Berlinale

Film Teone Strugar Mitevske: Što kad povjesničar ukrade Časni krst?

Dragan Rubeša

Foto: Reuters

Foto: Reuters

Feministički intonirani  »Bog postoji, ime mu je Petrunija« donosi priču o mladoj ženi   koja  skače u ledenu rijeku tijekom ritualnog bogojavljenskog plivanja i hvata Časni krst, čime je oskvrnula taj strogo kodirani mačistički pravoslavni kodeks



Nakon ležernije kulinarske posvete Hamburgu u kojem je rođen (šifra: »Soul Food«), Fatih Akin mu se vraća u puno mračnijim i depresivnijim tonovima. Priča autorova najnovijeg komada »Der Goldene Handschuh« (Zlatna rukavica) fokusirana je na serijskog ubojicu Fritza Honku koji je sedamdesetih godina operirao po St. Pauliju, hamburškoj četvrti crvenih svjetiljki, mameći u svoju prljavu jazbinu ocvale kurve koje ce nakon neuspjela pokušaja seksualnog odnosa masakrirati i odložiti im amputirane udove u zazidani kamin. Baza mu je jednako ofucani i zadimljeni lokal iz naziva filma u kojem se sastaju sve one ljudske olupine koje su propustile ukrcaj na Adenauerov vlak poratnog ekonomskog booma, odbačene na društveno dno.


Sirova brutalnost


Interijer tog lokala ispunjen dimom i zvucima sentimentalnih šlagera koji odzvanjaju s džuboksa, raspada se poput njihovih pluća. Jer, film je to koji se više njuši nego gleda (neki prizori doista su negledljivi u svojoj sirovoj brutalnosti), iako maniristička gluma Jonasa Dasslera čije geste, protetika i pogled prizivaju psihopate njemačkog nijemog filma (Lang & Co.), ubrzo postaje iritantna.


Nakon dokudrame »Kad dan nije imao ime« prikazane u paralelnoj »Panorami«, makedonska redateljica Teona Strugar Mitevska čija se sestra Labina također bavi filmskom režijom, vraća se na Berlinale s najnovijim feministički intoniranim komadom »Bog postoji, ime mu je Petrunija«. U fokusu priče je 31-godišnja nezaposlena povjesničarka koja na povratku iz tvornice tekstila gdje je bila pozvana na ponižavajući razgovor za posao, skače u ledenu rijeku tijekom ritualnog bogojavljenskog plivanja i hvata Časni krst, čime je oskvrnula taj strogo kodirani mačistički pravoslavni kodeks i njegovu svetu tradiciju.




Mitevska promatra tu demonstraciju golog mačizma kao ritual kojem je zabranjen pristup ženama. U stvarnosti to baš i nije tako, jer one također mogu sudjelovati u lovu na Bogojavljenski krst, što u filmu naglašava i TV reporterka, iako su u toj masi zbijenih muških tjelesa i smrznutih kita posve usamljene. Zato joj muškarci pokušavaju oteti krst, nakon čega ona bježi sa svojim trofejom, te ubrzo postaje youtuberska senzacija. No bijeg će okončati njenim privođenjem u policijsku stanicu gdje se nastavlja njena pobuna protiv muškaraca, sistema i ostatka svijeta. Ona i dalje inzistira na pobjedi i odbija vratiti osvojeni krst koji prema svetom kanonu pripada muškarcima, iako je policijski inspektor i pop pokušavaju natjerati da odustane od borbe. No ona i sama priznaje da je u rijeku skočila bez razmišljanja, poput životinje. Iako na policijsko pitanje koji je povijesni period njen uži interes, ona ironično navodi da to nije Aleksandar Makedonski, već kineska revolucija. Iako će krst biti ipak vraćen crkvi. On joj naprosto nije potreban.



»U Iranu je tajnovitost postala neka vrsta paralelnog života. Ako ti žena nije ušla u brak nevina, drži to u tajnovitosti. Ako ne želiš postiti tijekom Ramadana, drži to u tajnovitosti. Ako bi htio popiti čašu vrhunskog vina na razuzdanoj zabavi na kojoj žene ne nose marame, drži to u tajnovitosti«, kaže naočiti Farhad (Cas Anwar) naočitoj njemačkoj profesorici engleskog u teheranskoj školi (Diane Kruger). On je poziva upravo na jednu od takvih razuzdanih zabava na kojima se skuplja teheranska zlatna mladež. Ali i profesorica Rachel čuva svoju malu tajnu. Ona je operativka Mossada koju su Izraelci angažirali na otkrivanju iranskog programa proizvodnje obogaćenog urana. Posao uključuje i špijuniranje Farhada. »Mi smo u ratu. A u svakom ratu stradaju nevini«, kazat ce njen kolega Thomas (Martin Freeman) koji ironično tvrdi da Izraelci uvijek koriste Zidove u dijaspori za obavljanje najprljavijih špijunskih poslova.


