Crveni Peristil prva je javna intervencija u bivšoj Jugoslaviji koja je apsolutno prodrmala čitav prostor, istaknuto je na dvodnevnom obilježavanju polustoljetne obljetnice umjetničke intervencije koju povjesničari umjetnosti zovu vizualnim krikom totalnog oslobođenja što je danas, pedeset godina kasnije, postao »standardom vizualne kulture«. Ta hrabra umjetnička gesta je, od osude za vandalizam, s vremenom stekla kultni status simbola šezdesetosmaškoga umjetničkog otpora
SPLIT »Mi smo djeca Crvenog Peristila«, kazao je splitski umjetnik Petar Grimani, govoreći u svome gradu na polustoljetnoj obljetnici umjetničke intervencije koju povjesničari umjetnosti zovu vizualnim krikom totalnog oslobođenja što je danas, pedeset godina kasnije, postao »standardom vizualne kulture«.
Crveni Peristil jednostavna je, ali hrabra i simbolički potentna protestna umjetnička gesta koja je, od osude za vandalizam, s vremenom stekla kultni status simbola šezdesetosmaškoga umjetničkog otpora.
Trajno nadahnuće
U noći s 10. na 11. siječnja 1968. godine, osmorica splitskih mladića, ponajviše učenika splitske škole primijenjenih umjetnosti predvođenih 21-godišnjim splitskim slikarom Pavom Dulčićem, razlilo je splitskim Peristilom dvadeset litara neškodljive crvene boje. Prekrili su njome cijelu donju plohu ikoničkoga trga, s istoka i zapada omeđenu katedralom svetoga Duje i palačom Grisogono-Cipci, a s južnoga protironom i ulazom u Dioklecijanove podrume. Prema svjedočenju Slavena Sumića, sudionika akcije i Dulčićeva najbližeg prijatelja, koji je sudjelovao na obilježavanju, dok su boju metlama razmazivali po Peristilu, naišao je jedan tadašnji gradski funkcioner i pitao ih što rade, a oni odgovorili da pripremaju »scenu za sutrašnju kazališnu predstavu, o kojoj će se puno pričat«.
I uistinu – sljedećih dana, pocrvenjeli Peristil izazvao je javnu sablazan i gnjevne osude i splitske i šire javnosti: Sumić je svjedočio da su im čak prijetili kako će ih politi benzinom i zapaliti. S vremenom, međutim, akcija je prerasla u amblematsku sliku buntovnoga splitskog duha, ali i mnogo više od toga: u autentičan i značenjem bogat simbol buntovne 1968. koja je upravo počinjala, te snažan izraz suvremenosti splitske likovne scene koju je, s jedne strane, šok Crvenog Peristila kratkoročno paralizirao, ali joj, s druge, stvorio izvor trajnog nadahnuća koje traje do danas, periodično izazivajući izravno referentne umjetničke akcije.
U povodu polustoljetne obljetnice Crvenog Peristila govorilo se prekjučer na autentičnom mjestu: u antiknome ambijentu kavane Lvxor, u srednjovjekovnoj palači Grisogono-Cipci koja najpoznatiji splitski trg omeđuje sa zapadne strane, i u kojoj su se šezdesetih okupljali mladi splitski umjetnici, ugošćujući hipije sa Zapada što su se, na svojim hodočašćima prema Istoku, rado zaustavljali na magičnim mjestima splitske starine. U Lvxoru su govorili, osim Petra Grimanija, ravnatelj splitske Galerije umjetnina Branko Franceschi, teatrologinja i etnologinja Suzana Marjanić, autorica iscrpnoga pregleda »Kronotop hrvatskog performansa«, splitska povjesničarka umjetnosti Ana Peraica te umjetnik Igor Grubić, autor Crnog Peristila, umjetničko-protestne parafraze Crvenog Peristila izvedene o njezinoj tridesetoj obljetnici, 11. siječnja 1998.
Anarhoidni bitnici
Teoretičarke umjetnosti kontekstualizirale su Crveni Peristil i istaknule njegovu važnost, pa je Suzana Marjanić naglasila kako su jedine fotografije u boji u njezinome trosveščanom »Kronotopu hrvatskog performansa«, koji je Hrvatsku 2014. predstavljao na Frankfurtskom sajmu knjiga, fotografije Crvenog i Crnog Peristila. Splitske je umjetnike, kazala je Marjanić, vodio poriv za demokratizacijom umjetnosti i želja da što više ljudi vidi njihovu intervenciju. Crveni Peristil, kazala je, bila je prva javna umjetnička intervencija u bivšoj državi, a njezine su autore tada posprdno zvali »anarhoidnim bitnicima«. Etiketa koju danas, rekli bismo, mnogi sa zavišću priželjkuju.
