KAIRO Od svih magrebskih kinematografija, ona tunižanska je možda najintrigantnija, za što je prvenstveno zaslužan Mohamed Ben Attia, čiji je film »Hedi« uspješno prikazan na Berlinaleu. Ništa lošiji nije ni »Miris proljeća«, u režiji Ferida Bugedira, uvršten u paralelnu selekciju »Horizonti arapskog filma«, koja je za razliku od festivalske konkurencije više naklonjena odvažnijim i radikalnijim suočavanjima s vrućim arapskim temama. No za razliku od Attie, autorski veteran Bugedir pristupa motivu Arapskog proljeća na krajnje duhovit i ironičan način, iako ta ironija ponekad znade izazvati veću gorčinu od »ozbiljnijeg« prosedea.

Autorova priča fokusirana je na naivnog, ali iskrenog momka Zizua, koji napušta svoje saharsko selo i odlazi u grad, gdje zarađuje za život postavljajući satelitske antene. Njegovi klijenti prilično su šaroliki, od pobornika režima do revolucionara. No kad se zaljubi u curu koju pokušava izbaviti iz ruku njenih otmičara, i sam postaje neželjeni sudionik te iste pobune, čemu je kumovao njegov pogrešni identitet. Autor je transformirao svog protagonista u neku vrstu suvremenog Candidea, spajajuci političko/kolektivno s intimnim, kao što je to već učinio u prethodnom komadu »Ljeto u La Gouletteu«, koji prati autorovo odrastanje. Kairska publika sjajno je primila ovaj komad, barem sudeći po reakcijama prepune dvorane kina »Karim« u centru Kaira u kojem sam pogledao Bugedirov film.

Arapska prošlost

I dok se Bugedirov komad bavi arapskim danas, fini doks američke redateljice Michal Goldman »Naserova republika: Stvaranje modernog Egipta«, vraća nas u arapsku prošlost, kad smo kao pioniri maleni mahali egipatskim i jugoslavenskim zastavicama, dok nam je autoričin akter mahao iz Titove limuzine na putu za Brijune.

Za neke je taj lider najobičniji despot koji je uveo prvi vojni autoritarni režim u regiji. Za druge je on velika povijesna ličnost, simbol egipatskog napretka i digniteta. Koristeći pulsirajući footage, autorica promatra sva njegova lica, ali ga i postavlja u diskurs suvremenog Egipta suočenog s njegovom ostavštinom. Kako ta ostavština izgleda, najbolje ilustrira lutka trenutnog egipatskog predsjednika Sisija u maskirnoj uniformi, postavljena na ulazu u jedan živopisni stari kafić nedaleko džamije Al-Hussein, gdje smo uživali ispijajući fini čaj u kojem se kupala grančica mente. Promatrajući tu bizarnu figuru u gotovo prirodnim dimenzijama, osjećali smo se kao da nam je u taj isti čaj ubačen hašiš, te ni sami nismo bili svjesni je li tu riječ o ironiji ili idolatriji.

Nijedno izdanje Kairskog filmskog festivala očito ne može proći bez dostatnog kontingenta filmova čiji prosede bazdi na Unicefov pamflet. Riječ je o filmu »Kabullywood«, u režiji Louisa Meuniera, koji je dio života proveo u Afganistanu te tri godine bio član kabulske »buzkashi« momčadi, gdje je osnovao producentsku kuću čiji su filmovi trebali promovirati afganistansku svakodnevnicu izvan klasične ratne prizme. Zato je autorov prvi igrani film varijacija na njegov prethodni komad »Kabulsko kino«.

S drugih festivala

Opet smo se zatekli u tom istom kinu koje priziva sve naše »Kinootoke«, čiji je interijer postao utočište djece beskućnika o kojima se brine njegov bivši projekcionist. No kad ga dvojica studenata odluče obnoviti i pretvoriti u kulturni centar kao čin otpora protiv talibanskog povratka, njihova inicijativa izludit će islamskog fanatika, koji podmeće požar.

No svi ti građanski saloni i antikvarnice kojima se kreću protagonisti njihove priče o starom dirigentu koji će doživjeti infarkt tijekom probe orkestra, nakon čega će na površinu isplivati njegove obiteljske tajne, mogu se pronaći i među egipatskom višom klasom. I gle čuda, samo par koraka od kina u kojem je prikazan njihov film overdoziran Beethovenom, mogli smo vidjeti plakat s najavom koncerta Kairske filharmonije.

Inače, u paralelnom programu »Filmovi sutrašnjice«, rezerviranom za kratkiše, bit će prikazan i »Piknik« našeg Jure Pavlovića. A sjajne reakcije kairske publike imao je i autorski debi Mirjane Karanović »Dobra žena«, prikazan u konkurenciji, u kojem njena heroina otkriva videokasetu s uznemirujućim snimkama na kojima je njen muž s nekolicinom suboraca masakrirao nevine Bošnjake, nakon čega joj se život počinje urušavati. Čitavu stvar dodatno će zakomplicirati i njeno saznanje da boluje od raka grudi. No Karanović razlaže priču krajnje suptilno i prigušeno, bez velike dram