Jedna od brojnih Mossadovih žrtava bit ce i talijanska turistkinja koja se zatekla u hotelskom dizalu u pogrešno vrijeme, nakon što su Rachel i njeni dečki likvidirali biznismena koji je surađivao s Irancima u trgovini nuklearnih accessoirea. No kako njene misije postaju sve zahtjevnije, ona odluči prekinuti svoju špijunsku aktivnost i šalje Thomasu šifriranu poruku. Zato joj on mora ući u trag, prije no sto postane prijetnja Izraelu. Riječ je o »Operativki«, najnovijem komadu provjerenog Yuvala Adlera prikazanom izvan festivalske konkurencije. Adler nije ništa snimao još od genijalnog »Betlehema«. Sada je posegnuo za istoimenim špijunskim trilerom Yiftacha Reichera Atira koji je i sam nekad bio pripadnik zloglasnog Mossada. Pritom Adler dinamično odmotava kompleksne slojeve price, propitujući junakinjin identitet u maniri le Carrea.



Literarne adaptacije


Berlinaleu su se dogodile i dvije fine literalne adaptacije dijametralnih prosedea. U konkurenciju uvršten komad Norvežanina Hansa Pettera Molanda (»Ut Og Stjaele Hester«) adaptacija je u nas prevedena romana Pera Pattersona »Hajde da krademo konje« u kojem se njegov ostarjeli junak Trond Sander (Stellan Skarsgard) izoliran u usamljenoj kolibi u koju se povukao nakon ženine smrti u prometnoj nesreći, vraća u svoje ljeto djetinjstva i ljubavi provedeno s ocem, koji ga je učio kako postati pravi drvosječa, dakle, pravi muškarac. Sin i otac zaljubljeni su u istu ženu iz njihova susjedstva (portretira je danska glumica Danica Ćurčić rođena u Beogradu), inače majku Trondova traumatiziranog prijatelja konjokradice, koja oplakuje smrt najmanjeg sina nakon sto ga je u igri nepažnjom ubio vlastiti brat uzevši sa zida očevu pušku. Iako otac obožava Dickensa, ovo je blize Twainu, dok fotografija puno duguje Malickovoj bukolici.


Rafinirana Rita Azevado Gomes posegnula je za manje poznatom pričom iz Musilova triptiha o tri žene (»Portugalka«) u kojoj muškarci ratuju, a žene postaju vladarice druge dimenzije svijeta, one noćne, ljubavne i magijske. Iako Gomes igra na krajnju apstrakciju forme, negirajuci filmski pokret, fokusirana na seriju dugih kadrova i estetiziranih tableaux vivants s ljudima, predmetima i životinjama, onih koje je kritičar Pascal Bonitzer opisao sintagmom »monstre composite«. Povijest postaje mrtva priroda kojom trijumfira dosada. Sve dok čarolija ne upali plamen života. A Ingrid Caven preuzima ulogu trubadura i komentatora koji ce filmu pridodati dostatnu dozu teatra.


Rumunjska produkcija


I dok recentna izdanja Berlinalea mahom ignoriraju rumunjsku igranofilmsku produkciju, više fokusirana na njene dokumentarne komade koji su, priznajemo, trenutno ono najintrigantnije sto ona može ponuditi, Marius Olteanu u »Monstrumima« traga za njenim izgubljenim vremenima. U prvom poglavlju priče zamijenio je Lazarescuova ambulantna kola jednim taksijem u kojem njegova junakinja stalno odgađa povratak kući. U drugom dijelu fokusiranom na njena biseksualnog muža, otkrivamo razlog njena odgađanja, dok on zakazuje preko Grindra seks s muškarcem u njegovu stanu, iako je njihov susret nespretan i imun na poljupce, sa zaštitnom plahtom preko kreveta. Treći dio pokazuje susret muža i žene, kad filmska slika naglo mijenja format, prizivajući strategiju Xaviera Dolana (»Mommy«). Ima u Olteanuovu prosedeu finih trenutaka i one neodoljive neposrednosti. No sve je to daleko od slavnih izdanja rumunjske novovalovske prošlosti.