Koja je ovo država!? To je mantra koju ponavljaju hrvatski sineasti danas, bilo da je promatraju kao znak pitanja ili čuđenja. Brešan ju je u najnovijem filmu sveo na grotesku na granici apsurda. Eduard Galić je promatra kao neandertalsko domovinski krik »kockastih« majica iz ergele Zaprešić Boysa između dva koitusa i dvije boce lošeg piva, sve dok njegovi junaci ne shvate da se ne može živjeti od dobrih starih vremena, pa će se kad-tad ukrcati na prvi bus ili jeftini let za Irsku. U Bobe Jelčića ta »država« svedena je na neprohodne birokratske labirinte propisa, šaltera, hodnika i procedura. Ono što je za Slavka u autorovoj »Obrani i zaštiti« bio odlazak u »tuđi« dio Mostara na dženazu umrlom prijatelju, to su sada nesuvisli zakonski propisi i birokratska džungla kroz koju se probija autorov obični, nemoćni junak da bi se izborio za skrbništvo nad kćeri.

Birokratski Moloh

Kad se Jelčićevu komadu dogodila svjetska premijera na lanjskom Sarajevskom filmskom festivalu, većina stranih kritičara strpala ga je u isti koš s rumunjskim Novim valom, s Markom (Rakan Rushaidat) kao mlađom varijantom Puiova gospodina Lazarescua. S tom razlikom što je potonji prolazio kalvariju rumunjskog zdravstvenog sustava, transferiran iz jednog kruga bolničkog pakla u drugi, dok Jelčićev Marko kojem se svijet raspao, proživljava sličnu noćnu moru kao žrtva hrvatskog birokratskog aparata i njegovih »uhljeba« koji nezainteresirano recitiraju zakonske članke.

No Jelčić pristupa »malim ljudima« s nevjerojatnim emocijama i zato je njegov Marko bliži braći Dardenne, ali i Loachovu Danielu Blakeu. Jer Marko i Daniel moraju prijeći slični birokratski Moloh, iako ih dijeli naizgled nepremostivi generacijski i geografski jaz. Već u uvodnom dijelu Jelčićeva filma koji briše granice između doksa i fikcije, ugledat ćemo službenike državnog aparata koji poput androida rigaju svoje administrativne fraze vezane za obiteljske zakone, medijacije, promptne reakcije, osjećaje pripadnosti, privremene mjere, procesna i materijalna prava, prvostupanjske odluke, prikupljanja informacija, psihološke testove, stečene odnose, navike, rubrike, ispunjene listiće, ovjere i slične užase.

Jer »svi podliježemo hrvatskim zakonima«. Sve to Marko promatra u spoju koja-je-ovo-država čuđenja i izgubljenosti. Čovjek želi predati zahtjev za produljenjem dosadašnjeg viđanja djeteta, što je dugotrajni i mukotrpni proces. Ali isti kaos prebacuje se u njegovo obiteljsko ozračje gdje »treba nazvati Tarzana za ono janje«, u molitvama tetke i njena muža (izvrsni Miki Manojlović) kod kojih se preselio. Svi se brinu o »interesu djeteta« u totalnom febrilnom cunamiju slike i riječi na rubu živčanog sloma.

Otac i kći

Ostaju tek smireni susreti oca i kćeri. Dodiri njenih dlanova na očevu licu. Potom će ona ući u majčin auto koji napušta dvorište, dok otac ispire lice hladnom vodom.

I dok otac viđa kći tek povremeno, on će potegnuti čitav niz privatnih veza, u nadi da će mu one pomoći u rješavanju njegove kaotične situacije. Poput »Obrane i zaštite«, uvijek su u prvom planu dinamika, disfunkcije i nervoze obiteljskog stola oko kojeg se bruse opcije i sporazumi o osobnoj i pravnoj zaštiti između dviju država, uvedeni »radi Haaga« (»Kad ti pređeš u BiH, prijaviš se tamo…mala ako se navikne, neće se htjet’ vratit’«), dok s TV ekrana dopiru neizostavne vijesti o lex Agrokoru. I dok panično traga za kćeri koja će nestati tijekom još jednog nervoznog okupljanja obitelji i prijatelja, Jelčićev junak odjeven u jaknu boje trliša i dalje ostaje sam u gomili, shrvan vječnom agonijom razdvojenosti.