Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 4° 1
Sutra: 4° 4° 1
22. siječnja 2020.
Glumac

Frano Mašković: 'Moje je da vičem, da ukazujem na ono što nije dobro u Hrvatskoj'

Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 17. siječanj 2018. u 7:38 2018-01-17T07:38:09+01:00

Kazalište mora biti angažirano, jer ako nije angažirano, ako nije erotično, zavodljivo, ako nije propitkujuće, ako nije ispitivačko, zašto se onda kazalištem uopće bavimo

Sjajna knjiga Renata Baretića »Osmi povjerenik« dobila je film kakav zaslužuje, dobar i topao. Zasluga je to ponajprije redatelja Ivana Salaja, a onda i glumačke postave koja je odradila velik posao.

Glavnu ulogu, onu osmog povjerenika Siniše Mesjaka, igra Frano Mašković.

Knjiga je stara 15 godina, pročitali ste je kad je izašla, ma pretpostavljam da ste je morali pročitati ponovo pred snimanje. Kako ste je doživjeli u tom drugom čitanju? Stariji vi, starija knjiga...

– I vrijeme drugo, a naizgled isto. Prvi put sam je čitao kao knjigu koja je proglašena bestselerom. Apsolutno su svi tada govorili – moraš to pročitati. Pročitaš i zaljubiš se isti moment, jer je to neki mentalitet koji je meni jako poznat, taj otočni mentalitet, južnjački, morski, dalmatinski. I naravno da se odmah tu negdje vidiš. Bilo koju knjigu da uzmeš, vrtiš neki film u glavi kako bi to moglo izgledati.

A sad za snimanje imam doma knjigu ispodcrtavanu, isprekriženu, nadopisanu do krajnjih granica. Nju nikom ne dam! Ta je moja. Fascinantno je to da te apsolutno ista emocija dirne. Ali, i cijeli taj kontekst politički koji je najvažniji za zaplet i za Sinišin odlazak na otok, ostao je potpuno isti. Isto je to danas u našoj politici, samo što su metode puno sofisticiranije.

Jedina je nevolja da danas političari ne idu na Trećić. Ovi danas samo naizgled nestanu.

– Netko kaže, pa ne događa se to. Događa se! Neću ljude nabrajati imenima, ali u zadnjih četiri, pet godina imamo priliku vidjeti niz političara koji su rascijepili stranke na pola, isposvađali sve, a sada se vraćaju kao veliki spasitelji. Majstore, da si imao bilo kakve ideje, da si imao neki program, mogao si to napraviti i prije četiri, pet godina da ne govorim deset. Naši stranački slogani za izbore su takvo neiscrpno vrelo satire da ti malo bude smiješno, a onda te rastuži.

Apolitičan o politici

Strašno je to da je prošlo 15 godina od knjige, a mi smo se kao društvo jedva nešto malo makli prema naprijed.

– A i za to je zaslužan naš ulazak u EU. Neću govoriti o tome koliko je to bila sretna ili nesretna odluka, ali nas je s druge strane lupnulo po prstima ravnalom da neke stvari moramo uskladiti. Inače, da nas se nije natjeralo da neke stvari zakonodavno uskladimo, mislim da do dan danas to napravili ne bi.

Siniša Mesjak je političar u naponu snage. Morali ste imati neki uzor dok ste se spremali za ulogu.

– Jesam, islandski političari su mi bili uzor na radu u filmu, jer jednostavno nisam mogao u Hrvatskoj naći nijednog lika koji bi podsjećao na Sinišu Mesjaka. Hahah. Metode muljanja su sofisticiranije vani. Ma, naravno da ćeš uvijek počistiti ispred svojih vrata i da ćemo pričati o političkoj situaciji u Hrvatskoj, no ni u svijetu politička situacija nije baš najsretnija.

No, nije moj problem da rješavam situaciju u Mađarskoj i Poljskoj, moje je da vičem, da ukazujem na to što nije dobro u Hrvatskoj. Ali, ja sam zapravo apolitičan i takav apolitičan dao sam ovih dana zbog filma više intervjua o politici nego što sam ikad u životu o politici pričao. Mene se politika tiče onoliko koliko mi utječe na život, a politika ti neminovno utječe na život, od vrtića, bolnica, škola. U tom segmentu me jako zanima.

Ali baš to uplitanje politike u sve tjera i vas glumce na angažman, angažiranost i mimo predstava i filmova. Niste imuni, reagirate. Koliko kultura uopće tu može mijenjati bilo što?

