Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
15. prosinca 2019.
Raskrinkavanje

IVANČIĆ VS. KUSTURICA Andrićgrad služi negaciji zločina

Foto PIXSELL / V. Karuza
Foto PIXSELL / V. Karuza
Autor:
Objavljeno: 28. svibanj 2019. u 7:50 2019-05-28T07:50:56+02:00

Staviti se na čelo mehanizacije koja će stucati četiri kamenoloma za izgradnju megalomanskoga srpskog memorijalnog kompleksa – u gradu gdje ni najsitnijom pločicom nisu označena mjesta masovnih likvidacija, gdje su ljudi zaklani, ustrijeljeni ili živi zapaljeni – za takvu veličajnu misiju moraš biti moralni skot od posebne građe, poručio je Viktor Ivančić Emiru Kusturic

Nije to tek polemika, nego egzemplarno raskrinkavanje vrijedno pažnje: analitički intenzitet i moralna snaga kojom su novinar i pisac Viktor Ivančić, sarajevski novinar Senad Avdić te politolog iz Sarajeva Nerzuk Ćurak proteklih tjedana razgolitili velikosrpski kvaziumjetnički kič redatelja Emira Kusturice - a s njim i služenje intelektualca moći općenito - u središte su regionalne javnosti još jednom doveli začuđujući fenomen uglednog filmaša koji je sve snage upro u zataškavanje velikosrpskih zločina devedesetih i njihovu naknadnu kvaziumjetničku mitizaciju.

No poanta te »anatomije« - namjerna asocijacija na Danila Kiša - nije u osobnome obračunu, nego u analizi umjetničkog i intelektualnog uma spremnog da izda vlastito kritičko poslanje i upregne se u niskost služenja vlasti utemeljenoj na krvi i na zločinu. Ovako će Nerzuk Ćurak, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, opisati tekstove kojima su Avdić i Ivančić analizirali Emira Kusturicu: te polemike, kazat će Ćurak, »nisu tek puke epistole emiru od Republike Srpske, već kulturni događaj najvišeg političkog i etičkog intenziteta. Za katedre žurnalistike u postjugoslovenskom akademskom prostoru, ovakvi tekstovi trebali bi biti zlatna žila novinarstva.«

Krvava materijalna baza

»Slučaj Nemanja« - Ivančić ga zove po imenu kojim je Kusturica zamijenio svoje izvorno ime Emir - potaknut je apokrifnim Ivančićevim pismom iz monografije »Iza sedam logora - od zločina kulture do kulture zločina«, objavljene u prosincu prošle godine. U esej »Spomenici razbratnosti« iz te monografije - koju je objavio zajedno s fotoreporterom Hrvojem Polanom i novinarom Nemanjom Stjepanovićem - Ivančić je uvrstio i izmišljeno pismo koje ratni zločinac Milan Lukić piše Emiru Kusturici, vlasniku i graditelju notornog Andrićgrada, umjetnog grada koji je sagradio u Višegradu na Drini. Baš u tom gradu Milan Lukić ostavio je svoj krvavi trag: pred Haškim sudom osuđen je na doživotni zatvor jer je, primjerice, 14. lipnja 1992, u Pionirskoj ulici u Višegradu, osobno zapalio kuću Adema Omeragića, u koju je prethodno zaključao bošnjačke žene, djecu i starce. Svi su izgorjeli.

»Hvala ti, brate Nemanja, na veličanstvenome graditeljskom podvigu kojim ćeš naš Višegrad zlatnim slovoma unijeti na kulturnu mapu svijeta«, »piše« Lukić u Ivančićevu izmišljenom pismu Kusturici. »Hvala ti i što si monumentalnom počašću nobelovcu Ivi Andriću tako temeljito zakrio moje djelo, pa ga na taj način uveličao. Nema riječi, brate Nemanja, kojima bih se dovoljno nadivio tvome vizionarskom programu. Što je uočljiviji izostanak spomena na one koji smo u Višegradu umlatili, to moraju biti upadljiviji spomenici našim kulturnim dostignućima«, nastavlja Ivančićev Lukić, i dodaje: »Na sloj leševa dva sloja vrhunske književnosti, a povrh toga tri sloja memorijalne arhitekture. Što bi rekli marksisti: krvava materijalna baza i mramorna duhovna nadgradnja«.

