Backstage Live

Kad saksofon riga vatru: James Carter 26. svibnja u pulskom INK-u

Davor Hrvoj

Carter je idol novih naraštaja saksofonista, flautista, klarinetista i bas klarinetista. Od njega svi uče, neki mu se pokušavaju približiti, ali uglavnom bezuspješno, jer on je glazbenik nadnaravnih moći; njegova je imaginacija u spoju s virtuoznošću nestvarna, izvanzemaljska



James Carter spada među najutjecajnije i najposebnije jazz saksofoniste. Njegovi glazbeni partneri, među brojnim drugima, bili su Aretha Franklin, David Murray, Sonny Rollins i Kathleen Battle, a nastupao je i s poznatim ansamblima: Lincoln Center Jazz Orchestrom, Mingus Big Bandom i Art Ensembleom of Chicago. Proslavio se ulogom Bena Webstera kojeg je glumio u filmu »Kansas City« Roberta Altmana. Carter, koji suvereno vlada saksofonima svih registara, od sopranina do basa, godinama je bio proglašavan najboljim bariton saksofonistom u utjecajnom časopisu Downbeat.


Jedinstveno u njegovoj karijeri je da nikad nije imao pretenzija »stvoriti novi stil« ili zvučati originalno, što je u većini slučajeva presudno i za puno skromniji uspjeh. Njegov neosporan virtuozitet na brojnim instrumentima i duboko shvaćanje svih stilova stvorili su drukčiju platformu na kojoj je uspostavio svoj glazbeni svijet. U Puli će se predstaviti sa svojom novom grupom – James Carter Elektrik Outlet u kojoj sviraju njegovi prijatelji, glazbenici koji su poput njega stasali u Detroitu: klavijaturist Gerard Gibbs, bas gitarist Ralphe Armstrong i bubnjar Alex White.


S njima će izvoditi vlastite, ali i skladbe poznatih glazbenika raznih žanrova, između ostalog Eddiea Harrisaa, Genea Ammonsa, Ala Jarreaua, Steviea Wondera i Minnie Ripperton. Kritičari su uvijek jednoglasno hvalili njegovu nevjerojatnu sposobnost da svira u svim stilovima, ali bez dojma da imitira ikog od velikana iz povijesti jazza. Tako je i u njegovom novom projektu.


Opaka žestina




U skladu s novim repertoarom mijenja se i zvuk njegovog sastava, koji je temeljen na većem udjelu elektronike. »Za mene je uvijek privilegij dijeliti pozornicu s mojim kompićima, majstorima iz Detroita, svirati i družiti se s njima«, rekao je uoči nastupa na festivalu Backstage Live.


»S ovim sastavom naše interpretacije standardnog jazz/rock/funk/ soul repertoara, kao i naših skladbi, obogaćene su nečim posebnim, a to se očituje na našim nastupima. Taj soul-jazz kanon je nezaobilazan u našem kolektivnom glazbenom odgoju. To je plodno tlo za grupnu inspiraciju, nadahnjuje nas u proširivanju naših umjetničkih horizonata. Bilo je to logično proširenje, od orguljaškog trija u Elektrik Outlet. Još 2007. počeo sam na koncertima koristiti pedale, upravo s Organ Triom. Naime odlučio sam koketirati s ‘frustriranim gitaristom’ koji se skrivao u meni.


Sad sam digitalizirao sastav i dodao svirača električnog basa kako bih klavijaturista oslobodio te uloge. Kreativnost leži u beskonačnim mogućnostima digitalnih zvukova koje članovi imaju na raspolaganju. Za novi zvuk odlučio sam se kako bih realizirao tog ‘unutarnjeg električnog gitarista’ koji se skrivao u meni. Uzbudljivo mi je istraživati mogućnosti pedala, prepustiti se iznenađenjima koja nude, osluškivati to na svakom koncertu. Osim toga, njihova je moć zarazna«, kaže Carter.Nezaboravni su dvoboji na koje Carter izaziva suradnike na pozornici; komunikacija, međusobna zadirkivanja, podbadanja, a ostali mu nikad ne ostaju dužni. Sve to nastaje spontano, u trenutku, nadahnuto okolnostima u kojima se nalaze, ugođaju koji ih zaokupljaju u tom času.

»Sjajna je komunikacija koju ostvarujemo jedni s drugima. Četvorica smo, ali ostvarujemo i duele, posebice Gerard Gibbs i ja često razmjenjujemo po četiri ili osam korusa, glazbene razgovore koji ne moraju biti podijeljeni i pripremljeni. Mogu se dogoditi u bilo kojem trenutku i u bilo kojoj kombinaciji. Ostvarujem ih također s Alexom Whiteom, koji nije tu samo da bi držao tajming. On donosi opaku žestinu i ritam, uzbuđenje, potpuno je posvećen komunikaciji, pomaže nam da se izrazimo u međusobnim interakcijama. Imali smo to i prije, ali on nam je omogućio da to radimo na drugačiji način. Zbog toga se uspijevamo izraziti na način na koji želimo, otkrivajući i pronalazeći nove mogućnosti. Radujemo se svakom izlasku na pozornicu i nadamo se da ćemo tako svirati svaki put, da ćemo uživati u zajedničkim komunikacijama.«


Širiti lozu


Carter je idol novih naraštaja saksofonista, flautista, klarinetista i bas klarinetista. Od njega svi uče, neki mu se pokušavaju približiti, ali uglavnom bezuspješno jer on je glazbenik nadnaravnih moći; njegova je imaginacija u spoju s virtuoznošću nestvarna, izvanzemaljska.


