Ponos i predrasude

Kris Grey, amrički trans umjetnik, gost riječke Smoque: Moja je strategija ekstremna ranjivost

P. N.

Da bih izveo moj rad u Hrvatskoj, moram prijeći niz granica. Često me na granicama zaustavljaju, jer moji dokumenti i moj izgled nisu usklađeni. Sigurnosni sustavi često ciljaju na one koji odstupaju od njihovih zadanih struktura ili im nisu podčinjeni



Od 17. do 19. svibnja u Rijeci će se održati drugi Festival queer i feminističke kulture Smoqua. Riječ je o festivalu koji spaja umjetnost i aktivizam te kroz rad umjetnika/ica i aktivista/kinja predstavlja queer-feminističku perspektivu, a ove godine, pod temom »Ponos i predrasude«, okuplja niz međunarodnih izvođača i izvođačica iz Europe i SAD-a.


Festival organizira Lezbijska organizacija Rijeka LORI, u suradnji s udrugom PaRiter, inicijativom Građani/ke svom gradu i Centrom za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, a kao dio programskog pravca Kuhinja u okviru programa Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture.


Inicijativa Građani/ke svom gradu festivalu je pored ostalog pridonijela odabirom američkog umjetnika Krisa Greya za jednog od vodećih izvođača festivala. Kris Grey osim u Rijeci gostovat će i na Queer Zagreb sezoni, izvedbama »Body Dialectics« i »Precarity«, koje tematiziraju trans iskustva. Osim što djeluje kroz predstave, Kris Grey je i kurator, surađuje sa Sveučilištem u Marylandu te s MIX NYC festivalom eksperimentalnog filma i performansa, a redovito piše i za Huffington Post. Ovaj umjetnik svojim radom suočava publiku s mogućnošću promišljanja roda kroz vizuru osobe koja se ne identificira u okvirima rodne binarnosti, odnosno ni kao muškarac ni kao žena. Prava i sigurnost trans osoba u mnogim su zemljama na nezavidnoj razini, a trans umjetnost je tako ujedno i aktivistička, čime važna i za osnaživanje pozicije trans osoba u društvu.




U čemu je snaga queer umjetnosti i prakse u današnje vrijeme?


– Smatram da je queer po sebi i performativnost sama, odnosno izvedba i umjetnička praksa. O toliko mnogo stvari ovisi kako sami sebe vidimo i kako nas drugi vide, unutar queer zajednice i izvan nje. Percepcije drugih se oslanjaju i ovise o kodovima, o zamjeni kodova i znakova. Queer umjetnost je snažno mjesto koje je svjesno tih percepcija i ona povezuje aktivističke strategije s osobnim iskustvima da bi se propitali sustavi moći i kontrole.


Isto, a drugačije


Postoji li nešto u suvremenoj kuratorskoj praksi kad se radi o queer umjetnosti što je posebno važno?


– Kad razmišljam o kuratorskom radu koji se bavi queerom, najviše me zadovoljava činjenica da se queer koristi kao okvir i prizma kroz koje se onda promatra kultura u svojoj širini te njeni konstrukti. Queer ima tu širinu i tu je sigurno dio njegove snage.


 Kako izgleda vaš kreativni proces? Koja je polazišna točka i koliko vam vremena treba da biste završili novi rad?


– Većina mojih performansa i predstava razvija se i mijenja kako vrijeme prolazi. Iako naizgled izvodim po istom »scenariju« ili izvodim iste fizičke akcije tijekom izvedbe, svaki put zapravo izvodim drugačiji rad, koji svakom novom izvedbom usavršavam. Kazališna predstava »Body Dialectic«, koju ću izvesti na Festivalu Smoqua u Rijeci, prvotno je napisana 2010. godine.


