Kao što se pogrešno presavijene i zgažene novine više nikako ne mogu ispraviti, jer onaj pogrešan rub kod pogrešno presavijenih novina nemoguće je ispraviti, tako se i pogrešno presavijena država više ne da ispraviti. Nikako se ne da ispraviti ono što je zacrtano devedesetih
Igor Mandić je pisac, kritičar i novinar koji je obilježio hrvatsko novinarstvo druge polovice dvadesetog stoljeća. Danas za sebe kaže da je tek nemoćni penzioner. Međutim, ovaj penzioner ne izlazi iz forme. Njegovi javni istupi i danas izazivaju burne reakcije, kao što su ih izazivali u vrijeme kad su pravovjernici iz komiteta njegove knjige čitali uz pomoć povećala. Pokušavajući doći do Mandića kako bi dogovorili ovaj intervju, nazvali smo broj mobitela registriran na ime Igor Mandić. Igor Mandić nam se i javio, ali odbio je dati intervju pod obrazloženjem da vozi kamion.
Tadašnji i današnji idioti
Nacionalisti u sedamdesetima?
– Proustaški nacionalisti, jasna stvar. Već onda, sedamdesetih godina. Jedanput sam imao i fizički sukob koji, srećom, nije ostavio nikakvih posljedica. Kad smo supruga i ja dobili prvi kućni telefon, 1972., nisam ga registrirao na svoje ime upravo da izbjegnem suvišno nerviranje zbog provokacija koje su u pravilu bedaste i besmislene, vulgarne, neopasne, ali ipak na neki način nerviraju. I tako, da izbjegnem suvišno gubljenje živaca s idiotima, sebe sam isključio iz telefonskog imenika. Postoji li neka razlika između tadašnjih i današnjih idiota? Postoji. Ovi današnji su lošiji. Početkom devedesetih godina, sa sviješću o takozvanoj samostalnoj državi, te podzemne sile prljavštine i hrvatske gluposti dobile su podršku hrvatskog državnog aparata pa se još bezočnije mogu odnositi prema onima s kojima se ne slažu. Oni napadaji bili su iz potpuno deplasiranih razloga, ali svejedno, kada nekog pljuneš pa mu nalijepiš etiketu, onda se po njemu može nastaviti batinati bez ikakva obrazloženja. To su pokazali svi zatvori, sve umobolnice, svi totalitarni režimi ovoga svijeta. Razlika, dakle, postoji. Danas je puno gore.
Zašto uz termin samostalna Hrvatska dodajete i – takozvana?
Imamo iluziju
Nedavno ste u »Nedjeljom u 2« rekli da je Hrvatska neuspjela država. Ipak, čini se da je ona vrlo uspjela u odnosu na ono što su zamislili i politički realizirali Franjo Tuđman i njegova klika. Nisu li oni upravo htjeli Hrvatsku koja će u šaci držati šačica bogatih obitelji? To što većina ljudi u Hrvatskoj ima svoje fantazije o tome što ova zemlja jest, to je druga stvar.
Macabre vizije
Uistinu vjerujete da za Hrvatsku nema nade?
– Na osnovama na kojima je osnovana – ne. Kao što se pogrešno presavijene i zgažene novine više nikako ne mogu ispraviti, jer onaj pogrešan rub kod pogrešno presavijenih novina nemoguće je ispraviti, tako se i pogrešno presavijena država više ne da ispraviti. Nikako se ne da ispraviti ono što je zacrtano devedesetih, osim teškom katastrofom, revolucijom ili ratom. Sve su to stravične, macabre vizije koje otklanjam od sebe i ne usuđujem se o njima niti misliti.
Nije Hrvatska jedina država koja je pogrešno presavijena. S obzirom na sve što se na Zemlji zbiva, možemo zaključiti da je pogrešno presavijen cijeli svijet.
Pisac, a ne književnik
Ostavimo po strani države i porazgovarajmo malo o novinarskoj profesiji, iako ste odavno više književnik, nego novinar.
– Volim se zvati piscem.
Koja je razlika između pisca i književnika?
– Od imenice pisac može se napraviti glagol pisati. Od imenice književnik nema glagola. Književnikovati? Ili knjižariti? Knjigariti? Očito je sama imenica nemoćna. Gledano strukturno, kroz književnu historiju, ona je samo iluzija koja preostaje iz prošlih stoljeća, kad je književnost bila toliko odvojeno mjesto u sistemu društvenih vrijednosti da je mogla figurirati samostalno. U dvadesetom stoljeću književnost je izgubila to povlašteno mjesto i pretvorila se samo u zanat pisanja, a kome u tom zanatu za rukom pođe i umijeće, onda neka bude i umjetnički pisac. Mene je uvijek smetala ta kompromitirana riječ književnik, jer su to – pogledajte samo našu književnu povijest – popisi neuspjelih, nečitanih, propalih ljudi i knjiga. Ono što je živo, to se u moderno vrijeme pretvorilo u pisanje. Još od sedamdesetih godina moj intimus, bračni kum Veselko Tenžera i ja svojatamo za sebe da smo prvi naglasili tu razliku između književnika i pisca.
