200. obljetnica

IVAN SIMONETTI Zašto je najveći riječki slikar 19. stoljeća pao u zaborav

Nela Valerjev Ogurlić

S obzirom da mu je Rijeka do sada priredila tek jednu samostalnu izložbu, od koje su prošle 62 godine, vrlo je vjerojatno da Simonettijevo ime i djelo ne žive u svijesti novijih naraštaja pa je  tim veća šteta što obljetnica nije prepoznata kao prilika da se upoznaju s njegovim stvaralaštvom



RIJEKA Posve nezamijećeno u Rijeci je prošla dvjestota obljetnica rođenja Ivana Simonettija, najvećeg riječkog slikara 19. stoljeća, rođenog 22. prosinca 1817. godine. Simonetti je bio vrstan slikar portreta, restaurator, čovjek široke kulture i visoke naobrazbe, školovan na Akademiji lijepih umjetnosti u Veneciji, koji je ostavio značajan trag u hrvatskoj kulturi i umjetnosti. Osim što je bio izvrstan slikar, kao poznavatelj likovnih umjetnosti odigrao je značajnu ulogu u nabavi umjetničkih djela za Galeriju starih majstora Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, danas Strossmayerovu galeriju.


S njezinim utemeljiteljem, biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom, blisko je surađivao od 1865. do smrti 1880. Bio mu je suputnik i vodič kad je Strossmayer boravio u Italiji i savjetnik za kupnju djela talijanskog slikarstva od 16. do 18. stoljeća. Iako je veći dio života proveo u Veneciji, gdje je i umro, uvijek je ostao vezan za domovinu i kraj iz kojeg je potekao. S obzirom da mu je Rijeka do sada priredila tek jednu samostalnu izložbu, od koje su prošle 62 godine, vrlo je vjerojatno da Simonettijevo ime i djelo ne žive u svijesti novijih naraštaja pa je tim veća šteta što obljetnica nije prepoznata kao prilika da se upoznaju s njegovim stvaralaštvom.


Akademski slikar


Ivan Simonetti rođen je u skromnoj riječkoj obitelji, kao treći od četvero sinova oca Jerolima i majke Ivane. Očeva obitelj doselila je iz Škocijana, a majka, rođena Srok, potječe iz Bakra. Otac je bio mali obrtnik, postolar, ali nakon njegove rane smrti, 1821. godine, obitelj se našla u teškoj financijskoj situaciji. Kako bi prehranila djecu, majka nastavlja voditi obrt, ali to nije bilo dostatno da sinu osigura akademsko obrazovanje. Tijekom cijelog školovanja Simonetti je bio odličan učenik, a zadnja dva razreda pohađao je s tri godine starijim Ivanom Mažuranićem, kojeg je i portretirao u prirodnoj veličini 1865. godine.




Već u srednjoj školi uspješno se bavio crtanjem, a zahvaljujući stipendiji Gradskog magistrata, koju je primao i u gimnaziji, upisuje studij na Accademia di Belle Arti u Veneciji 1833. godine. Profesori su mu bili mnogi u to vrijeme poznati slikari, kao što su Odorico Politi, Ludovico Lipparini, Luigi Zandomeneghi i Giuseppe Borsato.


I tijekom studija isticao se izvrsnim rezultatima, a titulu akademskog slikara stekao je 1841. Simonetti potom djeluje u Rijeci i u Trstu, gdje postaje član strukovnog društva Istituzione della Società triestina di Belle Arti na čijim godišnjim izložbama sudjeluju tada najznačajniji slikari. Samo dvije godine nakon diplome u njihovu se društvu našao i Simonetti. Na godišnjoj izložbi 1943. izlaže sliku »Ribarska obitelj«, svoju prvu veću kompoziciju, no slici se gubi svaki trag nakon što ju je otkupio tršćanski kolekcionar Leone Hierschel.


Portretist i minijaturist


Najveće dosege Simonetti je ostvario kao portretist i slikar minijatura, a portretirao je gotovo isključivo pripadnike visokog društva. Realizirao je brojne narudžbe imućnih građana, političara, kapetana, bankara i članova njihovih obitelji što se danas čuvaju u muzejima ili su u privatnom vlasništvu. Najčešće je radio male, intimne portrete isprva u duhu klasicizma, potom bidermajera i romantizma u tehnici akvarela, koju vrlo često kombinira s drugim tehnikama, poput tinte ili olovke. Ukupno je poznato sedamdesetak njegovih djela od kojih je potpisano samo trinaest, ne računajući kopije. Osim portreta, slikao je žanr-prizore, povijesne i biblijske kompozicije.


Zahvaljujući narudžbi portreta cara Ferdinanda I. za riječki Magistrat, dobiva financijska sredstva koja mu omogućavaju put u Firencu i Rim na daljnje usavršavanje. Krajem četrdesetih, uslijed burnih političkih događanja u Rijeci, loše ekonomske situacije, a potom i epidemije kolere, seli najprije u Trst, a od 1863. ima atelijer u Veneciji. Osim što slika, u Veneciji djeluje kao stručnjak za procjenu starih slika i jedan je od najvažnijih posrednika u kupovini umjetnina za zbirku biskupa Strossmayera. Uglavnom je riječ o slikama venecijanskih majstora koji su se nabavljali u Rimu, Firenci, Bologni, Milanu i Trstu, o čemu je sačuvana i korespodencija Simonettija i biskupa Strossmayera.


Od tridesetak slika koliko ih je nabavio za Strossmayera, nekoliko je izuzetnih djela kao što su »Sv. Augustin i sv. Benedikt« Giovannija Belinija (1490.) ili »Sveta obitelj s Ivanom Krstiteljem« Polidora da Lanciana (16. stoljeće). Zabilježeno je da se bavio i restauracijom. Naime, prije prodaje, uz pomoć bliskih suradnika, umjetnine bi očistio i retuširao te uredio okvire. Iz Italije je dovodio i klesare za gradnju đakovačke katedrale, isplaćivao novac njihovim suprugama, kao i stipendije Josipu Plančiću i Ivanu Rendiću. Strossmayer ga je izuzetno cijenio i zauzimao se da ga prime u članstvo Jugoslavenske akademije, ali to se nije ostvarilo.


Nekadašnji direktor Moderne galerije, Boris Vižintin, objavio je 1965. godine i jedinu monografiju do sada napisanu o Simonettiju, čijim se djelom nitko kasnije nije ozbiljnije bavio. Pomalo je začuđujuće da se u više od pola stoljeća nije pojavio takav interes i da nitko od istraživača koji se bave 19. stoljećem nije dvjestotu obljetnicu rođenja umjetnika prepoznao kao priliku da ga dostojno predstavi javnosti. Na nedavnom znanstvenom skupu »Mramor, pigmenti, zlato i svila«, održanom pod okriljem Katedre za umjetnost ranog novog vijeka pri Odsjeku za povijest umjetnosti riječkog Filozofskog fakulteta, na tu je činjenicu pozornost skrenula prof. dr. Nina Kudiš govoreći o slikama u crkvi Marijina Uznesenja, među kojima su i dvije oltarne pale Ivana Simonettija.


Obje slike su nastale prema Tizianovim djelima, u skladu s akademskom, klasicističkom tradicijom kopiranja velikih renesansnih majstora. Za glavni oltar odabrao je središnji dio čuvene Assunte iz venecijanske crkve Santa Maria Gloriosa dei Frari, a za oltar posvećen Ivanu Krstitelju sliku tog sveca koja se čuva u Galeriji venecijanske Akademije. Ova oltarna pala ističe se visokom kvalitetom u Simonettijevu sakralnom opusu. Cjelovitu kopiju Tizianove Assuunte izradio je i za crkvu sv. Vida, a osim tri kopije u Rijeci je ostavio i dva originalna djela religiozne tematike. Jedno je prikaz Bezgrešnog začeća u istoimenoj kapeli nekadašnjeg augistinskog samostana, a drugo »Raspeće« u nadbiskupskoj sakristiji riječke katedrale koje Vižintin ističe kao najimpresivnije i najzrelije ostvarenje u cijelom Simonettijevom sakralnom opusu.



Simonetti je bio i strastveni glazbenik te odličan svirač na flauti. Cijeli je život ostao neženja. Posljednjih je godina zbog problema s vidom otežano stvarao, a umro je u Veneciji 7. studenoga 1880. Za života je malo izlagao, nije imao samostalne izložbe i uglavnom je radio prema narudžbama. Tek je 1955. godine organizirana prva i do danas jedina samostalna izložba njegovih radova u riječkoj Modernoj galeriji, današnjem Muzeju moderne i suvremene umjetnosti. U ovoj se instituciji čuva i najveći broj Simonettijevih najkvalitetnijih slika, a nekoliko reprezentativnih portreta, naručenih za Municipij i Riječku županiju, nalazi se u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja.



U tami spremišta


Većina slika u riječkim crkvama dostupna je pogledu javnosti, kao i onih iz Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja koje su izložene u stalnom postavu, ali najvrjedniji Simonettijevi radovi iz fundusa MMSU-a skriveni su u tami spremišta. Premda se ne radi o umjetniku svjetskog formata, niti o autoru jednako uspješnom u svakoj dionici njegova stvaralaštva, u Rijeci bolji slikar toga razdoblja ne postoji, a njegovi dometi u portretnom slikarstvu daleko nadmašuju lokalne okvire. Prema riječima Borisa Vižintina, Simonettijevi portreti i minijature ne samo da se izdižu iznad prosjeka većine onodobnih portreta već se mogu mjeriti s djelima njegovih najuglednijih suvremenika.


U njima je uvijek pošteno i iskreno znao prikazati karakter i unutarnji život ličnosti koju je portetirao, a preko nje i svoj vlastiti svjetonazor. Naročito uspjelo je slikao žene. Svojim slikarskim talentom, vrijednim umjetničkim opusom i širokom kulturom, Ivan Simonetti, prema sudu ovoga stručnajka, predstavlja, uz Vjekoslava Karasa, najizrazitiju i najzanimljiviju ličnost u hrvatskoj likovnoj umjetnosti 19. stoljeća.