– Volio bih vjerovati da može. Demantiraju me raznorazne stvari, ali tu smo da progovaramo o temama koje nas se tiču, koje nam se događaju u društvu. Kazalište mora biti angažirano, jer ako nije angažirano, ako nije erotično, zavodljivo, ako nije propitkujuće, ako nije ispitivačko, zašto se onda kazalištem uopće bavimo. Imamo genijalnih mladih pisaca, Dino Pešut, Ivor Martinić, Nina Mitrović, Vidić, Rajki, Karakaš, Krsitijan Novak, sve ljudi koji kroz svoju književnost propituju svijet u kojem žive. Pa ako uzmeš to kao predložak za predstavu, moraš, naravno, i ti zaorati u tom smjeru.

Na svečanoj zagrebačkoj premijeri među mnoštvom, bar se meni tako činilo, svih profila ljudi, ili ljudi svih političkih preferencija, onih što ih se kroz medije detektiralo da su više desno i onih koji su više lijevo.

– Hoćete li reći da se ciljano rade ljevičarski i desničarski filmovi?

Ni lijevo ni desno

Ne želim reći to, ali činjenica je da je u nas sve ispolitizirano, a i ne događa se često da jedan događaj zaintrigira sve. Došao je na premijeru svijet koji se očito zaželio toplog, ljudskog filma koji je, sudeći po intervjuima, u onom pozitivnom smislu riječi domoljub.

– Meni je najdraže što je tako. Samo, tužna je stvar da kad god netko izgovori riječ domoljub neminovno ga se stavlja u neke ladice. Već to što živiš u ovoj državi u ovakvim uvjetima čini te domoljubom. Da ne govorim da je vrhunac patriotizma u današnje vrijeme živjeti na otoku. Zimi, u 11, 12, prvom mjesecu, kada nema šušura, galame, kad treba lozu netko okopati, masline očistiti, kad nemaš ni hitne pomoći već ovisiš o dva helikoptera. Meni je pretužno živjeti u državi koja ne može vlastitu djecu liječiti, nego ih moraš liječiti pozivima na humanitarni broj telefona. To je vrhunac apsurda. U ozračju svega toga mislim da smo snimili jedan film koji nije ni lijevi, ni desni, ni centar. Taj film ne možeš smjestiti ni u kakav žanr. To je i tragikomedija, i komedija, i satira, i magični realizam. To je najveći problem i to je genijalno, to što ga se ne da svrstati ni u jednu ladicu, pa je i dijapazon publike širok.

Film sugerira da bi bilo dobro i korisno da naše političare pošaljemo na godinu dana na Trećić pa da se vrate bolji. Makar, »Osmi povjerenik« zapravo je priča o vlastitoj potrazi za onim ljudskim u nama.

– I to je ono najvažnije. Svak' se sam za sebe preispituje svaki dan oko nekih odluka. Moraš se ujutro probuditi s odlukom da ćeš biti bolji čovjek nego si bio jučer. Jedino tako rasteš. Naravno, neki ljudi to ne rade. Ja bih možda da smo k'o Dubrovačka Republika. Dao bih im mjesec dana vlasti da ne stignu, da ne mogu zamuljati, zapošljavati rođake, tetke, strine. Tu je Dubrovačka Republika napravila genijalnu stvar. Istinabog propala je i ona, na žalost. A opet, trajala je pošteno i napravila divnih stvari. Volio bih da hrvatska diplomacija ima pinku tog dubrovačkog diplomatskog nerva.

Sada će vam svi reći kako se u današnje vrijeme i nema vremena za čeprkanje po sebi samom, pa još da bismo bili bolji. Danas kad je samo naslov i klik važan. Bit će, bojim se, onih koji će od cijelog filma najbolje zapamtiti scenu u kojoj se vidi komad vaše stražnjice.

– Na to smo se sveli. A malo smo i mi za to krivi, ne malo nego dosta. Jer, kad je krenulo, mislili smo da će trajati kratko i da nije opasno. Sad je i politiku, kulturu, obrazovanje preuzelo to da sve prodaju guzice i sise. I to je tužno.

Mislite da se ta priča ne da vratiti natrag?

– Nemoguće. Apsolutno nemoguće. Tako nam odgajaju djecu. Ne gajim iluzije da se možemo othrvati sustavu.

Feral u mraku

Što ste vi naučili o sebi u tih 50-ak dana snimanja na otoku?

