Život velikog Milesa Davisa potentna je filmska inspiracija. Može se o njemu snimiti klasični koncertni film. Može to, recimo, biti film ceste koji prati junakovu road odiseju iz 1952. na koju je krenuo s Charlesom Mingusom, kad je, barem kako je to napisano u Davisovoj autobiografiji, on zaprijetio Mingusu da će mu razbiti bocu o glavu ako ne prestane pričati. No Don Cheadle promatra njegov život kao sumanuti spoj blacksploatacijskog filma i nekonvencionalnog biopica, lukavo odbacujući njegove žanrovske kanone.

Ima tu i automobilskih jurnjava u pravoj buddy-buddy maniri a la »48 sati«, i kokainskih seansi, i alkohola, i pucnjave, i energičnih boksačkih mečeva. Kad bismo u tim krimi scenama zatvorili oči, pomislili bismo da nam se obraća Jason Statham, a ne Miles Davis (boja glasa im je na trenutke slična).

Socijalna muzika

Zatekli smo se, dakle, u Milesovim kriznim kasnim sedamdesetima, kad se slavni glazbenik (glumi ga autor filma) izolirao u svom stanu na njujorškom Upper West Sideu, na čija će ulazna vrata pokucati ambiciozni novinar časopisa Rolling Stone (Ewan Mc Gregor) koji u njegovu samotnjaštvu otkriva ekskluzivnu turbo priču, opisavši ga kao »Howarda Hughesa jazza«. Iako mu taj glazbeni samotnjak na Chopinu i kokainu pojašnjava da on ne svira jazz već »socijalnu muziku«.

Novinar je taj koji će izvući umornog Davisa, razočaranog u sebe i svijet oko sebe, iz njegove jazbine na svjetlo dana, u potrazi za najfinijim njujorškim kokainom i izgubljenim trakama. Tada Cheadleov komad prerasta u punokrvni hardboiled triler s pečatom sedamedesetih, u kojem glavni negativac postaje brkati producent iz Columbia Recordsa (Michael Stuhlbarg), koji se na disco tulumu iznad Davisova podruma ukazuje u društvu novog protegea, trubačkog genija Juniora (Lakeith Stanfield) u kojem on vidi Milesova nasljednika, a čiji će talent u jednom trenutku prepoznati i sam Miles Davis.

Ipak, najbolje dionice otpadaju na flešbekove iz Davisove davne prošlosti. I sam naslov filma priziva njegovu epohalnu suradnju s Gilom Evansom, kad su nastala njegova glazbena remek-djela »Steamin With the Miles Davis Quintet« i »Relaxin With the Miles Davis Quintet«.

U tim dionicama Cheadle je fokusiran na njegovu romansu i brak s brodvejskom plesačicom Frances Taylor (Emayatzy Corinealdi) čiji lik krasi omotnicu njegova sedmog studijskog albuma »Someday My Prince Will Come«. Pritom se autor referira i na famoznu rasističku epizodu iz njegova burnog života, kad ga je policija uhitila ispred legendarnog kluba »Birdland«, ugledavši ga kako prati bijelu damu u krznenoj stoli do taksija.

Protok slika i glazbe

Nažalost, puno je skuplje snimati filmove danas nego snimati velike jazz vinile nekad, pa nam se u pojedinim trenucima čini kao da autorski debitant Cheadle nije imao onu istu slobodu koja je nekad krasila njegova junaka. U filmu se ne pojavljuju svi Davisovi kompanjoni (gdje je John Coltrane?), iako se priča odvija u magičnom protoku slika i glazbe bez kraja i bez smrti.

Zato će fanovi njegovih koncertnih nastupa doći na svoje tek na odjavnoj špici s (mitskim) koncertom u kojem se Davis ukazuje na pozornici s Herbiejem Hancockom, Wayneom Shorterom, Esperanzom Spalding & Co. Tek tada postaje evidentno da je to onaj Miles kakva najviše volimo.