RIJEKA Svjetski poznata filozofkinja i teoretičarka Judith Butler održala je javno predavanje »Interpretiranje nenasilja« u HNK-u Ivana pl. Zajca. Ovim je predavanjem Butler, predavačica na Sveučilištu Berkeley u Kaliforniji, otvorila Ljetnu školu u organizaciji Centra za napredne studije jugoistočne Europe pod nazivom »Kritika nasilja danas: kako misliti i boriti se protiv nasilja«.

Uvodnu riječ održala je rektorica prof. dr.sc. Snježana Prijić-Samaržija, koja je istaknula društvenu ulogu i utjecaj sveučilišta i institucija. Kazala je da su takve institucije potrebne jer one trebaju pružati sugurnost, te je jedan od ciljeva i ove Ljetne škole zaštita društva.

Zatim se obratio Max Braendle (FES Zagreb), koji je naglasio dva aspekta u kojima vidi najveću važnost ovog predavanja, ali i cjelokupne Ljetne škole. Kao prvi istaknuo je rodnu ravnopravnost, koja nažalost nije ni blizu onoga kakva bi trebala biti, a kao drugi naveo je propitivanje etničkog nasilja za koje se boji da je danas vrlo rasprostranjeno. Petar Bojanić sa Sveučilišta u Beogradu naglasio je kako ovakav zajednički rad može donijeti promjenu. Sanja Bojanić s riječkog Sveučilišta predstavila je zvijezdu večeri – Judith Butler. Riječ je o osobi koja je nevjerojatna teoretičarka, filozofkinja i feministkinja, koju zbog njene popularnosti gotovo i ne treba predstaviti, što je svjedočilo i krcato riječko kazalište.

Problem s »mi« 

Butler je svoje izlaganje otvorila problematizirajući popularnu frazu na ovakvim događanjima, »mi koji smo se okupili ovdje«. Ona je upitala tko smo to »mi«, jesmo li samo skup pojedinačnih nas i ako jesmo tko su ti pojedinačni »mi«? Nastavila je s mišlju kako je ono što je sigurno, u svim tim pojedinačnim individuama u publici, to da smo konfliktni. Tako je uvela i svoju glavnu misao, propitujući poziciju konflikta u ljudima i u povijesti. Upitala se zašto je prvi strastveni osjećaj upravo konflikt, a ne primjerice ljubav? Kako bi to propitala, Butler je predstavila povijesni pregled raznih društvenih konfliktnih teorija, od Hobbesove ideje kako je čovjek čovjeku vuk, do Marxovih razmišljanja o društvu i individui.

Svim tim vodećim misliocima Butler se suprotstavila tezom da svi oni predviđaju čovjeka kao odraslu mušku individuu, neovisnu samodostatnu verziju nečega što bi trebalo predstavljati početak društva. Ona u tome vidi problem. U takvoj se misli previđa ovisnost osobe, s čime je povezana i ranjivost koja je ključna za odrastanje. Ranjivost koja, prema Butler, jedina može izjednačiti ljude budući da im je svima zajednička. Tako ona vođena tom individuom preispituje i naziva te poglede fantazijama, od kojih ne odustaje već u njima traži ključeve koji će otključati njihove tajne i osloboditi misao od tih zidova.

Konflikt i tijelo 

Vrativši se na tezu o prvotnom konfliktu, a ne odrasloj neovisnoj osobi, Butler se vraća i na pitanje samog tijela – onog što je konstantno davano drugima kako bi se održalo. Ističe da takva ovisnost ne nestaje u odrasloj dobi; čovjek je uvijek ovisan o svojoj okolini koja mu omogućava život. Taj život koji se nasiljem uništava mora se štititi, jer iako tvrdimo kako zakoni pokrivaju taj dio, ipak vidimo »iznimke«. Upravo te iznimke, koje na osobnoj razini radimo kad želimo zaštiti sebe ili svoje bližnje, omogućavaju ratove. Tada se ideja sebstva, koja je u individualnom slučaju ograničena na osobu i njene bližnje, širi na naciju i ostale sličnosti koje puno širi krug ljudi vezuju uz sebe, dok druge isključuju. U toj situaciji drugi reprezentiraju destrukciju. Butler je zaključila kako nema nenasilja bez interpretacija nasilja, a ovakvim se analizama suočava s nasiljem na nenasilan način. Dekonstrukcija nasilja postavlja mogućnost zamišljanja nenasilnih praksi – koliko god one zvučale iluzorno ili fantastično, svijet bez njih ne bi bio svijet u kojem se želi živjeti.