Kako ste doživjeli kraj Vjesnika?
– Vjesnik je trebalo dokrajčiti jer je bio posljednji ostatak socijalističkoga sistema u Hrvatskoj. Zanimljivo je i ne želim nikoga optužiti, ali prvi koji je bio za propast Vjesnika je bio Slavko Linić. Još davno, u Račanovom mandatu je to zagovarao. To je bio nezaustavljivi proces uništavanja svega što je malo davalo na neki preostatak socijalistički uređene institucije. Dakako da je Vjesnik iz svojih sjajnih, tiražnih i novinskih vrhunaca nezaustavljivo padao i gubio tiražu u borbi s mlađim, prodornijim novinama i novim medijima. Potpuno ga je dokrajčila vladavina HDZ-a, koji je novine pretvorio u sterilno, stupidno glasilo i mjesto za sprdnju. Meni je na nesreću pala (ne)zgodna dužnost 2000. da zasjednem na mjesto glavnoga urednika. Izvrgnuo sam se ruganju, naročito s te naše takozvane ljevičarske idejne struje u kulturologiji i novinstvu. Uzimali su me na zub svi oni koji su mi mogli biti znanci i prijatelji i koji su to kasnije i postali. Nije im bilo jasno što jedan čovjek moga profila radi na tom mjestu. Uzalud sam objašnjavao, kao što se može vidjeti i u mojoj knjizi »Oklop od papira«, da sam se tog mjesta prihvatio da odstranim strančarstvo iz Vjesnika, da list ne bude ni Vladin ni predsjednikov, nego da to budu novine prvog višestranačkog Sabora u novijoj hrvatskoj povijesti. I to je bila jedna od mojih iluzija. Također sam sudjelovao u izgradnji te paradne laži, ali s namjerama koje su se i pokazale dobrima. Uspio sam odstraniti iz Vjesnika govor mržnje, uskratio sam pravo govora onima koji su na tome ustrajavali čak i po principu cehovske ili sindikalističke logike pa su tužili instituciju zbog uručenih im otkaza. Neka, s pravom su se borili za sebe. U to kratko vrijeme, u osam mjeseci – nisu mi dali niti da jednu trudnoću iznesem – uspio sam na licu Vjesnika napraviti izvrstan face lifting. Dakako, netko će mi se rugati da je to samo poza, parada, vanjština. Da, ali bila je u pitanju i suština. Privukao sam neke od najboljih komentatorskih snaga, od Tomice Jakića i Nikole Viskovića do Vice Vukova, kao i još nekolicinu koji su zajedno sa mnom radili na idejnom osuvremenjivanju toga lista. Vjesnik sam čak i na jedan vidljivi način pokušavao vratiti izvorima njegove narodnooslobodilačke tradicije. U jednome periodu vratio sam crvenu boju u glavu lista, jer crni Vjesnik je svojevremeno smijenio crveni. Počeo sam sumnjičiti moralnost i ispravnost takozvanog Domovinskog rata i operacije Oluja. Raspisao sam jednu anketu na tu temu, na koju su odgovarali brojni novinari i znanstvenici. Duboko sam uvjeren da me Račanova vlast, ta slaba i sumnjiva koalicija, zbog toga smijenila. Neće nama nitko dirati u svetost Domovinskoga rata, a naročito ne taj Mandić, kojemu ne znamo ni boju ni idejnost!
Čizme i uniforme
Mislite li da braniteljski korpus, koji svoj društveni utjecaj crpi iz sudjelovanja u ratu, ima veću snagu od one koju je u Jugoslaviji imao SUBNOR?
– Koliko ja znam, SUBNOR nije imao oružje, a ovi imaju oružje. Ali mislim da su oni ipak samo tigar od papira i da svaka lijeva ili ljevičarskija vlada griješi ako ih se plaši. Oni nisu ujedinjeni ni s kakvom idejom. Kao što rekoh, tuđmanoidno naslijeđe se raspada. Svi su se njegovi odjeci rastočili, a sljedbenici su jedni druge zamrzili i pozatvarali, pogubili se po stazama i bogazama sluđene povijesti, tako da je taj braniteljski korpus po meni tigar od papira i ne treba ga se plašiti. Djeluju kompaktno samo zbog toga jer nose čizme i uniforme. Jadna li je država u kojoj postoje paravojne jedinice koje joj diktiraju put. Zar i to nije jedan od dokaza da to nije država? Zar je to država ako dopušta da u njoj postoji nekakva snaga koja će joj militarističkim prijetnjama oblikovati politički razvoj?
Pretpostavljam da pod tim mislite i na onaj famozni Stožer za Vukovar, kojem je središnja točka zanimacije borba protiv ćiriličnog pisma.
