Slavni glazbenik

Jazzer Charles Tolliver: ‘Imao sam izvantjelesna iskustva tijekom nastupa’

Davor Hrvoj

Nisam se plašio takvih iskustava, bio sam u potpunom zanosu. Zahvaljujući uzbuđenju, oslobodio sam se treme od nastupa, ali i poboljšao izvedbe, zadržavajući ili odbacujući nepotrebne dijelove mojih skladbi



Trubač, skladatelj i aranžer Charles Tolliver je tijekom karijere surađivao s uglednim jazzistima poput Maxa Roacha, Sonnyja Rollinsa, McCoya Tynera, Arta Blakeya. Vođa je big banda koji je publika i kritika prepoznala kao prvorazredni istup na jazz sceni. Koncertima što će ih održati 23. studenoga u ciklusu Jazz.hr HDS-a na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te 24. studenoga u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku na otvorenju ferstivala Jazz Time u Rijeci Tolliver će se uključiti u obilježavanje 100. obljetnice rođenja velikana jazza, pijanista i skladatelja Theloniousa Monka.


Naime kao jedan od najvećih stručnjaka za njegovu glazbu rekonstruirao je izvedbe s albuma »Thelonious Monk at Town Hall«, koji donosi snimku povijesnog koncerta održanog 1959. u Gradskoj vijećnici u New Yorku. Budući da su partiture poslije snimanja izgubljene, Tolliver je transkribirao glazbu s tonskog zapisa i priredio materijal za izvođenje s tentetom u kojem su svirali vodeći američki jazzisti. No na ovim koncertima predstavit će se uz tentet hrvatskih jazz glazbenika koje je okupio i uvježbava Saša Nestorović.


Kako gledate na položaj jazz glazbe u povijesti umjetnosti?




– Svakih pedeset ili sto godina, sve se umjetnosti na neki način prožmu. Baš kao u sjajnom razdoblju na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće. Primjerice, pravci u francuskom slikarstvu: impresionizam, ekspresionizam, bilo je to razdoblje važnih pjesnika i pisaca, tada je stvarao Picasso koji je promijenio slikarstvo, Debussy i ostali, eksperimentirali su s drukčijom formom klasične glazbe u odnosu na romantizam, Bacha, Beethovena i Brahmsa.


Glazba je odražavala sve to. U jazzu i novoj glazbi 1940-ih i 1950-ih, koju je uveo Charlie Parker, preuzimali su pjesme iz brodvejskih mjuzikala i davali im suvremenu, cool notu. Kultura se promijenila. Mnogi su pisci 1940-ih i 1950-ih postali reakcionarni. Zatim se, 1960-ih, u Americi javlja pokret za građanska prava. Time su se bavili i pisci i pjesnici, ne samo glazbenici. Bilo je mnogo previranja.


Gol u javnosti


Kako se to odrazilo na razvoj jazz glazbe?


– Jazz je pratio te političke promjene. Nismo prosvjedovali na ulicama, samo smo svirali novi oblik jazza. Pisci i mediji gurnuli su glazbenike poput Johna Coltranea u žarište zbivanja, kao da je riječ o prosvjednoj glazbi, iako to nije bila. Nastala je zato što smo živjeli u društvu u kojem se svašta događalo, a glazbeni izričaji to su odražavali.


Nakon toga, Coltraneovu su glazbu slijedili i proučavali mnogi glazbenici. Uz vas, jedan od njih je pijanist i tenor saksofonist Andrew White, koji je studiozno transkribirao njegova djela. Jeste li upoznati s njegovim radom?


– Naravno! Kao tinejdžeri zajedno smo studirali na sveučilištu Howard. Još se uvijek bavi njegovim djelom. On je autoritet za djela Johna Coltranea. Njegove su transkripcije Coltraneovih sola savršene. Najistaknutiji je na tom području. Jednom mi je rekao ovo: »Tijekom nastupa osjećao sam kao da sjedim u publici i gledam sebe kako sviram. Tada sam shvatio da tijekom nastupa moj duh izlazi i odlazi među publiku. Dok sviram istodobno sjedim u publici, slušam što sviram i želim ispraviti sve što nije dobro.«Ludo!