Tijekom proteklih osam godina bila je višekratno dopisivana i mijenjana, tako da je danas to skoro druga predstava, puna novih referenci, sadržaja i elemenata. Važno mi je da svojim radom mogu reagirati na svakodnevicu, na recentna događanja i to je način na koji moj rad može biti relevantan. Početna točka u stvaranju mi je moje rodno iskustvo, a nakon toga tražim načine na koje mogu povezivati izazove svog života sa širim pitanjima društvene pravde na sjecištima rase, klase, tjelesne sposobnosti, spola i seksualnosti.


Kako biste općenito opisali svoj rad?


– Umjetnik sam, aktivist, edukator, zabavljač. Također sam se dugo obučavao u radu s keramikom i to me dovelo do toga da i danas stvaram proučavanjem i usavršavanjem zanata i vještine. Smatram da je moje tijelo materijal i pristupam tijelu kao što se pristupa bilo kojem materijalu koji se može skulpturirati. Ne vidim nikakvu granicu između svojih proživljenih iskustava kao trans osobe i umjetnosti koju stvaram. To bi značilo da su odluke koje donosim u privatnom životu u skladu s mojim umjetničkim ciljevima. Na primjer svi moji dokumenti označuju me spolom kojim sam bio označen pri rođenju – ženskim.


S obzirom da sam mijenjao svoje tijelo hormonima i operacijama, ljudi me doživljavaju kao »muškarca«. Na svojevrstan način sam se životno posvetio da i kroz svoju umjetnost radim na propitivanju rodne binarnosti te stoga odbijam promijeniti spol u svojim dokumentima, jer se ne identificiram isključivo ni kao žena ni kao muškarac. Smatram da je oznaka »žensko« u mojim dokumentima moj izazov za rodnu binarnost.


Ista pitanja


Na koji način bi umjetnici mogli još bolje angažirati publiku? Koliko zapravo i sami razmišljate o publici dok stvarate?


– Smatram da bi publika trebala imati priliku pristati na iskustvo, čak i kad je to iskustvo konfrontacijsko, ako se to može tako reći. Moja pak strategija, i ona koja mi se pokazala najefektnijom, jest ekstremna ranjivost. Iz iskustva znam da kad se publici toliko otvorim da sam najranjiviji, onda se i publika otvara i dolazi s vlastitom ranjivošću i empatijom.


Body art je pojam i praksa koji postoji najduže vremena. Na koji je način evoluirao i postao (ponovno) relevantan danas?


– Rad koji uključuje živo tijelo svoje značenje stvara prema povijesnim, geografskim i kulturnim kontekstima tog tijela. Neki od mojih najdražih performansa iz prošlosti i danas se čine relevantnim i komunikativnim, bez obzira što su možda nastali prije nekoliko desetljeća. Dok se god neki društveni problemi perpetuiraju tijekom godina, dotle će i performansi koji su se bavili tim temama biti aktualni. Ono što je u tome iritantno jest zapravo baš ta činjenica da se još uvijek vrtimo oko istih društvenih pitanja, oko jednakosti. Ne bi li bilo odlično da je feministički art iz 70-ih koji je propitivao bjelačku/zapadnjačku/hetero/patrijarhalnu/kapitalističku paradigmu danas nebitan?


Imate li neku predodžbu o načinu na koji će vaš rad komunicirati s publikom u Hrvatskoj?


– Da bih izveo moj rad u Hrvatskoj, moram prijeći niz granica. Često me na granicama zaustavljaju, jer moji dokumenti i moj izgled nisu usklađeni. Sigurnosni sustavi često ciljaju na one koji odstupaju od njihovih zadanih struktura ili im nisu podčinjeni. Ljudi različitih rasa, oni koji nose razna religijska obilježja, osobe s različitim tjelesnim sposobnostima su također pod pojačanim nadzorom na granicama. Tek kad takav odnos prema drugome budemo promatrali kao zajedničku uvjetovanost, a ne samo kao (nečija) osobna iskustva, moći ćemo graditi zajednicu koja će nadilaziti partikularne identitete i tek tada ćemo moći prevladati sustave koji nam štete. Nadam se da će izvedbe kojima dolazim u Hrvatsku doprinijeti tim naporima.


Razgovorao: Zvonimir DOBROVIĆ