Očekivano, »Iza sedam logora« doživjela je dobrohotnu recepciju u rijetkim preostalim kritičkim džepovima javnosti, ali i šutnju onih koji ne sumnjaju u službene nacionalističke interpretacije ratova devedesetih. To se promijenilo nakon što je sarajevski portal Slobodna Bosna 25. travnja objavio Ivančićevo izmišljeno Lukićevo pismo Kusturici, kao i dijelove Ivančićeva eseja u kojemu ovaj o Kusturičinu Andrićgradu piše kao o »najdojmljivijem primjeru nacionalističkoga kiča na prostorima nekadašnje Jugoslavije« u kojemu je »banalnost zla« došla do punoga izražaja: na etnički očišćenom terenu niknula su impresivna i lažnom patinom impregnirana kulturna zdanja...«

Stenogram moždanog udara

Jer, deset dana kasnije, 4. svibnja, na »elektronskim novinama Andrićgrada« iskra.co, Emir Kusturica odgovorio je tekstom »Nikome se ja nisam svetio u ratu devedesetih, niti učestvovao u razaranjima, nego su mi pootimali sve što sam u Bosni imao!« Zanimljivost Kusturičina teksta - potpuno nepismenog za redatelja njegove reputacije - jest u tome što je složen od nerazumljivih i nesuvislih izmišljotina, uključujući i navodno pismo ustaškog poglavnika Ante Pavelića Viktoru Ivančiću, u kojemu - primjerice - Pavelić zahvaljuje Ivančiću što je »kao pravi Hrvat bio na čelu partizanske jedinice koja je upala u Jasenovac« i »što je pomeo sve dokumente do kojih je trebalo da dođu četničke horde partizana«. U jednu riječ, Kusturičin je »odgovor« ili propao pokušaj satire, ili irelevantan napis bez traga argumenta. Riječima Senada Avdića - to je »stenogram moždanog udara«.

Ali su zato Avdićevi i Ivančićevi odgovori važni, kao i naknadna reakcija sarajevskog profesora Ćurka. U žestokom odgovoru od 7. svibnja, Avdić prije svega upozorava na važnost, kako ga zove, »izuzetnog autorskog, izdavačkog, kulturološkog podviga« monografije »Iza sedam logora«. »Ako je«, piše Avdić, »pitanje logora najvažnije moralno pitanje 20. vijeka«, kako je tvrdio Danilo Kiš, onda je knjiga ‘Iza sedam logora’ koja se bavi bizarnom, ali nimalo slučajnom činjenicom da su nekadašnji domovi kulture iz SFRJ pretvoreni u najsvirepija mučilišta tokom ratova devedesetih, tu moralnu obavezu ispunila na neuporedivo superioran način u 21. vijeku.« Ivančićev esej iz te knjige Avdić će ocijeniti tvrdnjom kako se »u tematskom krugu logorske literature ponosno može svrstati u red sa djelima kakva je Kišova »Grobnica za Borisa Davidoviča«,Štajnerova »7 hiljada dana u Sibiru«, pa i najboljim stranicama Prima Levyja, Elia Wiesela...« Jer, »ništa bolje od Kusturičinog Andrićgrada, nastalog na krvavoj ratnozločinačkoj ostavštini Milana Lukića, u monografiji ‘Iza sedam logora’ nisu prošli ni drugi primjeri pretvaranja ‘kulture u torturu’, odnosno ‘krvturu’, kakvih je Ivančić pronašao i analizirao desetine, od ‘Lore’ u njegovom splitskom susjedstvu, do Muzičke škole u Zenici, krvave mrlje i neizbrisive sramote na ‘oslobodilačkoj borbi bošnjačkog naroda’«.