– Naučiš puno o sebi, o poslu koji radiš. Ovo je bilo iznimno iskustvo. Pedeset dana otoka, pedeset dana ispred kamere. Ne snimamo mi baš toliko filmova i prilika za snimiti ovakvu ulogu, događa ti se jednom u tri, četiri godine i onda naravno da iz nje moraš izvući najbolje.

Borko Perić kao Tonino i vi kao Siniša Mesjak. Ne smijem otkrivati sve, ali mene je iskreno ražalostila činjenica da uvijek netko dobar mora nastradati, da bi mi drugi bili bolji, ili se bar malo zamislili. Pričamo evo na dan kad nas je napustio Predrag Lucić, usudit ću se reći Tonino pisane riječi, majstor od pisanja i dobrote.

– I onda smo tužni oko toga dva dana, a onda i opet sve krene... Sada se neće dogoditi da se sve Lucićeve knjige objave u ne znam ni ja koliko primjeraka, da se stave u sve lektire i škole. Ogroman mislilac, humanist, pametan čovjek. Tuga i jad su me uhvatili jer nam odlaze najbolji. A samo će njihovi iskreni prijatelji znati koji je to ogroman gubitak. Gubitkom jednog Lucića Hrvatska je izgubila puno. Koliko ćemo pak svi biti svjesni što je taj čovjek bio, koji feral u mraku, e to je sada drugi par rukava.

Ja znam samo to da nisam bio hrabar ni blizu kao Lucić. Fali nam te osobne hrabrosti.

– Apsolutno. I sam se uhvatim u masu situacija da ne reagiram kako bih htio. To je najveći problem danas, što se svi lagano autocenzuriramo. Sloboda je nešto čemu bismo trebali težiti kao ljudi, ali u ovako suženom manevarskom prostoru moja najveća sloboda je mala kutija zvana kazalište, kutija za snove u kojoj mogu progovoriti o nekim temama koje me zanimaju, i moja mala mikro zajednica, moja obitelj na koju mogu nekako utjecati. Ovo ostalo, teško.

Ekološka nota »Osmog povjerenika«

Film »Osmi povjerenik« ima i jaku ekološku notu. Ima li u nas tih Trećića, hoćemo li znati sačuvati divote poput Škripa na Braču gdje se ponajviše snimalo.
– Na Braču su bili s nama ljudi s Lastova, Hvara, Šolte, ljudi kojima je stalo. Vani su svi ti otoci mjesta života. Upoznao sam takve neotkrivene dijelove Brača koji su predivni i volio bih da ostanu takvi netaknuti, nedirnuti, nebetonizirani. Zato se treba boriti. Otočani to znaju najbolje i mislim da čitava ekipa koja je u inicijativi Pokret Otoka radi velik posao.

Svejedno je i legitimno i potrebno pisati pisma poput onog kojim su glumci pokazali nezadovoljstvo imenovanjem Zlatka Hasanbegovića u Kazališno vijeće zagrebačkog HNK.

– Naravno. Po meni legitimno ga je i potpisati i legitimno ga je ne potpisati. Jer, ne možeš zagovarati demokraciju i slobodu, a braniti ljudima da se potpišu ili ne potpišu. Naravno, koliko će to pismo pridonijeti tome da se o tom problemu govori, to ne znam, ali je super da se priča i genijalno je da se s pismom izašlo. Jer, ako se ne reagira, nećeš nikad biti u poziciji ni postaviti pitanje, ni dobiti odgovor. Ni ovako ne znamo hoćemo li dobiti odgovor. Ali, ako tupiš dovoljno dugo, netko će u nekom momentu morati odgovoriti na neka pitanja.

Već je notorno za kazivati, ali financije idu u nekim drugim pravcima. Put kulture, kazališta, slabo.

– Slabo. A što je najbolje jedna uložena kuna u kulturu vraća 18 kuna. To je dokazano bilo gdje u svijetu. Njima koji sve to kroje apsolutno nije jasno da mi od ovog budžeta koji dobivamo, za filmove, za glazbu, kazalište, likovnu umjetnost i ostalo, radimo takve rezultate da je to u kategoriji znanstvene fantastike.

Buna i bunica

Nakon glavne uloge u »Osmom povjereniku«, iščekujete i skoro prikazivanje filma Sare Hribar u kojem igrate važnu ulogu.

