkom pogledu prema periodu modernizma kada je bila prisutna vjera u planski razvoj i kada je socijalna sigurnost bila na puno višoj razini nego danas. U osiromašenim zemljama bivše Jugoslavije kojima haraju korupcija, socijalne nepravde i bilo kakav razvojni horizont naravno da bi ta nostalgija prema vremenima ekonomskog rasta i socijalnog boljitka mogla biti još i jača. No, okolnosti su izmijenjene, potrebni su nam novi progresivni modeli društvenog razvoja koji mogu baštiniti iskustva modernizma i neposredne povijesti, ali se trebaju bazirati i na novim zamislima.

__________________________________________

RIJEKA – GRAD KOJI SE SMANJUJE 

    U 1990-ima i 2000-ima u regiji su prisutna dva procesa koja bitno utječu na gradove: demilitarizacija, što je slučaj Pule i Zadra, i deindustrijalizacija, a to je slučaj Rijeke. Rijeka je danas tzv. Shrinking city, grad koji se smanjuje – ima takvih gradova i u Europi, naročito u bivšoj Istočnoj Njemačkoj – grad koji je u radikalnom opadanju i koji nikad u svojoj novijoj povijesti nije bio u situaciji u kakvoj je danas. Rijeka je grad koji odumire i nije jasno kako će se razvijati dalje. Luka je drastično smanjila svoj obim u odnosu na zlatne godine 70-ih i 80-ih, a cijela obalna linija i dalje je zauzeta lučkim skladištima, rafinerija na Mlaci prestala je raditi, pa se ne dešava ništa. U gradu propada ono što je bilo aktivno, ali se ne zamjenjuje novim sadržajem. Potrebna je suvisla razvojna politika strategija koja ne može biti realizirana samo na razini grada, pa niti na razini države. Rijeka je mogla biti propulzivna i multikulturalna u razmjerno velikoj Jugoslaviji sa specifičnom geopolitičkom pozicijom, dok u manjoj Hrvatskoj treba razmišljati o tome kako je ponovo povezati sa širim regionalnim i globalnim tokovima.  

__________________________________________

ANTIFAŠIZAM JE IZNAD ESTETIKE  

  Izgradnja i realizacija spomenika antifašističkoj borbi i socijalističkoj revoluciji u Jugoslaviji bila je jako opsežna. Antifašistička borba bila je jedna od jezgri identiteta tog sistema, i sada imate dualnu poziciju. Antifašistička borba je univerzalna vrijednost i naravno da bi sve što se s njom povezuje trebalo sačuvati i afirmirati. S druge strane, imate određeni balast socijalističke ideologije s kojom se možete ili ne morate slagati. A svi ti spomenici istovremeno obilježavaju i jedno i drugo. Dio spomenika koji je realiziran u to vrijeme ima izuzetnu estetsku vrijednost i apsolutno pripada u vrhove internacionalnog modernizma, dok dio nije baš kvalitetan. Postavlja se pitanje, koji dio obnavljati – da li samo ono što ima umjetničku vrijednost, i ostavljati po strani pitanje uspomene na antifašističku borbu, ili obnavljati i štititi sve što ima veze s antifašizmom. Ja mislim da sve što ima veze s antifašizmom treba biti afirmirano, sačuvano. Činjenica da je to gradio jedan specifični ideološki sistem, mislim da tu nije presudna. Sličan problem se pojavljuje i s čitavim nizom drugih urbanih resursa kao što su to bivši Domovi Revolucije i Domovi JNA koji bi se mogli lijepo iskoristiti i privesti svrsi, a to se ne čini iz različitih razloga, pa i ideoloških, iako je takvo postupanje iracionalno, ako su objekti funkcionalni i mogu doprinijeti kvaliteti života građana danas.