"Drugo more"

Davor Mišković: EPK ne može nadoknaditi sve što je u Rijeci uništeno

Aneli Dragojević Mijatović

Foto S. Drechsler

Foto S. Drechsler



Programski pravac Dopolavoro u programu Europske prijestolnice kulture u Rijeci 2020. donosi temu rada. Davor Mišković, direktor neprofitne organizacije »Drugo more«, koja je producent i voditelj Dopolavora, tumači da su u fokusu programa tehnologija koja oblikuje zanimanja ljudi i način obavljanja rada, te društveni odnosi koji se preslikavaju na svijet rada i samu tehnologiju.


– U izložbama, predstavama, konferencijama i umjetničkim instalacijama bavimo se temom automatizacije rada i posljedicama koje ta automatizacija donosi. Otvaramo temu novih oblika rada koji iscrpljuju prirodne resurse na zemlji, a donosimo i pogled na legalno rubne načine organizacije rada. Teme su, sukladno propozicijama EPK-a, europske, one se tiču budućnosti stanovništva cijelog kontinenta, odnosno budućnosti svih nas. U programu sudjeluju umjetnici sa svih naseljenih kontinenata. Detaljnije, bavimo se, između ostalog, fenomenom da rad više nije ograničen na tvornicu, odnosno radno mjesto, već je svaka naša aktivnost, poput objavljivanja posta na instagramu ili twitteru, odlaska u teretanu i slično, u funkciji rada. Rad ne promatramo kao proizvodnu aktivnost nego kao društveni odnos. Cilj budućnosti koji je posve suprotan opisanom današnjem stanju, u kojem se svaka aktivnost pretvara u rad, je ideja Arthura C. Clarkea da je cilj budućnosti potpuna nezaposlenost. No, da bi se to ostvarilo potrebno je promijeniti postojeću socio-ekonomsku organizaciju i zbog toga kritički govorimo o razvoju i uporabi tehnologija, automatizaciji i prisvajanju rada te iscrpljivanju planeta.


Izložba »Usijano more«


Koje biste još programske točke izdvojili?




– Nosivi stup pravca je međunarodna grupna izložba »Usijano more«, kustosice Inke Arns, na kojoj će 20-tak umjetnika predstaviti radove koji su plod istraživanja novih ekonomija i oblika rada vezanih uz more. Budući da je Rijeka najveća hrvatska luka, a Europa je pomorski kontinent, ovom se izložbom sidrimo u taj kontekst. Osim središnje izložbe »Usijano more«, program Dopolavoro donosi još 10 izložbi, 6 umjetničkih instalacija, 6 predstava, 8 glazbenih događanja te 3 simpozija i međunarodnu konferenciju koja se bavi pitanjima automatizacije, sindikalnog udruživanja, diskriminacije i općeg razumijevanja rada u suvremenom društvu. Sve to imat ćemo prilike u Rijeci vidjeti i doživjeti od ožujka do srpnja 2020. Međutim, valja istaknuti da je Dopolavoro prvenstveno umjetnički program koji o radu progovara iz umjetničke perspektive. U programu sudjeluju domaći umjetnici Milijana Babić, Nemanja Cvijanović, Igor Eškinja, Dubravka Ugrešić, Bruno Isaković, grupa Bad Co. koji će se predstaviti novim radovima. U programu predstavljamo i atraktivnu instalaciju »Histerične mašine« Billa Vorna, koje će se također, kao i »Usijano more«, predstaviti u Exportdrvu, potom koncert Compressorheada, prvog rock benda na svijetu u kojem prave instrumente uživo sviraju roboti, a koji će se održati u Harteri, te Umjetnički kolektiv Mediengruppe Bitnik koji traga za načinima na koje algoritmi mijenjaju naš rad. Predstavit će se i američka umjetnica Jennifer Lyn Morone koja se registrirala kao korporacija, te progovara o temi odnosa pojedinca i pravnog sustava, potom program »Piratska skrb« koji se bavi temom ilegalnog rada u području skrbi, a posebno treba istaknuti atraktivne umjetničke instalacije Christiana Ristowa »Ruka čovjeka« – veliku mehaničku pticu koju pokreće čovjek, te osam metara dugačku, hidrauličku ruku koja je sposobna podignuti i zdrobiti automobile. No, ni to nije sve: više informacija o programu građani će dobiti kroz programsku knjižicu koja će biti objavljena početkom 2020. godine.


