RIJEKA Goran Stefanovski, veliki makedonski dramski pisac, cijenjen i izvođen u Europi i u svijetu, trebao je biti gost 24. sa(n)jam knjige u Istri. Uoči otvorenja Sajma, nažalost, stigla je tužna vijest – Goran Stefanovski iznenada je preminuo u 66. godini nakon kratke i teške bolesti. Bilo je u planu da Stefanovski u Puli promovira knjigu »Odisej i druge drame«, prvu knjigu te vrste na hrvatskom jeziku, priređenu i tiskanu ekskluzivno za Sajam, čiji je regionalni partner Makedonija – domovina Gorana Stefanovskog. Kako ističu organizatori Sajma, knjigu su pripremali s obostranim veseljem.

– Zajedno s Goranom jedva smo čekali trenutak susreta i druženja. Mi zahvaljujući njegovom iznimnom znanju i raskošnom šarmu, a on, nadali smo se, zbog našeg gostoprimstva i spremnosti da na pulski i festivalski način iskažemo poštovanje piscu čija se knjiga napokon premijerno predstavlja hrvatskoj javnosti. Nažalost, kratka i teška bolest uskratila nam je priliku i radost zamijenila tugom zbog preranog odlaska znamenitog autora čije su drame još od kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća pokazivale razliku između dobrog i izvrsnog kazališta. Ovaj tragični događaj razlog je više da ovaj petak, s početkom u 19 sati, govorimo o Goranu Stefanovskom i njegovoj knjizi, onako kako zaslužuju i on i njegovi tekstovi dostojni trajanja. Ova knjiga trebala je, uz ostalo, biti centralni događaj programa »Makedonija čita«, koji ćemo sada, jer je to najmanje što možemo učiniti, posvetiti Goranu Stefanovskom – ističe se u priopćenju.

Ponajprije pisac

Goran Stefanovski rođen je 1952. u Bitoli. Bio je pisac, scenarist, sveučilišni profesor i akademik te je smatran jednim od začetnika makedonskog postmodernizma. Studij književnosti i anglistike završio je u Skoplju, a dramaturgiju u Beogradu, magistriravši tezom o Beckettu. S mlađim bratom, glazbenikom Vlatkom, pripada prvom makedonskom kulturnom naraštaju formiranom u društvenim uvjetima emancipirane nacije, generaciji koja se na solidnim stečevinama institucijske i kreativne zalihe iz herojskog razdoblja modernizacije odlično snalazi u opkoračivanju poetoloških i drugih granica.

Ponajprije pisac, u dramaturške razine priče ulazi ne samo kao stručnjak (utemeljitelj je scenarističkog odsjeka u Skoplju), već i kao medijski osviješten, televizijski autor, pa će i svoju prvu glasovitu dramu »Divlje meso« sam pretočiti u filmski jezik. Zaokupljen je odnosom dobra i zla, upućuje Hrvatska enciklopedija: »obiteljskim, društvenim i moralnim propadanjem u širokom vremenskom rasponu te resemantizacijom mitskih elemenata tradicijske kulture i tema iz usmene narodne književnosti.«

Autor je više od 30 televizijskih drama i serija, libreta, jednočinki i kazališnih dramskih tekstova prevedenih na 17 jezika i izvođenih diljem svijeta. Njegova drama »Divlje meso» (1979.) smatra se klasikom južnoslavenske dramaturgije, a ističu mu se još i drame »Let u mjestu«, »Duplo dno«, »Tetovirane duše«, »Hotel Europa«, »Bakanalije« i druge. Njegov komad »Odisej« iz 2012. premijerno je izveden na Brijunima u sklopu programa Kazališta Ulysses. Spomenimo i da je »HI-FI« Gorana Stefanovskog, u režiji Vlade Vukmirovića, postavljen u Hrvatskoj drami riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca. Stefanovski je dvostruki dobitnik Sterijine nagrade, a više od 20 godina živio je i radio u Velikoj Britaniji, gdje je predavao dramaturgiju na Canterbury Christ Church University.

Više svjetova

Goran Stefanovski izjavio je da »kad bi se ponovno rodio« radio bi predstave zasnovane na ritualima iz svakodnevnog života: »Moja baba je imala svadbu od tri dana. Volio bih postaviti takvu predstavu«. I za »naraštaj moga djeda, pečalba je bila kao čeličenje mišića«, kazat će s iskustvom autora čije se drame izvode na pozornicama širom svijeta, a da se nisu podvrgle odmaku od svoga ishodišnog idejnog i problemskog kompleksa. Sa svojim je »Odisejem« krenuo »natrag« iz Istre, s Brijuna. U tom su tekstu prepleteni Homerov ep, raspad Jugoslavije i tema starenja.

Njegov je Odisej razočarani ratnik koji se pokušava nakon završenih sukoba vrati kući, vlastitom životu, koji sumnja u postojanje bogova, preispituje vrijednosti do kojih mu je bilo stalo i pojmove vjernosti, dostojanstva i časti. U jednom razgovoru za Vreme, Stefanovski je kazao:

– Često kad me pitaju »odakle si«, ja kažem – iz kazališta. Odrastao sam u kazalištu; majka je bila glumica, a otac redatelj. Gledao sam mamu kako je ubijaju na sceni kad sam imao četiri ili pet godina. Igrala je u nekoj melodrami, neki brkati negativac je izvadio pištolj i pucao u nju, a ona je pala mrtva. Zavjesa, aplauz. Poslije predstave me uvjeravala da je još živa, da je sve to igra, ali ja joj nisam vjerovao. Nisam joj vjerovao ni poslije mnogo godina kad je stvarno umrla. Oduvijek su me fascinirala pitanja – što je živo, a što je mrtvo, što je na sceni, a što iza scene, što su kulise, a što stvarnost… Ljudi koji se bave kazalištem su po definiciji u više svjetova. Glumci jure iz jednog svijeta u drugi: poslije jedne predstave već idu na probu druge, samo iščeznu i uđu u drugi svijet. To su pravi Odiseji! Ja barem budem u jednom svijetu godinu dana dok pišem komad…

Jesam Balkanac i ne bih to mijenjao ni za što drugo. Ali istovremeno pokušavam osvijestiti što to meni znači. Ne volim fundamentalne pripadnosti bilo čemu, ne volim kad se stvari navodno »podrazumijevaju same po sebi«. Volim Balkan, ali kako Marija Todorova kaže, bez potrebe da budem ponosan na njega, niti da ga se stidim. Ali ajmo malo biti ponosni!