– Da. I ja sam imao takva iskustva.


Kad ste to prvi put doživjeli?


– Tijekom studija, kad sam kao osamnaestogodišnjak prvi put nastupio pred publikom. Koljena su mi klecala. To se događa zbog straha od pojavljivanja u toj situaciji u kojoj sam se osjećao kao da sam potpuno gol u javnosti. Trebalo mi je dvije godine da naučim kako da mi se koljena ne tresu. To sam postigao kad sam se tijekom sviranja »našao u publici« i sam sebi govorio: »Ne trebaju ti se tresti koljena. Sviraj ono što si izvježbao.« Postepeno sam postigao sigurnost. Pronašao sam najbolji stav u kojem su stopala najčvršće priljubljena na podlogu.


Jeste li osjetili strah kad ste shvatili da ste imali izvantjelesno iskustvo?


– Ne, bio sam u potpunom zanosu. Zahvaljujući tom uzbuđenju oslobodio sam se straha od predstavljanja onoga što sam naučio o toj glazbi. Poslije sam tijekom izvantjelesnog iskustva sam sebi govorio: »Ovo je dobro; ovo nije dobro; nemoj to nikad više odsvirati; ovo zadrži, a ovo izbaci jer nije neophodno.«


Čišćenje organizma


Koje je bilo vaše najuzbudljivije iskustvo?


– Imao sam ih mnogo. Prvo mi se dogodilo kao osamnaestogodišnjaku, dok sam bio na koledžu. Morao sam donijeti odluku hoću li završiti studij farmacije i postati ljekarnik ili… Da, mogao sam završiti taj studij, ali svako jutro odlazio sam u veliki Rock Creek Park u Washingtonu i tamo vježbao svirati trubu. Jednog sam dana shvatio da mogu odsvirati solo u kojem su ispunjene sve teoretske postavke. Toga se još uvijek sjećam kao najdivnijeg trenutka. Tada sam odlučio napustiti školovanje, vratiti se u New York i vidjeti mogu li se ubaciti.


Kako ste se ubacili?


– Zahvaljujući Jimu Harrisonu koji je bio velik obožavatelj djela Jackea McLeana. Utemeljio je Jackie McLean Fan Club. Bilo je to početkom 1960-ih, kad od smrti Charliea Parkera nije prošlo ni deset godina. Odlazio sam na jam sessione u klub Blue Coronet u Brooklynu. U tom razdoblju u susjedstvu su živjeli mnogi poznati jazzisti: Reggie Workman, Freddie Hubbard, Cedar Walton, Charles Davis, John Ore. Svi mi mladići odlazili smo u Blue Coronet i trudili se odsvirati pokoju skladbu na jam sessionu. Jedne večeri tamo je bio Harrison, koji mi je rekao da jako dobro sviram i da bih trebao otići na nastup Jackiea McLeana.


Pitao sam ga gdje bih ga mogao slušati. Odgovorio je da je trenutno u bolnici na čišćenju organizma, da odem k njemu i da mu kažem da me on poslao. Otišao sam mu u posjet u bolnicu. Došao je pred mene u kućnom ogrtaču i papučama i dobro me promotrio. Rekao sam mu da me je poslao Jim Harrison koji mi je poručio da bih trebao svirati s njim. Sve što je rekao bilo je: »Vidjet ćemo.« Nekoliko mjeseci poslije već se vratio iz bolnice – svirao je u klubu.