Turistički sektor od nas želi razglednicu Rijeke


Vratila bih se na vašu primjedbu da je riječ prije svega o umjetničkom programu, s europskim temama. Budući da se pitanje rada kroz tranziciju premetnulo u teško i bolno, bojite li se da bi se od vas mogao očekivati angažman koji nadilazi kulturni, odnosno »konstruktivna« kritika, čak i rješenje problema, i to u konkretnom kontekstu? Drugo, ako su teme i autori europski, što je u njima specifično riječko?


– S time što je ili nije tipično riječko imam mali problem jer pitanje je što je uopće riječko, odnosno kakav je to kulturni rad koji bi bio specifično riječki? Da tako prilazimo sadržaju, svelo bi se to na pojedinačne situacije, a kako bismo mi to mogli pridonijeti, nekakvom reakcijom na, primjerice, stanje u »3. maju« i kakvu bi to imalo vrijednost? To naprosto izlazi iz okvira naše moći i mogućnosti kulturno-političkog djelovanja. S druge strane, nije istina da smo mi u Rijeci obilježeni samo tranzicijskim bolestima – a koje opet nisu specifično riječke, jer globalni trendovi u svijetu rada, kao što je upravo automatizacija koja je jedna od naših centralnih tema, itekako utječu na Rijeku. Primjerice, kontejnerski terminal Brajdica ima svega 160 zaposlenih – proces je potpuno automatiziran ili Jadran Galenski laboratorij gdje je proizvodnja automatizirana. Automatizacija je, dakle, i kod nas prisutna, ona je i naš problem ili prilika. Drugim riječima, u svemu što u Rijeci radi, prisutni su procesi koji se zbivaju i drugdje. Ok, Rijeka ima sad tu neku orijentaciju na uslužne djelatnosti, turizam, ugostiteljstvo, i mi tu nemamo što novo za ponuditi. Turistički sektor možda ima najizraženiji interes da se tematizira nešto specifično riječko, industrijska baština i slično. Oni žele razglednicu Rijeke, a nije svrha ovog programskog pravca da nudi razglednicu. Ono što ćemo mi ponuditi je atraktivan program, a kakve će to imati reperkusije na turističke posjete, to izlazi iz naše domene djelovanja. Naš je posao proizvodnja sadržaja koji je relevantan za europsku javnost. Sadržaj koji EPK unosi u grad građanima nije dostupan ukoliko ne posjećuju kulturne centre poput Pariza, Berlina ili Beča, to je njegova velika vrijednost. Ne možemo od kulture očekivati da rješava brojne društvene probleme. Sama umjetnost ima društvenu vrijednost ne zbog toga što pridonosi rješavanju ovog ili onog problema, nego zbog svojih estetskih svojstava koje ne možemo iskazati ekonomskim parametrima.


Nema kapitala


Propast industrije, ma kako ona zastarjela bila, uz favoriziranje isključivo uslužnog sektora, reflektira se neminovno i na razinu znanja, tip rada, urušavanje određenih intelektualnih u korist radno intenzivnih zanimanja…


– Mi se nismo bavili tom transformacijom Rijeke, a ni ona nije specifično riječka, ako ćemo pravo. Taj tip ideologije vezan za transformaciju grada iz industrijskog u turističko-uslužni je neki narativ koji je širom Europe prisutan u brojnim gradovima u kojima je nestala industrija. Neki su to uspjeli »uhvatiti« i pronaći nove moduse preživljavanja; neki stvarno kroz turizam. To je taj »Bilbao efekt« gdje su gradovi kroz kulturni uzlet, muzeje, galerije, specifično uređenje cijelog grada, postigli turistički duh i na tome se razvili. Razvoj na valu kulturnih i kreativnih industrija, to nije ništa novo, to je »moderno« već 20-30 godina, no s tim da je i sam proponent te priče, Richard Florida, u međuvremenu reterirao, ustvrdivši na koncu da to nije dalo rezultate kakve je u početku predviđao.


