CIFF

Islamist iza koptske maske: Velik dio programa Kairskog festivala bavi se vjerom

Dragan Rubeša

U »Propovjedniku« Magdija Ahmeda Alija, glavni lik je imam kojeg će liberalni odnos prema vjeri prometnuti u ultimativnu vjersku zvijezdu



Velik dio filmova iz različitih programa Kairskog filmskog festivala bavio se pitanjem vjere i unutarnjih dvojbi koje se s njome povezuju, naročito u paralelnoj selekciji posvećenoj novom egipatskom filmu.


U »Propovjedniku«, u režiji Magdija Ahmeda Alija, glavni lik je imam kojeg će liberalni odnos prema vjeri prometnuti u ultimativnu vjersku zvijezdu dok promovira svoje polemične stavove i ideje u TV showu.


Na izlasku iz TV studija dočekuju ga horde obožavatelja koji traže njegov autogram. No stvari će se izmijeniti kad mu se obrati očajni otac jednog ljepuškastog momka s frizurom Isusa, koji se odlučio preobratiti na kršćanstvo i promijeniti ime u Butros.




Iako je otac pobacao koptske ikone i raspela koji su ukrašavali njegovu sobu, to nije utjecalo na promjenu mladićevih rigidnih stavova. Sve se to naizgled doima poput muslimanske varijante Schraderova izvrsnog najnovijeg filma »First Reformed«, u kojem isto imamo lik svećenika koji preuzima svojevrsnu ulogu psihoterapeuta, samo što u igri nije junakovo preobraćenje, nego junakov ekološki radikalizam.


No za razliku od kalvinista Schradera, musliman Ali igra na nabildanu didaktičnost filmskih dijaloga, svedenih na one iste tirade i propovijedi koje njegov klerik izgovara u TV showu i na molitvama. No priči će se dogoditi iznenađujuće radikalan zaokret, kad shvatimo da je mladićeva zaluđenost koptskom vjerom tek njegovo prerušavanje – krinka iza koje on skriva svoj islamski fundamentalizam.


Šejtan Jackson


Film će kulminirati odvažnom scenom u kojoj on postavlja eksploziv u koptsku crkvu. A da bi čitava stvar bila još kontroverznija, Alijev komad krenuo je u egipatsku distribuciju samo mjesec dana nakon što je izveden teroristički napad na kairsku koptsku katedralu.


Ni njegov kairski festivalski tajming nije mogao biti bizarniji, jer je projekcija održana onog istog jutra u kojem se dogodio krvavi islamistički napad na džamiju na Sinaju. Pridodamo li njima i recentni masakr u teksaškoj baptističkoj crkvi, u nama se probudio propovjednički crv Alijeva junaka, kad smo se morali zapitati – koji je sljedeći božji hram na redu?


I junaka filma »Šeik Jackson«, iza kojeg stoji egipatski sineast Amr Salama, proganjaju moralne dvojbe. S jedne strane on je predani vjernik koji tjera svoju prelijepu ženu da nosi nikab i koji redovno odlazi u džamiju.


S druge strane, u njega je ušao šejtan Jackson, mitska pop ikona koji ga proganja u mokrim snovima. U tim istim zabranjenim snovima, vjernici prekidaju molitvu i počinju plesati u koreografiji Jacksonova »Thrillera«.


A flešbekovi iz junakova aleksandrijskog djetinjstva otkrivaju njegove strahove i traume povezane s njegovim autoritarnim i zatucanim ocem koji redovito posjećuje teretanu. Šteta da u filmu nije korišten Jacksonov soundtrack, jer je produkcijski očito bilo neizvedivo i preskupo zatražiti prava na njegovo filmsko korištenje.


Ugodno izenađenje bio je i film »Slatka kiša« u režiji Marokanca Hakima Belabesa, prikazan u paralelnoj selekciji »Horizonti arapskog filma«. Ne samo zato što koristi lik sina koji ima Dawnov sindrom, što je dosad nezabilježeno u magrebskoj kinematografiji. Riječ je o suptilnoj i meditativnoj kronici o sporoj agoniji obitelji marokanskog seljaka, kojem su banke zaprijetile da će mu oduzeti zemlju, jer nije na vrijeme otplaćivao kredite. Film priziva ruralnu poetiku braće Taviani i ima potentni ženski lik dječakove majke, koja preuzima muževu ulogu borca za preživljavanje.



U paralelnim kairskim programima predstavljena su i dva hrvatska filma – Grlićev »Ustav Republike Hrvatske« i »Ne gledaj mi u pijat« Hane Jušić. I dok ekipa prvog spomenutog komada nije bila na popisu festivalskih gostiju, uoči projekcije Jušićkina filma kairskoj publici predstavili su se njegovi glumci Mia Petričević i Nikša Butijer. Projekcija je održana u solidno popunjenoj dvorani kina »Hanager«, a film je najavljen kao hrvatski kandidat u prednominacijama za Oscara u kategoriji stranog filma.



»Izbjeglice van!«


Poput Palestinca Hanija Abua Asada, kojem se dogodio holivudski transfer (šifra: »Planina između nas«), tako je i veliki čadski sineast Mahamat Saleh Haroun snimio svoj prvi film u Francuskoj. Riječ je o dirljivom i loachevski intoniranom komadu »Un saison en France« (Godišnje doba u Francuskoj) u kojem kalvarija njegova junaka, izbjeglice iz Banguija u Centralnoafričkoj Republici, započinje kad mu vlasti nisu odobrile zahtjev za azil. U Francusku je doputovao s dvoje djece, koji su izgubili majku u napadu islamskih milicija. Jedina mu je podrška usamljena cvjećarica (izvrsna Sandrine Bonnaire) u koju se zaljubljuje.


Ona će im pružiti jedino utočište nakon što ih Kinez izbaci iz njihove trošne sobe, jer mu nisu platili stanarinu. Paralelno pratimo i mučnu sudbinu njegova afričkog prijatelja profesora filozofije, kojem će rasisti zapaliti baraku u kojoj je spavao i ukrasiti obližnji zid grafitom »Izbjeglice van!«, da bi potom i sam okončao život samospaljivanjem. Finalna scena u kojoj Bonnaire baulja ispražnjenom »džunglom« Calaisa u potrazi za njenim voljenim Abasom, nakon što je on otputovao s djecom u nepoznato, naprosto je maestralna.