Ana Peraica smjestila je Crveni Peristil u kontekst europske revolucionarne umjetnosti 1968. Ta je godina, kazala je, tragala za umjetnošću koja djeluje na društvo, a nije tek način zarade. U Jugoslaviji bilo je to »utopijsko razdoblje, koje je raskrstilo s utopijom socijalizma. Šezdesetosmaši, uključujući i autore Crvenog Peristila, imali su pozitivnu energiju utopije koju mi više nemamo. Što se tiče Splita, 1968. nulta je točka ovoga grada, povratak u život i prvotnu strast, jer Splitu je potreban crveni, i još crveniji, Peristil – smatra Peraica.
Obljetnica je održana u potištenoj atmosferi što ju je izazvala vijest toga dana, o preranome odlasku novinara i umjetnika Predraga Lucića. Ravnatelj Galerije umjetnina Split Branko Franceschi cijelu je večer posvetio uspomeni na Lucića, rekavši kako je njegova subverzivna umjetnost »na tragu onoga što je predstavljao Crveni Peristil«.
Ali ne samo to: u kavani Lvxor bio je i jedan od osmorice sudionika bojanja Peristila, Nenad Đapić, današnji filmski redatelj u Pragu i Berlinu. Đapić, pasionirani ljubitelj tanga, na svoj je način odao počast vlastitome mladalačkom umjetničkom činu: nasred Peristila, na glazbu Astora Piazzolle, s partnericom je otplesao dva zanosna tanga, koji su i snimljeni, a u noći sa srijede na četvrtak, točno u vrijeme bojanja Peristila prije pedeset godina, samoga je sebe fotografirao s malim guslama i crvenim kišobranom.
Đapić Crveni Peristil interpretira u zanimljivom kronološkom kontekstu: on počinje akcijom splitskih skojevaca, koji su 1. svibnja 1942. godine, u životno opasnoj akciji, na zvoniku svetog Duje izvjesili crvenu zastavu, nastavlja se Crvenim Peristilom i traje u živoj umjetnosti Ferala Tribunea i Predraga Lucića.
Na tridesetu obljetnicu Crvenog Peristila, 11. siječnja 1998. godine, na istom je mjestu osvanuo crni krug, odmah prepoznat kao Crni Peristil. Reakcija medija i javnosti u bitnome se nije razlikovala od reakcija od prije trideset godina. Mjesecima se nagađalo tko stoji iza »Grupe Crni Peristil«, kako su se autori predstavljali, a potom se umjetnik Igor Grubić razotkrio sam pa dobio poziv iz policijskog Odjela za ratne zločine i terorizam.
O tome je u srijedu pripovijedao Grubić sam, podsjetivši kako je svojim performansom, koji je u međuvremenu također poprimio kultni status, reagirao na depresivnu atmosferu kasnoga tuđmanizma, u kojemu je suvremena umjetnost bila svedena na tridesetak ljudi. Grubić je htio iz tog malog kruga, pa mu se ideja oslobođenja Crvenog Peristila učinila najsnažnijom inspiracijom. Pomno je pripremio parafrazu akcije iz 1968., odabrao isto vrijeme, pa čak i istu scenografiju, spreman da slučajne prolaznike obavijesti kako radi scenografiju za kazališnu predstavu.
Crni krug na Peristilu bio je protest protiv HDZ-ove vlasti, ali i mrlja na duši svakome tko nije radio ništa da stanje promijeni na bolje. Sljedećih mjeseci, Grubić je inteligentno koristio naklonjene medije: Feral Tribune, Radio 101, Arkzin i Novi list da objasni što Crni Peristil zapravo znači, pa se sve završilo nagradom Zagrebačkog salona i porukom ministra kulture Bože Bikupića kako »umjetnike ne treba dirati«, koja je označila kraj progona za »terorizam i ratne zločine«.
– Crveni Peristil danas se često tumači kao protest protiv socijalizma, ali to je sužavanje značenja i naknadna mistifikacija. Geste takve vrste uvijek su u širem smislu poetski oslobađajuće. Riječ je o samoj srži umjetnosti, o utopijskom entuzijazmu koji vjeruje da svijet može biti bolji – poručuje Igor Grubić.
Potom je prikazan film Želimira Žilnika »Rani radovi« iz 1969., nakon kojega je Žilnik održao nadahnuto predavanje o zanimljivoj sudbini toga filma koji je na Berlinskom filmskom festivalu osvojio Zlatnog medvjeda, a u Jugoslaviji zaradio sudski proces i zabrane. Obilježavanje Crvenog Peristila nastavljeno je i jučer, još jednim javnim razgovorom u kavani Lvxor, u kojem su sudjelovali novinar Zlatko Gall, Slaven Sumić i pjesnik Jakša Fiamengo.