Jedno je tercijara turističkog tipa kakva se zagovara već desetljećima, a koja je očigledno nedostatna, a drugo su ove kreativne industrije koje su kod nas »hit« zadnjih par godina, i stoga svi sad to očekujemo od EPK-a, da prikupi taj kreativni potencijal, ili direktno, ili da se on nekako »nalijepi« na te procese… Očekujemo dakle da će se to desiti, ta sinergija različitih kreativnih i kulturnih snaga, koje će dići grad.


– Možemo reći da je EPK i donio neki tip sinergije i energije. Pojavile su se ideje, povezali ljudi, što je sigurno vrijedno i trajno u kontekstu razvoja grada, međutim, za pravi uspjeh na tom polju nužna je, uz kreativni zanos, i koncentracija industrije i kapitala. Nije samo stvar kreativnosti, već i toga kako su kapital i industrija organizirani, čega ovdje nema. Znači, ne možete očekivati da će kreativni sektor pomaknuti stvari ako nema investicija u taj sektor. Ne govorimo sad o filantropiji, nego o pravim ekonomskim investicijama, ulaganjima u kreativni sektor, a njih (još) nema.


Tu se može postaviti pitanje, što je prvo, kokoš ili jaje; idu li prvo dobri umjetnici ili dobri kapitalisti?


– Nije to pitanje kokoši ili jajeta, nego pitanje društvene strukture. Trenutno imate neku čudnu situaciju… Stvoren je, meni se bar tako čini, neki narativ koji je potpuno lažan oko tih kreativnih industrija, transformirajuće uloge kulture itd. To je funkcioniralo u desetak slučajeva od njih tisuće, znači to češće ne funkcionira nego što funkcionira. Ne može kultura transformirati grad, iako je neke gradove transformirala. Daj Bože da kod nas to urodi plodom, ali treba biti realan i imati na umu i iskustva drugih. S druge strane, EPK će sigurno generirati posjete ljudi jer ćemo imati toliko povećanu kulturnu produkciju u kojoj se između ostalog nalaze i spektakli koji privlače pažnju medija, javnosti… To će generirati neki tip posla, ali već 2021. to se neće dogoditi, tih događaja više neće biti ili će ih biti znatno manje. Ostat će neki tip institucija, ali što one mogu generirati s budžetima koji su vrlo ograničeni, s ljudskim resursima koji su vrlo ograničeni, prostorima koji nisu u potpunosti adekvatni… Znači, imate niz nekih ograničavajućih okolnosti i onda svu nadu položiti u to, čini mi se suludo.


Bez industrije ne ide


Zvuči pesimistično.


– Nije pesimistično već je to realnost. Ja ne znam u što treba položiti nadu u Rijeci, ali mislim da EPK sam nije odgovor na sva pitanja. Mislim, naime, da bez prave industrije ipak ne ide, i ono što mi se čini jako problematično je ono što ste rekli na početku, a to je da se gubitkom industrije događa, odnosno dogodio se, gubitak znanja. Znanje koje je akumulirano gotovo cijelo stoljeće je u ovih zadnjih 30-ak godina uništeno. EPK to ne može nadoknaditi da se ne znam što napravi, a radi se puno. Ono što se danas vrednuje je zemljište, renta. Od društva koje je počivalo na radu postali smo društvo koje počiva na renti, na vlasništvu zemljišta i nekretnina… Kao da smo engleska aristokracija. A nismo.