»Uvažavao je i gotivio Kusturica«, prisjetit će se Avdić, »angažman Viktora Ivančića dok je ovaj kao urednik ‘slavnog Ferala’ raščišćavao jame po Pakračkoj poljani, ukazivao na krvave ruke hrvatske poltičke elite koja se proslavila nad logorašima u Lori i babama u ‘Oluji’. Ali, zapucali su srditi gromovi s njegovog Emiratskog Panteona kada se od strane Ivančića, kako se govorilo nekad u Sarajevu, ‘zapucalo i oko njegovih, odnosno srpskih guzova’. Ko može osporavati, problematizirati, pravljenje Andrićgrada u Višegradu, mjestu u kojem je cijeli jedan narod izgubio (živote) na Mostu da bi Kusturica profitirao na Ćupriji (što je Sidran svojedobno uporedio s pravljenjem Las Vegasa u Auschwitzu), osim ljudi koji su u t(r)ajnoj korespodenciji i dosluhu s Antom Pavelićem?!« Avdić će svoj tekst zaključiti citirajući »zgranutost« poljskoga emigrantskog pisca Witolda Gombrowicza nad intelektualcima koji su podržavali naciste: »Kako je moguće da toliko znanje vodi takvoj stranputici?«.

Nacionalistički kič

Kusturici je 12. svibnja, na portalima tacno.net i portalnovosti.com, odgovorio i Ivančić, tekstom »Mozak na službenom putu«, čiji je naslov feralovska parodija imena znamenitog Kusturičina filma. »Odurni hrvatski revizionizam i srpska žrtvoslovna pornografija u svome provizornom antagonizmu perfektno su usuglašeni i osuđeni na to da se uzajamno prehranjuju«, napisat će Ivančić, tematizirajući to što ga je Kusturica proglasio ustašom, a Jakov Sedlar u svojoj »dokumentarističkoj« manipulaciji Jasenovcem prije tri godine optužio da je »ljevičarski fašist« i izrod koji izaziva »podjele u hrvatskom biću«. »Imajući u vidu trenutno stanje mojih dionica u tzv. hrvatskom društvu – gdje u službenoj percepciji osciliram između jugokomunista i četnika, ovisno o afinitetu lovaca na nacionalne izdajnike – ne mogu reći kako mi naročito škodi da me neka prosrpska budala okarakterizira kao ustašu. To u stanovitoj mjeri relaksira, jer su se etikete što ih tridesetak godina nosim prilično ofucale, pa mu ovo dođe poput obnavljanja garderobe. Ne znam kako bi mogao glasiti naslov filma o ustaškoj uroti što se vrti u Kusturičinoj glavi – ‘Za dom vješanje’? – no vlasniku tikve možda bih morao i zahvaliti što se, dodjeljujući mi glavnu ulogu, trudi popraviti moj položaj u sredini gdje živim, radim i čupam pa sadim«, ironizira Ivančić Kusturičine pisanije. No, rekosmo, nije tu riječ o osobnome obračunu. Ovako Ivančić o Kusturičinu Andrićgradu: »Staviti se na čelo mehanizacije koja će stucati četiri kamenoloma za izgradnju megalomanskoga srpskog memorijalnog kompleksa, najraskošnijeg primjera nacionalističkog kiča na ovim prostorima – sve s replikom kosovskog manastira Visoki Dečani u njegovu središtu – u gradu gdje ni najsitnijom kamenom pločicom nisu označena mjesta masovnih likvidacija, mjesta gdje su ljudi bili zaklani, ustrijeljeni ili živi zapaljeni – ni u Pionirskoj ulici, ni u Bikićima, ni na Mostu – za takvu veličajnu misiju moraš biti moralni skot od posebne građe, netko tko će imati dovoljno otpornu savjest da realizira kulturnu doradu kolektivnog poricanja što sam je u knjizi opisao u marksističkome ključu: ‘krvava materijalna baza i mramorna duhovna nadgradnja’«.

Za one koji su, riječima Nerzuka Ćurka, »umorni od kulture poricanja«, opisani »čas anatomije« jedne nečasne intelektualne biografije pravi je intelektualni melem; za postjugoslavenske javnosti, pak, koje se zajednički kupaju u bazenu zaborava, trebao bi biti udžbenički primjer trijumfa istine i sjećanja.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.