Postoje autori poput Kaurismakija i Jarmuscha koji stalno snimaju isti film koji se nikad ne prekida. Film kakav se od njih očekivao. Jer mi naprosto ne želimo da snime drukčiji komad. Volimo ih takve kakvi jesu. Takav je i bard europske filmske ljevice, ali i njen najiskreniji trockist Ken Loach.

Njegov najnoviji komad »Ja, Daniel Blake« zasluženo je osvojio u Cannesu Zlatnu palmu (ovo mu je nakon »Vjetra koji povija ječam« drugi recentni kanski trijumf), čime se nastavlja opsesija festivalskog žirija socijalnim temama (pretprošle godine bio je to Audiardov »Dheepan«).

U njegovoj uvodnoj špici platno je još uvijek crno, dok osluškujemo apsurdni dijalog glavnog junaka i »zdravstvene profesionalke« koja mu postavlja glupa pitanja i sve više ga udaljava od bolesnog srca zbog kojeg je i započela njegova birokratska kalvarija.

Ona, naime, nije nikakva liječnica, već službenica američke osiguravajuće korporacije koja »lobotomizira« našeg junaka uz blagoslov vlade, ubirući profit politikom »outsourcinga«, koju je usvojio britanski parlament. Zvuči poznato, zar ne?

Duh Dickensa

Nakon što je doživio infarkt, Daniel pokušava dobiti invalidninu, ali mu uvijek nedostaje tih par vražjih bodova. U čekaonici Zavoda za zapošljavanje upoznat će samohranu majku s dvoje djece koja je iz Londona došla u Newcastle, gdje joj je država osigurala trošni stan. Ali ona je zakasnila desetak minuta zbog autobusa koji nije došao na vrijeme i izgubila red. Utjehu pronalazi u Danielu, koji joj pokušava olakšati čemernu svakodnevnicu i pokazati njenoj djeci kako se zaštititi od hladnoće pomoću svijeće i glinene vaze.

Te dvije izgubljene duše kao da su uskrsnule u Newcastleu iz nekog Dickensova romana, iako birokracija s kojom se suočavaju funkcionira kao apsurdni spoj Kafke i Orwella. Jer tamo gdje autori poput Manna i Finchera igraju na brzinu umreženog svijeta, Loach pokazuje njegovu sporost (promatrati scenu u kojoj Daniel pokušava ući u tajne računala, nalik svim onim našim penzićima koji se upisuju na tečaj informatike). Daniel je dakle idealni heroj radničke klase.

No kako to već biva u Loacha, on ne pokazuje građanski neposluh bacajući molotovljeve koktele prema policiji, ni kamenje u izlog banke, niti će se ukazati na prvoj crti ulične bojišnice. Njegove su geste pobune male, u formi jednog grafita išaranog crnim sprejem na zidu Zavoda. Zato one još više bole. Jer Daniel poručuje vlastima, ako već niste u stanju riješiti moj problem, promijenite barem tog jebenog Vivaldija koji mi stalno svira na uho dok čekam da mi se javi jedan od vaših službenika koji su po običaju stalno zauzeti (Daniela glumi izvrsni Dave Johns, u Engleskoj poznatiji kao cijenjeni stand-up komičar).

Ponavljajući motiv

Slični motiv male pobune koristi Loach u filmu »Tražeći Erica« u sceni kad junakova škvadra skrivena iza maske Erica Cantonaa, naoružana baseball-palicama kreće u body-art akciju protiv lokalnog nogometnog mafijaša i njegova terenca, ali i u »Danku anđela«, u kojem se taj bunt manifestira u pokušajima jednog momka istančanog nosa da zezne bogate i blazirane kolekcionare viskija.

No Daniel nije nikakva anonimna figura, već čovjek s imenom i prezimenom. Kao što ni Katie – koja nakon čekanja u nepreglednom redu ulazi u socijalnu samoposlugu u naletu očaja i uzvikne »Gladna sam!« mahnito otvarajući konzervu – može biti bilo koja naša očajnica koja čeka u redu pred Caritasom. Jer Loachev prosede pokušava svim snagama prikriti vlastiti umor. Bunt je dakle sveden na čisti teorem. Kao da kamenje prestaje kišiti, a anđeli više ne lete. Ali tu su one iskrene suze koje će nam autor na kraju izmamiti, kao akt kolektivne katarze.

No da bi paradoks bio veći, danas se za te iste Daniele i Katie tako svesrdno zalaže Brexit konzervativka Theresa May, dok je Loachev pulen laburist Corbyn bliži onoj istoj EU koja je natjerala autorove junake da uzmu sprej u ruke.