Filmske mutacije

Genijalni španjolski filmaš Victor Erice gost riječkog Art-kina Croatia

Dragan Rubeša

Filmske mutacije, poznatije i kao Festival nevidljivog filma, dovode u riječko Art-kino još jednog legendarnog gosta. Riječ je o genijalnom španjolskom filmašu Victoru Ericeu koji će se predstaviti riječkoj publici 18. siječnja nakon projekcije njegovih filmova »Duh košnice« i »Ana, tri minute«



Nakon Francuza Benoita Jacquota, čiji ćemo najnoviji film »Eva« s Isabelle Huppert uskoro vidjeti u konkurenciji 68. Berlinalea, te velikog američkog eksperimentalnog dokumentarista Jamesa Benninga, Filmske mutacije poznatije i kao Festival nevidljivog filma dovode u riječko Art-kino još jednog legendarnog gosta.


Riječ je o genijalnom španjolskom filmašu Victoru Ericeu, koji će se predstaviti riječkoj publici 18. siječnja nakon projekcije njegova seminalnog komada »Duh košnice«. Iako je riječ o autoru kojeg ne krasi epitet filmskog radoholičara, snimivši u intervalima od deset godina tek tri dugometražna filma (»Jug«, »El sol de membrillo« i već spomenuti »Duh košnice«), dok je njegova korespondencija s Abbasom Kiarostamijem oživjela kao videoinstalacija na muzejskim relacijama Barcelona-Pariz (Centre Georges Pompidou), bilo je to i više no dovoljno za Ericeov ulazak u europski autorski Pantheon. Prije četiri godine u Locarnu mu je uručen Zlatni leopard za karijeru.


Nasljeđe prošlosti


Ericeovi filmovi šire našu percepciju vremena. Jednom je rekao da »umjetnosti nije problem pronaći ideju, već kako je izraziti i dati joj tijelo i život«. Dati joj tijelo, znači prožeti je prljavim bojama života, čiji tragovi mogu na prvi pogled biti nevidljivi, jer počivaju ispod površine. No kad netko radi s vremenom, ništa se ne može izbrisati. Ono što povezuje »Duh košnice« i »Jug« je nasljeđe prošlosti. Zato »Duh košnice«, koji započinje bajkovitim »Bilo jednom…«, nije film o povijesnoj stvarnosti, konkretnije, trijumfu Francove diktature, već film o načinima na kojima njeni junaci izolirani u španjolskoj provinciji tu stvarnost proživljavaju. Očeva metafizička opsesija pčelama. Kćerina opsesija Whaleovim »Frankensteinom« koji ona gleda u kinu. Majčina opsesija neobjašnjivim pismima »ljubavniku«.


Iako opus Victora Ericea i Montea Hellmana nema puno dodirnih točaka, povezuje ih jedna razglednica s likom Borisa Karloffa kao Imhotepa u »Mumiji« koju je Erice poslao Hellmanu, jer se u najnovijem filmu »Road to Nowhere« potonji referira na njegov »Duh košnice«, opisavši ga kao »Fucking masterpiece«.




Zato ima neke simbolike da će tijekom Ericeova gostovanja u riječkom Art-kinu biti prikazan i Hellmanov kultni »Two-Lane Blacktop« s vozačem Jamesom Taylorom i nikad luđim Warrenom Oatesom u Pontiacu, koji jezde klaustrofobičnim tunelom autocesta, benzinskih pumpi i kafića.


Film je ujedno i naš iskreni in memoriam velikom Harryju Deanu Stantonu koji nas je lani napustio. U Hellmanovu komadu on glumi gay autostopera iz Oklahome.



Pokret i mirovanje


Ta ista ruralna Španjolska postaje malickovska pustara pasivnosti, dok iskre »slobode« emanira tek mala Ana koja susreće dobrog monstruma i vojnika u bijegu.


Poput Ane u »Duhu košnice«, tako i djevojčica Estrella u »Jugu« komunicira s roditeljskom intimnom prošlošću putem obiteljskog albuma i lokalnog kina. Zato se »Jug« može promatrati kao svojevrsni nastavak »Duha košnice«. Opet je u fokusu španjolska provincija promatrana očima djeteta, u kojoj ne postoji Dobro i Zlo, ni heroji ni bijeg, samo što smo se sada zatekli u kasnim pedesetima. Film je to nalik oživjelom slikarskom platnu na kojem se nepokretnost zamjenjuje zaleđenim ludilom pokreta. Zato Ericeovi filmovi vječno igraju na tenziju pokreta i mirovanja.


Riječko gostovanje Ericea obuhvaća i bonus minijaturu »Ana, tri minute«, čiju minutažu krije njen naziv. Film je snimljen u produkciji Naomi Kawase kao dio omnibusa »3.11. Osjećaj doma« posvećen potresu koji je pogodio Japan 2011. godine, s mini monologom sada već odrasle Ane Torrent iz »Duha košnice« koja s priprema u kazališnoj garderobi za odlazak na scenu, stavljajući veo »Antigone« i povlačeći paralele između Hiroshime (Resnais) i Fukushime, dok promatra vlastiti odraz na monitoru laptopa.