– Taj je pak najsmješniji i najjadniji. Mislim da je nemoćan i da se s malo odlučnosti može dovesti u red. Doduše, nije na meni da to govorim. Ja sam potpuno nemoćni penzioner, izvan svih organa moći i utjecaja.
Da se vratimo na trenutak na novinarstvo. U novijem razdoblju hrvatskog novinarstva polemika je, čini se, prognana iz novina, odnosno iz medijskog prostora?
– Nije! Nije polemika prognana. Po tom pitanju stalno moram braniti današnje vrijeme od prošloga. Onoliko koliko je polemika prije bila institucionalizirana u nekoliko osoba, danas se raspršila po nevjerovatnim zakutcima. Uvijek niče tamo gdje se ne očekuje. U tome i jest srž polemičkog mišljenja, da ono ne traži dopuštenje da progovori. Čak i ovi građanski, tabloidni listovi, svako malo imaju polemičke provale bijesa i srdžbe. To jest polemička rukavica društvu. Ovisi samo koliko je prihvaćena s druge strane. Posredno znam i za ratove i polemike u virtualnom svemiru, na internetu.
Ne mislite da je snaga pisane riječi oslabjela u odnosu na neka minula vremena?
Doviđenja! Ćao!
Među tim ostvarenjima Vašeg, na žalost, više nema.
– Razumljivo, jer svakom vrijeme prolazi. Govoreći bez samosažaljenja, ja sam prilično istrošio i potrošio. Sebi kopam rov za uzmak, a taj rov vodi prema grobu. Nitko me neće dovoljno usrdno i dovoljno plaćevno pa se povlačim prema nestanku. Kao što sam rekao u ovoj knjizi, želim da moj treći svezak autobiografije bude oproštaj sa svima. Doviđenja! Ćao!
Ne čini se da uzmičete. Svaki Vaš javni istup izaziva niz reakcija, a vidim da se još uvijek trudite gađati tamo gdje najviše boli.
– I u starijim godinama čovjek se može ritati. I staro magare se rita, baca ćifte. Kad već ne može gristi, onda barem baca ćifte. To je ono kad se ostarjela životinja upre na prednje noge, a sa zadnjima se brani, rita. Možda i jedan stari magarac kao što sam ja to još uvijek može. Logično je da su došli mlađi, jači, pametniji, prodorniji, koji se nameću i imaju jače pozicije u društvu pa su ih znali iskoristiti da se čuje njihov glas, a da se stari prisile na šutnju. Možda sam i ja to radio kad sam bio 40 godina mlađi.
Vas nisu baš voljeli niti nositelji sustava u Jugoslaviji, a najveći progon koji se doživjeli, onaj iz sedamdesetih, nastao je zbog književne kritike.
– Zato jer je u toj kritici bio politički kontekst. Dohvatio me Dušan Dragosavac, tad svemoćni partijski sekretar u Hrvatskoj. Nije me dokačio tekstom, nego je na nekom savjetovanju, gotovo u kavanskoj atmosferi, dobacio neku primjedbu na moju knjigu kritika u kojoj je bila ta kritika pet godina stara. Bio je to dokaz snage jedne književne kritike, koja u sebi krije potenciju dinamita u društvenom mišljenju. Tada sam se čisto i bistro, što ni Dragosavac ni njegovo društvo nisu shvatili, zalagao za naše građansko pravo da ne budemo za komunizam, odnosno za socijalističko uređenje. Ne da budemo protiv, nego da ne budemo za. Tražio sam pravo na postojanje i na izražavanje za one koji nisu pupčanom vrpcom vezani uz vladajući društveni sistem. Eto, taj subverzivni element moje kritike, ako jednom bude pročitan, opravdavat će i ovo moje današnje povlačenje. Danas više nema mogućnosti da književna kritika nekom padne u oko, jer nitko ništa ne čita.
Kako tumačite činjenicu da današnje hrvatsko društvo uzima Krležu za svog najvećeg pisca, dok s druge strane prešućuje rušenje antifašističkih spomenika, organizira obljetnice za ljude u crnim uniformama i tolerira njihov pozdrav Za dom spremni?
– Oni koji ruše, ne čitaju ništa. Ni da ih tučeš ne bi čitali. Uz to, kako sjećanje blijedi, tirani se promeću u heroje, a dobri vođe blijede iz sjećanja jer nisu napravili dovoljno lošega pa ih se nema po čemu pamtiti.
Kad spominjete tiranine, jesmo li mi ikad zapravo imali pozitivnog vođu naroda?
– Starčevića, Radića, Strossmayera ne možemo izostaviti kao prvu ligu, a nad njima se izdiže lik Josipa Broza.
Gdje da smjestimo Tuđmana?
– U desni škafetin jednog golemog ormara. U ono vrijeme kad je živio i radio ostvario je svoj negativni san vrlo uspješno i nanio nam grozne rane od kojih se ova nakupina lokalno izoliranih plemena u Hrvatskoj nikada neće oporaviti.