Egzorcizam

Horor iz Vodnjana u kinima: Bilo smo na premijeri novog filma Dalibora Matanića

Siniša Pavić

»Egzorcizam« je inspiriran istinitim događajima, navodnom pokušaju egzorcizma koji se dogodio lani u Vodnjanu. Nije Matanić izmišljao toplu vodu; sve je to već viđeno u sličnim filmovima



ZAGREB Dalibor Matanić ima horor, film strave, a bome i užasa. Ime mu je »Egzorcizam«, hororu dakako, valjda prvom u nas još od »Izbavitelja« Krste Papića i filma »Krvopijci« Deana Šorka, ako se već ne pamte i strahovi što ih je u ondašnje publike prouzročio srpski horor »Leptirica«. A da sve bude tim gore, ili tim bolje, sve ovisno od toga koliko ste ovisni o ovakvoj vrsti filma, »Egzorcizam« je inspiriran istinitim događajima, navodnom pokušaju egzorcizma koji se dogodio lani u Vodnjanu.


Glumačko otkriće


Elem, horor Matanićev u kinodistribuciju kreće od danas. Prije toga vidjeli su ga u Vodnjanu, a onda i gledatelji na zagrebačkoj premijeri održanoj u subotu. Dvorana puna. Matanić dobro raspoložen. Plakat za film onako starinski strašan. Na njemu glavna glumica, mlada Nika Ivančić. Ne da se naslutiti da je njeno izdanje na plakatu sušta ljepota naspram svih njenih lica u filmu. U njenu se tijelu, naime, Sotona nastanio. Nika Ivančić igra Mašu Artuković, a Helena Minić Matanić njenu sestru koja »naručuje« vjerski ritual ne bi li Mašu riješila opsjednutosti. Janko Popović Volarić je onaj u habitu koji zna što se u ovakvim situacijama radi, makar mu je prvi put.


Tu su još i vazda impresivna Senka Bulić, Lana Gojak i Marko Braić. Nika Ivančić je tu ipak ponajveće čudo, čas umiljata i nevina, čas zvijer koja pljuje krv, čupa kose i trči naokolo urlajući. Naradila se ova Puležanka za dupli honorar, ako uopće ima ikakva honorara u filmu što ga je Matanić snimio skromnim sredstvima. Nika Ivančić je toliko glumačko otkriće da je onom običnom gledatelju nakon filma bilo zadnje na pameti da joj čestita na ulozi, sve od straha da mu ne otkine komad nosa, uha ili tako što.


Nema okolišanja




Nije Matanić u svom uratku izmišljao toplu vodu; sve je to već viđeno u sličnim filmovima, i vrag što govori nerazumljivim jezikom iz tijela nevinog čeljadeta, i ona kamera iz ruke što sve naokolo snima. Možda će ljubiteljima žanra nedostajati kakav holivudski početak, neka uredna, smjerna, bogobojazna obitelj što zajedno blaguje pa se u pola svega povampiri. Ovdje nema okolišanja.


Zapravo film je i najslabiji kad u početku okoliša. Zato je jak u trenu kad egzorcizam krene. Jest, sve je to već negdje viđeno, ma svejedno se gleda s nelagodom, s grčem, ako ne u želucu ono u mišićima. Bit će i da je zato što je tema svjetska, a ipak naša. Egzorcizam u Istri!? Preblizu je to da se publike ne bi dojmilo. Nelagoda je tim veća što se tu manjak krvi nadomješta pričom u kojoj smo svi, na radost nečastivog, za nešto krivi.


A kako je glazba braće Sinkauz dobra, i kako je montaža živahna, i kako je sve glasno i kaotično, tako se zaboravljaju manjkavosti dok se junaci naokolo love po mračnom podrumu. Mogla je, recimo, priča biti bolje napisana, no tko zna bi li film išta dobio na toj nelagodi da je i nekih ozbiljnijih sredstava tu bilo u igri. Bit će da i ne bi.


Dalibor Matanić snimio je čisti žanrovski film i pritom se dobro zabavio. Može se, izgleda, i tako, za svoj gušt i gušt poklonika žanra. Uz to je od Nike Ivančić učinio valjda prvu našu horor glumačku zvijezdu, a ne da se pamti samo onaj Karlo koji je uvijek gladan, pa tako već preko trideset godina. Uz to će, nema sumnje, film dignuti temom i tlak kojekakvim čistuncima.


Šuti, gledaj i vjeruj


S druge pak strane, po završetku projekcije onaj već spomenuti običan neki gledatelj poželio je svašta, recimo da na svečanoj plišanoj opravi atraktivne Tihane Lazović iscrta nešto kad materijal od oprave na to vabi, ili da Helenu Minić Matanić upozori kako je riskantno u hladnu zagrebačku noć izaći u lijepim, ali otvorenim cipelama. Jest da je na njima crnim puf, odnosno cota, ali prehladi se lako svatko kad je gola noga u noć od premijere. Ma poslije »Egzorcizma« prirodno je jedino ne govoriti nikome ništa. Šuti, gledaj i vjeruj da se to događa negdje drugdje, daleko od zemlje u kojoj svakojakih horora ima, od Agrokora nadalje, samo nam više, ama ni malo, nisu strašni. Egzorcist, kako je i red, malo strašan jest.