Poput izvrsnog doksa »Dream Away« (»Sanjari«) Marouana Omare i Johanne Domke rezerviranog za završnicu Festivala tolerancije, tako i izvrsni »Ljetnikovac« Damira Čučića koristi kao ambijentaciju sablasno prazni prostor jednog hotela. U prvom filmu imamo luksuzni hotel u Sharm El Sheikhu okružen pustinjom. A u potonjem riječ je o hotelu blizu dvorca Trakošćan okruženom snijegom. No dok je u prvom filmu hotel ispraznila revolucija, u potonjem je na loš booking očito utjecao neatraktivni izvansezonski period. Oba filma združuje duboka melankolija.

Oba filma slijede Godardovu maksimu da je svaka velika fikcija okrenuta prema doksu, kao što je i svaki veliki doks okrenut prema fikciji. Iako je egipatsko-njemački tandem više fokusiran na evokaciju izgubljenih snova jedne generacije, promarajući apsurdnu svakodnevnicu njegovih izgubljenih radnika, dok je u Čučića hotelsko osoblje svedeno tek na sjene. Način na koji njegov direktor fotografije, virtuozni Boris Poljak, promatra hotelsku arhitekturu, blizak je onome što Ruben Ostlund radi s hotelom u francuskim alpama (šifra: »Turist«).

Seksualna iskustva

U uvodnim kadrovima Čučićeva filma vidimo usamljenog muškarca kako izlazi iz hotelskog bazena i odijeva se u svojoj sobi, da bi se potom sastao u hotelskom baru s jednom ženom. On bilježi njene ispovijesti za seriju dokumentarnih radiodrama, zavirujući kroz razgovor u njenu sudbinu i intimu. Ona će mu ispričati svoje traumatizirano seksualno iskustvo koje je proživjela s jednim muškarcem nakon što ju je odvukao u muški WC, iako priznaje da mu se prepustila, jer »vikanje nema smisla«. Nakon što okonča njihova seansa, ona napušta hotel, da bi je potom zamijenio snimateljev novi sugovornik.

Njemu ujedno pripada i najintrigantija epizoda (ne-glumi ga Damir Radić). On će u pauzi između trljanja torza losionom ispred ogledala i odlaska u saunu, do najminucioznijih detalja, licem u lice, podijeliti s nama prvo homoseksualno iskustvo koje je doživio u pubertetskim danima sa svojim profesorom.

Pri tome ostaje nepoznanica je li riječ o njegovu stvarnom iskustvu ili fikciji. Iako je Radić tim neočekivanim ne-glumačkim izletom na neki način isplatio dug Čučiću, koji je bio montažer Radićeva dugometražnog senzualnog debija »Posljednji dani ljeta«. A i sam je poput Čučićeva lika slijepog snimatelja vezan za radijsku scenu, kao urednik kultne emisije »Filmoskop« na HR 3.

Asketski komad

Zato najemotivniji segment filma pripada trećem i najstarijem sugovorniku koji se prisjeća ratnog djetinjstva u poljskom Lublinu, gdje je njegov otac dobio koncesiju u nekoj birtiji, lociranoj nekoliko koraka od zloglasnog konclogora Majdanek (»Taj dan sam postao ateist…

Ako je Bog s vama, ja nisam«). No sada se bliski susret jednog djeteta s odraslim vojnikom koji ga je skinuo i zagrlio, ne povezuje s erosom, već sa sjećanjima na toplinu vojnikova obiteljskog doma, pri čemu dječak postaje zamjena za njegove sinove za koje on vjeruje da ih nikad neće vidjeti. Način na koji autor orkestrira dva različita pristupa nježnostima između dječaka i odraslog muškarca (profesora, vojnika) naprosto je začudan.

Jer, nakon izvrsnog »Pisma ćaći« i eksperimentalnog »Rakijaškog dnevnika«, koji poput »Ljetnikovca« također koketira s likom koji radi sa zvukom, Čučić je ovim asketskim i sofisticiranim komadom samo učvrstio stratus trenutno najintrigantnijeg sineasta s rubnih zona hrvatskog filma.