Pozvao me na pozornicu i zasvirao sam s njim. Nekoliko tjedana poslije pozvao me u svoj dom. Nije mi rekao ni riječ o tome što misli o mojem sviranju, već: »Sudjelovat ćeš u snimanju mojeg novog albuma!« Ono malo što sam svirao s njim nije bilo dovoljno da procijeni moje sposobnosti. Dao mi je note skladbi koje smo trebali uvježbati i pitao imam li ja koju. Rekao sam: »Imam, ali samo jednu.« Pokazao sam mu tu skladbu, odsvirali smo je i rekao je da ćemo je snimiti.


Otišao sam kući i napisao još dvije. Tada nisam bio svjestan događa li mi se to doista, jesam li stvarno dobio priliku snimati s Jackijem McLeanom, jer još sam bio nepoznat, dijete. Imao sam dvadeset i jednu godinu.


Sendviči i alkohol


Jeste li imali tremu?


– Krenuvši na probu nisam znao tko će sudjelovati u snimanju, ali kad sam stigao vidio sam da za glasovirom sjedi Herbie Hancock koji je tada imao tek dvadeset i tri godine, a već je snimao s Dexterom Gordonom i možda jednu ili dvije ploče s Milesom Davisom. Tada je tek počeo svirati s njim. Njegova ploča »Takin’ Off«, koju je snimio s Freddiem Hubbardom, Dexterom Gordonom i Billyjem Higginsom, tada je bila hit. Zapanjio sam se:


»Oh, moj Bože, Herbie Hancock za glasovirom!« Osvrnuo sam se i za bubnjevima ugledao Roya Haynesa. Za mene je to bio smak svijeta! Drhtao sam od treme. Koljena su mi klecala. Kontrabas je svirao Cecil McBee. Bila je to moja prva velika prilika. Snimili smo ploču »It’s Time!«. Tada sam postao prijatelj za cijeli život s Herbiejem Hancockom i Royjem Haynesom.


Kakav je bio rezultat?


– Ta je snimka među najboljima koje sam ikad ostvario. Iako se Jackie u potpunosti posvetio bebopu i bio sljedbenik Charlieja Parkera, kao i svi mi tih godina, bio je napredan, gledao je u budućnost. Bio je nevjerojatan. Nije se htio ograničavati samo na ono što se zove bebop. Zamolio me da skladam nekoliko pjesama, ali drukčijih od onoga što je već napisano. Svi smo eksperimentirali s avangardom da vidimo hoće li funkcionirati, možemo li je uklopiti u suvremeni jazz. Na tom smo snimanju imali veliku slobodu, a sve su na okupu držala dva sjajna glazbenika: Roy Haynes i Herbie Hancock. Bilo je to jedini put da su zajedno sudjelovali u snimanju albuma.


Što je to snimanje značilo za vaš skladateljski rad?


– Zahvaljujući McLeanu predstavljen sam i kao autor. Da nije bilo njega, sumnjam da bih tako brzo upao u taj svijet, i to na ozbiljnoj razini. Sjajan početak za mladoga dečka – prvi album, velika etiketa, a na njemu njegove skladbe… Naime, na albumu su tri moje skladbe: »Cancellation«, »Truth« i »Revillot«, što je moje ime Tolliver pisano unatrag.


Album ste snimili za Blue Note. Što vam je značilo snimati za tu diskografsku kuću?


– Današnja glazba ne bi bila ovakva, ne bi se ovako razvijala bez Blue Notea producenta Alfreda Liona. Suvremeni jazz kakav poznajemo ne bi bio isti. Vidio sam kako nastaju sjajne snimke za Blue Note i sudjelovao u njihovu nastanku. To uključuje i probe u starom studiju Lynn Oliver u 89. ulici na Broadwayu. Obično bismo se našli s Lionom ispred hotela Empire. U kariranom taksiju iza vozača se moglo smjestiti četvero do petero ljudi. Alfred bi pripremio sendviče i alkohol. Ušli bismo u taksi i odvezli se u legendarni studio Rudyja van Geldera.