– Film »Lada Kamenski« Sare Hribar i Marka Šantića, koji smo snimali pred jedno godinu i pol dana, je u postprodukciji. To je priča o mladom režiseru čija je teta radila u tvornici »Kamensko« i on kao posvetu njoj želi napraviti film o radnicama Kamenskog. Traži glavnu glumicu za svoj film i onda ga tri hrvatske glumice furije, malo išamaraju i pokažu mu da nisu sve stvari takve kakvima ih on zamišlja. Jedna poštena, dobra drama.

Radioprogram rastavljen na atome

Velika vaša ljubav je i radiodrama. Evo smo se i našli nakon što ste na HRT-u sudjelovali u stvaranju još jedne. Nedavno je obilježeno 90 godina radiodrame u nas, po mom sudu HRT je to odradio pomalo reda radi. Neka se teza stalno provlači da se radio slabo sluša.

– Ne bih se složio s tim da radio nije slušan. Pomorsko sam dijete i sjećam se da nije mogao proći ponedjeljak bez Pomorske večeri, s tim da je stari uvijek govorio »ne dao vam Bog da me pozdravljate sažalno«.

Koji je tretman radiodrame u nas? Ima tu žilava svijeta koji je rade.

– Apsolutno. Pavlica Bajsić Brazzoduro, Ljubica Letinić, pokojni Ante Perković, Željka Turčinović, Bojan Munjin, Hrvoje Ivanković, Lada Martinac Kralj, Katja Šimić... Ima ljudi koji se za radio bore, ali sama činjenica da se jednog Danijela Dragojevića, jednog od naših najvećih pjesnika nogama izguralo s televizije, da se smanjio budžet Trećem programu Hrvatskog radija i da su rastavili na atome program koji je bio fantastičan, je poražavajuća. Ali, ima radijskih postaja, postoji recimo Radio student. Radio je forma koja nikad neće izumrijeti, pitanje je samo koliko ga cijenimo. Meni je ogroman gušt otići na HRT i napraviti radiodramu. Napravio sam ih od akademije jedno tristotinjak.

Vidim da ne možete pobjeći od politike sve i da hoćete. Tvornica i radnice »Kamenskog«, to je itekako politička priča.

– Dan danas ja imam odijelo iz »Kamenskog« koje sam kupio prije jedno 12 godina zbog ispita na akademiji. Dan danas ga ponosan nosim. Prošlo je ono sto kemijskih čišćenja i nijedan jedini botun nije otpao. To vam govori o tome koliko je ta tvornica bila vrhunska. A devedeset posto proizvodnje je išlo za izvoz. Te žene su radile za tužno male novce posao koje su radili s veseljem. To je naša tuga. Da mi više u Hrvatskoj ne proizvodimo skoro ništa.

U potrazi za Croatanima

U listopadu ste putovali SAD-om, zbog dokumentaristike, vi i redatelji David Lušičić i Edi Mužina. Tražili ste Croatane, indijansko pleme!?

– Dobili smo novce za razvoj scenarija i deset dana išli kroz Ameriku od New Yorka, preko Washingtona, Philadelphie do South Caroline, po pozicijama gdje se pretpostavlja da su se Croatani kretali. Naravno da smo krenuli iz jedne sulude premise da oni potječu od Hrvata. Dobili smo dosta materijala. Činjenica je da su dvije dubrovačke karake bile u ekspediciji kada su Portugalci tražeći novih Indija pronašli Ameriku. Bile su u ekspediciji, pa se na kraju izgubile. Sakupimo li dovoljno sredstava, bit će to jedan dobar mockumentary.

Bilo bi zgodno jednu projekciju »povjerenika« organizirati makar za uži vladin kabinet, ako ne i za zastupnike.

– Vjerujem da će ga oni i pogledati, ako ništa da vide što bi se dalo cenzurirati i gdje udariti.

Mislite da smo u to već zagazili!?

– Jesmo. Metode su možda suptilne, prefrigane, ali živimo u vremenu cenzure i autocenzure.

S obzirom na to da je i komedija »Ministarstvo ljubavi« suspektna, vjerojatno jest tome tako.

– Idemo skidati s programa film koji smo financirali i na koji možemo biti ponosni. U tom filmu su fantastični hrvatski glumci, pobrao je nagrade na festivalima i sad ćemo ga se prepasti. Tu dolazimo do najvećeg problema, niste se bunili kad je film došao u kina zato jer ništa niste napravili da potaknete ljude da idu gledati hrvatski film, ali kad ide na televiziju, automatski je buna i bunica.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.


Promo
PUST 2020.
Viškovo

PUST 2020.