Mađarski film »O tijelu i duši«, dobitnik Zlatnog medvjeda za najbolji film ovogodišnjeg Berlinalea, režirala je Ildiko Enyedi. Neobična je to ljubavna priča o dvoje osamljenih bića od kojih je svaki na svoj način izoliran od ostatka svijeta, koji se sreću u klaonici gdje su oboje zaposleni i koji igrom slučaju saznaju da svake noći sanjaju isti san. U Berlinu smo imali priliku porazgovarati s redateljicom filma pa smo ju upitali kako je nastala ta priča.

– Kada sam malo tužna, volim čitati poeziju. Postoji krasna pjesma jedne mađarske pjesnikinje u čijim stihovima su prekrasno opisani strast i tajne koje svi mi nosimo duboko u sebi i željela sam o tome napraviti film. Ideja o dvoje ljudi koji sanjaju isti san došla mi je na pamet jednu večer i odmah se rodila cijela priča. Poigrala sam se tom idejom i pokušala zamisliti što bi se moglo iz toga razviti nakon što to sasvim slučajno saznaju.

Iz toga je slijedila serija događaja, pitanja i situacija u kojima oni prevladavaju svoja ograničenja na svakojake načine. Željela sam komunicirati s jakim osjećajima, stanjem uma i stanjem duše, ali nisam željela to raditi kompliciranim metaforama. Film je trebao biti jednostavan, jer dva glavna lika su jednostavni ljudi, kao i svi mi.

Iako obično provedem cijelu godinu pišući scenarij i stalno ga prerađujem, ovoga puta sve je išlo jako brzo. Sjela sam i završila ga u nekoliko tjedana, nisam takoreći ni spavala ni jela, pisanje scenarija me potpuno zaokupilo.

Osjećajni Herbai

Pored priče u vašem filmu je prekrasna i fotografija. Na koji ste način radili s vašim snimateljem?

– Prvo smo mnogo razgovarali o srži svega, što je više, a što manje važno i na koji način ćemo naznačiti bitne elemente samo osvjetljenjem ili specifičnim kadriranjem. Moj snimatelj Mate Herbai je vrlo osjećajna osoba, vrlo je precizan i uvijek je točno znao što je bitno u svakoj sceni. Nije nam bio cilj stvoriti specifični vizualni stil, jer znam iz prakse da se najbolje prepustiti i fokusirati na najbolja rješenja i na kraju stil se stvori sam od sebe. Uvijek je bolje da se stil stvara instinktivno, nego da bude nešto što se nameće materijalu.

Bilo je nekoliko osnovnih stvari koje smo istaknuli, kao npr. razliku između njihovih dvaju svjetova, Endreinog i Marijinog, ali bez da to bude previše očito. Njegov stan smo snimali u studiju, a Marijin u »green screenu«. Prostor u kojem je ona živjela nije vas trebao odmah podsjetiti na hiperrealistično slikarstvo, ali na neki način tu se vidjela ta vrsta hladnoće i totalnog otuđenja od svijeta oko nje.

Ona živi visoko u neboderu i tu je samo zrak. Grad i svi zvukovi su u daljini. Potrošili smo puno vremena da nađemo pravu vrstu zvuka, koji je trebao značiti nešto malo više od nasumičnog zvuka udaljenog grada. On, međutim, živi na prvom katu u centru grada i svaki zvuk je vrlo konkretan, stan je mračan i prepun stvari koje predstavljaju različite slojeve njegove prošlosti i bilo je bitno da se u prozorskim staklima vide automobili koji prolaze jer tekstura grada je vrlo prisutna u njegovom stanu.

Scene filma su također ispunjene kadrovima suptilnih detalja.To je isto velika zasluga mog snimatelja. Npr. scena u kojoj oni prvi put postaju svjesni jedno drugog; Marija stoji u sjeni i sunce polako dolazi do vrha njenih cipela pa ona polako povlači noge u sjenu. Za taj kadar smo trebali sve suspendirati, jer smo znali da samo između 12.20 i 12.40 imamo sunce i sjenu na tom mjestu i trebali smo to snimiti jer to je bilo od ključne važnosti kako bi se objasnilo kako ona funkcionira. Moj snimatelj je u tom slučaju bio zaista izuzetan suradnik, jer je odmah shvatio koliko je taj kadar bitan i da se nije radilo samo o paru nogu koje ona povlači unatrag.

O vegetarijanstvu

Od svih mjesta, vaši su se likovi sreli u klaonici. Je li Vam to odmah bila ideja za mjesto radnje u Vašoj ljubavnoj priči?

– Da. Na neki način željela sam ispričati ljubavnu priču koja gledateljima otvara srca i ostavlja ih prijemčivijima za određene stvari koje se prešućuju, koje truju naš život i koje nas ograničavaju da vodimo puni život. Jedna od tih stvari je i okrutnost prema životinjama, kao i prema ljudima. Nitko npr. ne želi razmišljati o tome pod kojim se uvjetima u Indiji ili Kini pravi njihova odjeća. Zato ako želite dotaći temu koja je zaista važna, mislim da je dobro izabrati nešto ekstremno, jer svi mi jedemo meso, ali nitko ne razmišlja o tome kako se te životinje tretiraju i ubijaju.

Jeste li Vi vegetarijanka?

Životinje kao glumci

Radnici u klaonici su zaista vrlo jednostavni ljudi, oni ništa oko svoga posla ne intelektualiziraju, ali oni imaju zaista neku instinktivnu nježnost u ophođenju prema tim životinjama. Dok su izlazile iz kamiona, oni su ih milovali i obraćali im se nježnim tonom glasa. Moglo se osjetiti njihovo elementarno poštovanje prema njima, kao prije kada su ljudi živjeli u plemenima i lovili životinje samo zbog hrane.

Ja sam čitala o tome kakve se sve grozne i sadističke stvari događaju u klaonicama i ne radi se samo o tome da su to loši ljudi, već kako ekstremne situacije bude u ljudima nasilnički poriv za koji nisu ni svjesni da postoji u njima, kao i primjer onih koji su radili u koncentracionim logorima. Kada smo snimali životinje kako silaze s kamiona, vlasnik klaonice nam je odmah rekao da nam ne dopušta da ponavljamo scenu i da prisiljavamo životinje da to još jednom ponove i tog trenutka sam znala da je on dobra osoba.

U filmu se također nalazi par scena u kojima su protagonisti jelen i srna koji se ponašaju kao pravi glumci. Kako vam je to uspjelo snimiti?

– Za te scene smo se zaista bojali kako će ispasti. Scene sa jelenima su rađene zadnje i to je značilo da su oni trebali raditi ono što su glumci već napravili i to je izgledalo malo kompliciraniji proces. Da je sve ispalo tako savršeno, najviše je zaslužan trener životinja Zoltan Horkai, koji je vrlo poznat za svoj rad i koji je već radio na mnogim velikim filmovima. On ima prekrasan i vrlo specifičan pristup životinjama s kojima radi.

Zar se niste nimalo služili CGI tehnikom?

– Jesmo, ali samo kada smo jelene snimali u kadrovima preko ramena. Kako su oni predstavljali naše glumce u njihovim snovima trebali smo njihove oči i izraze lica, a takve kadrove bi bilo vrlo problematično izvesti sa životinjama. Također mi je bilo važno da te sekvence snova ne izgledaju bajkovito već da sve izgleda vrlo stvarno, pa je onda bilo i najbolje raditi bez mnogo trikova.