Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 9° 6
Sutra: 9° 9° 6
8. prosinca 2019.
Zlatna palma

Denuncijacija svjetskih gadosti: Post festum ovogodišnjeg festivala u Cannesu

Foto: Reuters
Foto: Reuters
Autor:
Objavljeno: 22. svibanj 2018. u 16:24 2018-05-22T16:24:22+02:00

Čak dva nagrađena filma – Koreedini sjajni »Kradljivci« (Zlatna palma) i Labakin opsceni »Kafarnaum« (Nagrada žirija) – tretiraju djecu siromaštva kao kotač zamašnjak priče

Kanske nagrade već dugo nisu bile obojene takvim snažnim socijalnim i aktivističkim predznakom. Čak dva nagrađena filma – Koreedini sjajni »Kradljivci« (Zlatna palma) i Labakin opsceni »Kafarnaum« (Nagrada žirija) – tretiraju djecu siromaštva kao kotač zamašnjak priče.

Poput ilegalne etiopske imigrantice iz »Kafarnauma«, tako i izvrsna Samal Jesiljamova proglašena najboljom glumicom (šifra: »Ajka«) napušta dijete i kreće u mučnu odiseju Moskvom zatrpanom snijegom koji ne prestaje padati, pri čemu njena empatična gluma nadilazi granice fizičke izdržljivosti. I naturščik Marcello Ponte, koji je osvojio nagradu za najboljeg glumca u Garroneovu »Dogmanu«, inkarnira užase suvremenog ropstva. Jer Kazahstanka Jesiljamova i Talijan Ponte praktički portretiraju identične eksploatirane likove, samo što je ona žrtva kirgiske mafije kojoj duguje novac, a on je žrtva bivšeg boksača koji njime manipulira.

S druge strane, »Kafarnaum« je klasični primjer kalkuliranog »festivalskog« filma snimljenog u idealnoj kombinaciji De Sice i ranog Kiarostamija, prvenstveno zato da bi probudio zrno humanosti u nama i svidio se žiriju, zarobivši suze gnjeva i nemoći, ali i tretirajući nas kao sukrivce junakove mizerije. I u Koreede obitelj nanovo postaje fokus autorove priče. No dok u Labaki dječak napušta nasilne i neodgovorne roditelje, u Japanca siromašna obitelj usvaja djevojčicu da bi je spasila iz njihovih ralja.

U oba slučaja povod napuštanja/usvajanja postaje roditeljsko nasilje. Taj nabildani kanski ljudskopravaški nerv i denuncijacija svjetskih gadosti kulminirali su dodjelom Velike nagrade žirija Spikeu Leeju i njegovu angažiranom filmu »BlacKkKlansman«, koji promatra južnjački rasizam sedamdesetih, ali se ustvari referira na Charlottesville danas. Zato ne čudi neočekivani nastup Stinga na završnoj kanskoj ceremoniji dodjele nagrada i njegov simbolični »I'll send the SOS to the world«.

Trosatni maraton za kraj

Nakon dvanaest festivalskih dana tijekom kojih smo u prosjeku odgledali četiri filma dnevno, naše umorne oči baš i nisu bile spremne za najnoviji trosatni komad Nurija Bilgea Ceylana »Ahlat agaci« (Stablo divlje kruške) i njegove maratonske dijaloge. No autorov film ostavljen je za samu kansku završnicu i uvršten u konkurenciju naknadno, dok je još bio u finalnoj fazi postprodukcije. Poput »Zimskog sna«, autor se sada nanovo vraća junakovoj blokadi, s piscem/studentom koji je napisao roman u kojem oslikava život i povijest svog uspavanog provincijskog gradića.

Zato očekuje da će mu gradske vlasti dati financijsku potporu za njegovo izdavanje. Paralelno se mora suočiti s očevim kockarskim dugovima i ukradenim poljupcem namijenjenim djevojci koja se udaje za lokalnog »kujundžiju«. Zato je prizor s presušenim bunarom ujedno i metafora junakove svakodnevnice. No autorova »arheološka« operacija (nije čudo da je njegov gradić lociran par koraka od ostataka Troje) ne igra na granicu teorije i emotivnosti filma, već na psihološke introspekcije i filozofske refleksije, dijalektiku i verbalnu polifoniju. Iako se prečesto gubi u praznini vremenskih elipsa i sporosti dugih planova sekvenci, igrajući na ekspresivnu snagu jesenjeg krajolika.

Dubiozna je odluka žirija predvođenog Cate Blanchett da prevažnu Nagradu za režiju dodijeli Pawelu Pawlikowskom (»Zimski rat«), kao tipičnom izdanku EU akademizma, iako su je zaslužili puno važniji i intrigantniji komadi čiji su autori nepravedno ostali zakinuti, poput Leeja Chang-donga (»Burning«), dok je najveći favorit za Zlatnu palmu u festivalskoj kladionici bio još jedan veliki festivalski gubitnik – Kiril Serebrenikov (»Ljeto«). No zato su se najveća festivalska otkrića dogodila na kanskim marginama, poput sumanutog »Diamantina«, autorskog tandema Abrantes & Schmidt, koji je proglašen najboljim filmom off selekcije Tjedan kritike.

Ugodno je iznenađenje dodjela Zlatne kamere za najbolji debi mladom belgijskom sineastu Lukasu Dhontu (»Girl«), koji je ispričao emotivnu priču o balerini rođenoj u tijelu dječaka. Ipak, jedina istinski ekscentrična gesta ovogodišnjeg žirija je ona kojom je odlučio zanemariti stroga festivalska pravila i dodijeliti specijalnu Zlatnu palmu Godardovu »La livre d'image«, kako bi se njome učvrstila njegova autorska besmrtnost. Zato ovogodišnje kanske nagrade možda najbolje utjelovljuju Godardov citat izrečen u njegovu filmu: »Nikad nismo dovoljno tužni da bismo spasili svijet«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.