»Glazbenici, umjetnici općenito, moraju – to se odnosi i na mene – zadržati otvoren um i želju za slušanjem«, poručuje. »Važno je biti otvoren prema svemu jer nikad se ne zna kad će i otkuda doći novo nadahnuće. Mnogi misle da moje nadahnuće dolazi iz saksofona, ali to nije tako. Uvijek sam otvoren i za druga glazbala: gitare, glasovire, bubnjeve. Proučavam različite stilove, različita glazbala, različite zvukove. Zahvaljujući tome mogu si dopustiti da sve to iskoristim kako bih stvorio smislen, razumljiv i zaokružen glazbeni jezik.


Drugim glazbenicima savjetujem isto ono što pred sebe postavljam kao cilj u pogledu umjetničke vrijednosti toga što radim: ‘Budite otvoreni za sve opcije!’ Zanimljivo, neki koji nas slušaju prvi put kažu da su doživjeli sjajno iskustvo. Nekima od njih to je prvo iskustvo slušanja jazz glazbe, a na koncert su došli nevoljko, jer ih je netko poveo, i nisu znali što mogu očekivati, ali uživali su i odlično se osjećaju. Ta saznanja želim koristiti u svojem daljnjem radu i istraživanjima. Susreti s ljudima, upoznavanje s njihovim gradovima, gastronomijom, kulturama i talentima, na nas koji stvaramo u ovom trenutku djeluje ohrabrujuće; potiče nas na nastavak stvaranja glazbe koja pridonosi miru i širenju ljudskosti. To nas sve zajedno obogaćuje kao ljudska bića«, naglašava Carter.


U njegovoj glazbi možemo čuti cjelokupnu afroameričku glazbenu tradiciju, nešto što dolazi iz vremena kad jazz još nije postojao, ali i najnovija postignuća u toj glazbi. Za njega je uvijek bio važan spoj tih elemenata. »To mi je važno jer ova glazba ima ishodište i lozu, a biti u mogućnosti prizvati i evocirati svaki dio tog podrijetla trebao bi biti prioritet svakog glazbenika. To smatram dragocjenim u sagledavanju stvaralaštva mojih prethodnika, svih tih jazz glazbenika o kojima se na taj način mijenja percepcija, koji postaju vidljiviji. To novu publiku potiče da ih počnu proučavati i slušati njihovu glazbu, da počnu istraživati povijest jazza. Kao rezultat toga dolazimo do osnova na kojima nadograđujemo i širimo lozu.«


Jazz kodeks


Carterove su izvedbe uvijek nabijene osjećajima, a u njima su prisutni i oni elementi koje vežemo uz duhovnu glazbu, gospel – taj zvuk, tu tradiciju. »To je uvijek važno. Riječ gospel znači dobra vijest. Ta je glazba dobra vijest kad god smo nas četvorica zajedno i sviramo. Zato ljudi još uvijek dolaze na naše koncerte, pridružuju nam se i s nama dijele divna glazbena uzbuđenja. Tada ispoljavam puno više osjećaja, povezaniji sam sa životom. Želim djelovati na taj način, čim više je moguće. Naime, glazba bi trebala biti isto što i život jer život donosi uspone i padove, bolje i lošije dane, sjajne i manje sjajne stvari, te sve između toga. Sve to pokušavam donijeti u svoju glazbu, izreći kao istinu govoreći uvjerljivo pomoću bubnjeva ili klavijatura, ili bilo kojeg glazbala koje sviram.«


James Carter na svakom koncertu eksplodira, nikad publiku ne ostavlja ravnodušnom. U svojim rukama on ne drži saksofon, nego bacač plamena koji riga vatru, koji ne izbacuje note nego munje, dvoranu pretvara u grotlo vulkana, a publiku prži strujnim udarima. No osim što je ekstremno uzbudljiva, njegova je glazba iscjeliteljska, ona širi pozitivne vibracije, slušatelje dovodi do ekstaze.


»Stvarat ćemo, rušiti barijere i, nadam se, stvoriti uvjete da i publika eksplodira. Publika se uvijek s poštovanjem odnosi prema našim izvedbama, iako je atmosfera na početku nastupa ponekad kao na koncertima klasične glazbe. Naime, u jazzu je kodeks drukčiji nego u klasičnoj glazbi. Primjerice, kad svira simfonijski orkestar publika ne plješće između stavaka nego čeka do finala. No klasičarska publika koja dolazi na naše koncerte postupno mijenja taj stav, isprva sramežljivo a poslije posve opušteno. Isprva im se čini prikladnim da zaplješću nakon sola koji ih je oduševio, iako nisu sigurni je li to dopušteno, a tada shvate da nama puno znači odobravanje za ono što smo upravo učinili i prestanu se susprezati. Naravno, na kraju izvedbe dolazi velik aplauz, što je za nas glazbenike uvijek divno čuti.


No na koncertima su uvijek i osobe koje znaju o čemu se zapravo radi, koji duboko proživljavaju glazbu što ju izvodimo, i oni svojim opuštenim i slobodnim ponašanjem, pljeskom i uzvicima, ponesu druge na izljeve oduševljenja. Ponekad malo fali da se popnu na pozornicu. Uglavnom, publika osjeća našu glazbu i s koncerata odlazi osvježena, pomlađena, s drukčijim pogledom na život. To je to! Pozivam dobre ljude u Puli da dođu na koncert, slave s nama i dobro se zabave«, zaključuje Carter.