Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 5° 4n
Sutra: 5° 5° 4n
20. siječnja 2019.
Film

Glamurozni kaos robinje ritma: "Grace Jones: Bloodlight and Bemi" u Art kinu

Glamurozni kaos robinje ritma: "Grace Jones: Bloodlight and Bemi" u Art kinu
Glamurozni kaos robinje ritma: "Grace Jones: Bloodlight and Bemi" u Art kinu
Autor:
Objavljeno: 1. siječanj 2019. u 9:12 2019-01-01T09:12:10+01:00

Kad nas u Fiennesinu doksu Grace Jones podsjeti da bi muškarci trebali biti penetrirani barem jednom u životu »da saznaju što znači primati«, taj one-liner kao da je izašao iz usta jedne od Allahovih seksualnih radnica

Ima neke proklete simbolike da je samo par tjedana uoči projekcije doksa Sophie Fiennes posvećenog ikoni newyorške gay klupske scene, Bondovoj djevojci, Conanovoj protivnici, umjetničkoj muzi, majci i baki Grace Jones, u tom istom riječkom Art-kinu prikazan genijalni doks Kahlika Allaha »Black Mother«. Ta sirova epska i hipnotička poema o Jamajci govori o Grace Jones puno više od onog što je Fiennes sublimirala u dva sata svog doksa. Da je Fiennes snimila o Grace Jones još jedan film, kao što je to učinila sa Žižekom (»Pervertitov vodič kroz film«, »Pervertitov vodič kroz ideologiju«), još uvijek ne bismo otkrili sve o životnom kaosu te robinje ritma koja je redefinirala žensku seksualnost u zoni avant-popa.

Pussy kamenica

Iako je započela karijeru u sedamdestetima u miljeu gej undergrounda sublimiranog u znoju, kitama i bicepsima kluba »Paradise Garage«, na početku svojih životnih sedamedesetih još uvijek vrti svoj hulahup, u što se mogla nedavno uvjeriti i publika pulskog amfiteatra na otvaranju festivala Dimensions. Scena u kojoj ona ulazi u jamajkansku crkvu s majkom kao da priziva Allahov komad čiji je autor više rob ritma nego narator. Kad nas u Fiennesinu doksu Grace Jones podsjeti da bi muškarci trebali biti penetrirani barem jednom u životu »da saznaju što znači primati«, taj one-liner kao da je izašao iz usta jedne od Allahovih jamajkanskih seksualnih radnica. To isto vrijedi i za onaj sumanuti »I wish my pussy was this tight«, referirajući se na svježe kamenice zalivene pjenušcem koje je konzumirala u sobi luksuznog hotela.

Taj diskurs možda najbolje inkarnira scena u kojoj ona izvodi numeru »La Vie en rose« u francuskom TV studiju pred publikom miljama udaljenom od one iz njenih rajskih garaža, dok zbunjenom producentu pokušava objasniti da u toj numeri ona postaje lezbijska madame svojim plesačicama. Na sreću, madame Grace Jones i dalje vrti svoj hulahup u svom glamuroznom životu koji kao da dolazi iz neke druge dimenzije. U glamuroznom (geografskom) kaosu odlaska u krevet nakon londonskog koncerta, eda bi se probudila u Tokiju.

Mrdanje dupetom

Već na početku filma ugledat ćemo je kako se na Jamajci posve deglamurizirana grli sa svojom »crnom majkom« i poklanja joj raskošni šešir Philipa Traceya, jedan od onih kakve vole stavljati crne majke na odlascima u crkvu u kojoj propovjednik urla »Praise the Lord«. Ona se ponaša na tom otoku poput slučajne turistkinje, snimajući džunglu iz koje izviru oblaci magle i kupajući se u jezeru. Priča s obitelji tijekom ručka, sa šiltericom čiji print Warholovih maćuhica priziva neka druga luđa vremena Tvornice i Studija 54 u kojima je »disco bio poput odlazaka u crkvu«. »I'm human, man!«, kazat će ona basistu Robbieju Shakespeareu.

Šteta što je to »ljudsko« tek ostalo na nivou njenih intimnih jamajkanskih susreta, s onim neljudskim koje inkarnira njen brutalni podjed Mas P, čije je nasilje ostavilo nemale tragove na njenoj psihi. Iako autorica zanemaruje footage iz njene najranije glazbene faze, fokusirana na recentne (sjajne) nastupe i studijske snimke. To ne znači da u nekoliko navrata nismo došli u iskušenje da se tijekom projekcije filma popnemo na fotelju i mrdamo dupetom uz njene zarazne ritmove.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka