Jedan od najistaknutijih hrvatskih konceptualnih umjetnika Siniša Labrović napustio je Hrvatsku. Povodom odlaska, dao je intervju novinarima televizije N1, u kojem objašnjava zbog čega je odustao od života hrvatskog umjetnika u domovini i upustio se u neizvjesnost emigracije.

– Primarni motiv je obiteljski. Žena i ja smo zadnjih 11 godina veze i osam godina braka živjeli razdvojeno. Ona u Vinkovcima, a ja sam uglavnom bio u Zagrebu. Na jednom performansu u Beču sreo sam sreo Andreja Mirčeva koji je dao otkaz na osječkoj Akademiji i rekao mi je da postoji velika potražnja za tetama u vrtiću u Berlinu. Nama se činilo da bi moja žena sa svojim pedagoškim iskustvom mogla s vremenom dobiti taj posao. Ovo ovdje što nam se događalo je s vremenom doseglo razinu izdržljivosti, postalo je teško i ponižavajuće na ovaj način živjeti, u Hrvatskoj, ali i u tom obliku veze. Godinama je bezuspješno pokušala dobiti posao u Zagrebu, odvjetnica nam je rekla da u zakonu postoji odredba o spajanju obitelji. Kad smo se išli informirati u Grad, rekli su nam da taj paragraf nije obvezujući. Mislim da takvu pravnu smicalicu može smisliti samo hrvatski birokratski sotonistički um, jer jasno je zašto ta odredba stoji u zakonu. Ona ima funkciju membrane, s moje strane je nepropustan, ali kad u sustav treba ući netko tko ima vezu ili je dao dovoljno debelu plavu kuvertu, on će biti pripušten u sustav. Situacija na umjetničkoj sceni također ne obećava, vidljivo je tko preuzima sustav, koji je i prije bio užasno loš. Očit je nalet desnice, ljudi koji su povezani s Crkvom. Ne vidim ovdje dugoročno perspektivu da žena i ja opstanemo. Ja ću zadržati veze s Hrvatskom, dolazit ću raditi ovdje i dalje, nije mi intencija prekidati sve veze, ali probat ćemo u Berlinu.

Kad dođete u Berlin, kad se smjestite… mislite li se nastaviti baviti umjetnošću, hoće li ti to biti primarni izvor prihoda?

Ja se nadam. Iskreno nisam razmišljao na taj način jer mi je to bilo preteško. Volio bih vidjeti koja je težina mojih performansa na njemačkoj i europskoj sceni, ali što će se dogoditi – ne znam. Računam na druge mogućnosti koje uključuju i nastavak umjetničkog rada u Hrvatskoj uz neke opcije koje se otvaraju u Italiji, Belgiji, Austriji itd., ali naravno volio bih se i tamo okušati. Računam više na honorarne i privremene poslove koji ne bi ugrožavale moju umjetničku vremensku raspoloživost. Neću biti nesretan ako uzrok prestanka karijere bude neki posao koji će mi osigurati bazični životni minimum.

Posljednjih dana bavili smo se prvom polovicom mandata Andreja Plenkovića. Kakvo je vaše mišljenje o sektoru kulture, od odlaska Milanovićeve Vlade, preko Hasanbegovića pa do Nine Obuljen Koržinek koja je preuzela ministarstvo?

Ja spadam u ovaj set ljudi o kojima je govorila zagrebačka pročelnica za kulturu. Govorila je o Oliveru Frljiću, ali 2016. je jedan od zastupnika u Saboru na prvoj sjednici uoči formiranja Oreškovićeve Vlade, rekao da je prvi zadatak Zlatka Hasanbegovića da začepi usta Oliveru Frljiću i meni. Ne mogu očekivati nikakvu milost s te strane. Postoji jasna agenda, o kojoj je govorila i jedna visokopozicionirana žena na Dramskoj akademiji u Osijeku povezana s tim krugovima. Ona je prije nekih šest mjeseci javno rekla da postoji strategija prema kojoj se ne dozvoljava skandalizacija, provokacije u javnom prostoru, da se radi na ušutkavanju ljudi koji dolaze s drugih pozicija od onih koje zagovara crkveno-desničarska struja, da se nastoji preuzeti institucije i da se u programima svih institucija s javnog novca otkače ljudi koji ne zastupaju njihova stajališta. Na ta mjesta se zapošljavaju i podržavaju projekti iz njihovog političkog korpusa. Ona je rekla da im ide sjajno, ja isto mislim da im ide sjajno i perspektiva za umjetnike koji imaju bilo kakav politički, društveni, kritički diskurs, je sve lošija.

Nastavlja li ministrica kulture taj put?

Da, to je gospođa koja se dobrim dijelom bavi mazanjem očiju, gospođa koja je nesposobna zaustaviti taj nalet. Zadnji primjer je smjena Nataše Rajković u SC-u, koja je izazvala niz drugih odlazaka i vjerojatno dolazi do promjene programa u toj instituciji. Kultura promjene je imala inovativan program, nije imala neku političku agendu, davala je mogućnost mladim umjetnicima da se izraze, da stvaraju, izlažu, plešu i glume. Očito je da niti to ne ide. Radi se jednostavno o preuzimanju institucija, a samim time se smanjuju mogućnosti rada za sve nas. Jedna od zadnjih ponuda koja mi je došla bila je od meni jako drage Art radionice Lazareti u Dubrovniku. Dobili smo kolega Slaven Kolbučar i ja poziv za izložbu u studenom. Radilo se o honoraru od 1.200 kuna, a od mene se tražio ozbiljan jednomjesečni angažman. Otišao sam na stranice Grada Dubrovnika i vidio da im je proračun 575 milijuna kuna za ovu godinu. Učinilo mi se da je možda vrijeme da odustanem i kažem – evo vama, radite vi. Nekih inicijativa ima, Ministarstvo kulture je raspisalo neki natječaj za potpore od milijun kuna. Mislim da većina viđenijih članova njene stranke ne sjeda s nekim za milijun kuna niti na kavu. Možda je milijun kuna koje je upumpala pohvalno, ali čini mi se da je to prije pranje ruku za sve poraze koji se događaju u vrijeme njenog mandata. U našim krugovima to je bilo razglašeno, a meni se više čini otužno i pogrešno. Ja se već godinama nisam natjecao na natječajima Grada Zagreba niti na natječajima Ministarstva kulture.