Autorski debi

“Lady Bird”: Dragan Rubeša piše o filmu o kojem svi pričaju

Dragan Rubeša

Režija Grete Gerwig krajnje je čista i trezvena, ispunjena dostatnom dozom melankolije, bez ikakvih ekscesa i vrištećih disfunkcija toliko dragih »amerindie« generaciji. Zato se čitav film doima kao da se retroaktivno prijavila za školski talent show, egzorcirajući na audiciji demone djetinjstva i lucidno se prisjećajući njegovih detalja u kojima ljubav postaje odgođena emocija



Anybody who talks about California hedonism has never spent a Christmas in Sacramento – kazala je jednom novinaru genijalna američka spisateljica Joan Didion. Te iste riječi citira glumica Greta Gerwig u svom neodoljivom autorskom debiju. Svako tko govori o kalifornijskom hedonizmu nikad nije proveo Božić u Sacramentu. I Didion i Gerwig provele su brojne Božiće u Sacramentu. Za taj grad vezuje ih njihovo djetinjstvo. Zato se Gerwig drži nepisanog pravila da svaka individua koja se prvi put nađe iza kamere, treba ispričati ono što najbolje poznaje. Započeti od vlastitih sjećanja na grad u kojem je autorica odrastala i iz kojeg je pobjegla. Pokušajmo dakle promijeniti spol Salingerovu junaku Holdenu Caulfieldu i preselimo ga iz Manhattana u Sacramento i dobili smo »Lady Bird«.


San o New Yorku


Gerwig se već zatekla u tom istom Sacramentu u kraćoj epizodi filma »Frances Ha«, koji je režirao njezin suprug Noah Baumbach od kojeg je puno toga naučila. No kad se Didion referira na Sacramento svog djetinjstva, ona najčešće koristi riječ »eden«. Možda je za prve kolonizatore u eri zlatne groznice on to doista bio. Za Gerwiginu Christine (Saoirse Ronan), koja voli da je zovu Lady Bird, on to definitivno nije. Ali njen san je bijeg na studije u New York. Onaj isti New York čijim je ulicama u filmu »Frances Ha« trčala Gerwig s osmijehom na licu uz zvuke Bowiejeve »Modern Love«.


Samo što smo se sada zatekli u 2012. između notornog 11. rujna i drugog iračkog rata. Ta godina ujedno je i zadnja godina koju Christine provodi u katoličkom koledžu Srca bezgrešnog (The Immaculate Heart). Ona će ga ironično preimenovati u koledž Prdca bezgrešnog (The Immaculate Fart), tamaneći s punašnom prijateljicom hostije kao čips iz staklenke ukrašene naljepnicom Krista. Njen buntovni karakter kulminirat će u sumanutoj sceni koja aludira na sve naše katotalibane. U njoj učiteljica pokušava u maniri histeričnog propovjednika upozoriti učenike na opasnosti pobačaja, na što će joj Christine odgovoriti: »Da vas je majka pobacila, sada ne bismo morali sjediti na ovom glupom satu«. Iako Gerwig neće morati zbog tog one-linera izmoliti stotinu očenaša za pokoru, jer kao kontrapunkt uvodi i lik uvrnute direktorice koledža (izvrsna cameo uloga Lois Smith).


Konflikt s majkom




Tu su i njene ljubavi. Prva ljubav bio je Danny (Lucas Hedges) koji uvježbava mjuzikl u školskoj kazališnoj družini. No kad joj on kaže kako je njegov san otputovati u Pariz, svima postaje jasno da je njena veza s tom »ormarušom»« osuđena na debakl. Potom u njen život ulazi gitarist Kyle koji čita Howarda Zinna (Timothee Chalamet iz Guadagninove »Skrivene ljubavi«, ali sada u strejt izdanju). No neuralgična i emotivna točka filma je njen vječni konflikt s majkom (genijalna Laurie Metcalf), koji treba autorici da bi kroz njega definirala problematično majčinstvo. Iako je njena režija krajnje čista i trezvena, ispunjena dostatnom dozom melankolije, bez ikakvih ekscesa i vrištećih disfunkcija toliko dragih »amerindie« generaciji.


Zato se čitav film doima kao da se Gerwig retroaktivno prijavila za školski talent show, egzorcirajući na audiciji demone djetinjstva i lucidno se prisjećajući njegovih detalja u kojima ljubav postaje odgođena emocija. Jer kao što je to u svojim djelima pokazala autoričina literalna muza Joan Didion, oplakivanje može biti i posveta.