Jazz

Darko Jurković Charlie povodom novog albuma: ‘Uz Bacha sam stvorio prepoznatljiv sound’

Davor Hrvoj

Budući da ne postoji konkretna škola u kojoj se uči kako svirati dvije gitare istovremeno, primoran sam biti sam svoj učitelj i mentor, kao i svoj učenik. Prije osam godina, kad sam započeo s vježbanjem dvije gitare istovremeno, slušao sam savjete svojih kolega pijanista, budući da je ovaj način sviranja gitare najbliži sviranju klavira. Svi su mi govorili: »Uzmi Bachove dvoglasne i troglasne invencije pa, koliko uspiješ…«



Diskografska kuća Sipa Music objavila je novi album riječkog umjetnika Darka Jurkovića Charlieja, jazz gitarista i skladatelja koji godinama razvija vlastitu tehniku sviranja dvije gitare istodobno. Na taj je način osmislio i glazbu za album »Dark Moments« koji je promovirao na dva koncerta krajem prošle godine u novootvorenom zagrebačkom Jazz & Cabaret klubu Kontesa.


Polovicu skladbi uvrštenih na CD odsvirao je solo na dvije gitare istovremeno, a drugu polovicu u triju s kontrabasistom Zvonimirom Šestakom i bubnjarem Jankom Novoselićem. U jednoj izvedbi pridružuje im se pjevač Mario Huljev.


Do te suradnje došlo je sasvim slučajno, u studiju gdje je Charlie na licu mjesta smislio temu na harmoniju standarda »After You’ve Gone«. Izborom skladbi pokazao je zanimanje za različita glazbena područja. Uz vlastite skladbe snimio je »As Tears Go By« Rolling Stonesa, rock sastava koji je bio njegova prva glazbena ljubav. Poznat kao ljubitelj i izvođač Bachove muzike, i na ovaj je album uvrstio jednu njegovu, »Air«, u svojem jazz aranžmanu kao baladu. Tu je i bebop standard »Donna Lee« Charlieja Parkera.




No, pravi su dobitak upravo Charlijeve skladbe koje odaju njegov stav prema glazbi, ali i razotkrivaju njegovu intimu: »All After All«, »Oriental Changes«, »Early 70’s«, »Misty Day«, »Strange Blues« i »Dark Moments«.


Zašto svoju intimu želite iskazivati upravo kroz jazz glazbu?– Zato jer nam jazz nudi totalnu slobodu izražaja. Istovremeno je potrebno unijeti i sadržaj u tu glazbu. Drugim riječima potrebno je imati znanje, poznavati »jezik« jazza da bi se umjetnik mogao što bolje izraziti.

Izvlačenje na rutinu


Kakav karakter želite podariti svojim skladbama?


– Bitno mi je da mogu napraviti dobru stvar u brzom, srednjem tempu i u tempu balade, te da što više vladam glazbenim žanrovima dok skladam. Drugim riječima, da sam u stanju napraviti stvar koja može biti i bluesy i ponekad bebop, bosa itd., a da pritom posjeduje prepoznatljivu crtu mog stila, mog rukopisa.


O čemu razmišljate dok komponirate skladbe i svirate?


– Ponekad prođe puno vremena da ni o čemu ne razmišljam. Tada sam sebi postavljam pitanje: »Jesi li ti uopće glazbenik?« Tada mi se iznenada stvori neka ideja, niotkuda. Ponekad me nadahne neka glazba, ponekad neka prirodna pojava, neki zvuk iz prirode. Ima dana kad moram odsvirati određeni koncert, a nisam nešto bogzna što kreativno raspoložen. U toj situaciji stvar se može »izvući na rutinu«, ali trenutak inspiracije je ipak najveći blagoslov i sreća.


Događa li se to ponekad dok ste u ribarenju, sami s morem i šumom valova?


– More i priroda su istinski izvori nadahnuća, ali isto tako me ponekad mogu radosno inspirirati mračni i zadimljeni prostori jazz klubova gdje si okružen odličnim glazbenicima i publikom koja te nadahnjuje. More je najveći improvizator, ono je uvijek drugačije, za razliku od nas koji smo predvidljivi. Kad sam u ribolovu, najviše mi se mota po glavi osjećaj koliko sam slab i krhak, kako me jedan udarac groma može usmrtiti u sekundi, i jedan veći val smočiti i nanijeti mi štetu – pogotovo mobitele – već ih je nekoliko stradalo. Odlazak na ribolov, gdje sam sam, odličan je način za savladavanje ega. Čovjek tada shvati koliko je zapravo slab i nemoćan. Možemo se zavaravati, ali priroda je uvijek jača.


Nadahnjuje li vas ta samoća za skladanje?


– Na taj način da, jer kad sam sam osjećam se slobodnim da stvaram i odlučujem. Ali na ribolovu, iako dobijem neku inspiraciju, neku ideju, ona često nestane, ne mogu je zabilježiti jer su mi ruke prljave, onako ribarski prljave… Ali ako je riječ o stvarno dobroj, vrijednoj ideji, uspijevam je zadržati tako da je uporno pjevam dok pecam i dok ne stignem kući, do svojih glazbala.


Sam sebi najbolji kritičar


Kako razvijate pristup sviranju gitare/gitara?


– To traje već tridesetak godina, onoliko koliko i koristim »two hands tapping« tehniku ili, kako ju Stanley Jordan naziva, »touch« tehniku. Termin »touch« je, prema mojem mišljenju, realniji jer se ton proizvodi dodirom žice na vratu. Ponekad je to samo nježan dodir, a ponekad jak udarac po žici.


Budući da sviram električnu gitaru, koja je glasno »odvrnuta«, veći problem predstavlja kako svirati tiho. Pristup ovakvog sviranja razvijam sam, a volim poslušati savjete svojih kolega glazbenika, posebno pijanista. Ipak smatram da je svaki glazbenik koji već svira svoj instrument na određenoj razini sam sebi najbolji kritičar. Zato provodim dosta vremena preslušavajući svoje snimke kako bih ustanovio što može biti još bolje, jer uvijek može bolje.


Na koji način svirate dvije gitare istodobno?


– Riječ je o teškom zadatku koji zahtijeva, ne samo konkretno vježbanje instrumenta, nego i puno razmišljanja o tome kako izvesti određene polifone dionice, budući da se radi o polifonom glazbalu. Budući da ne postoji konkretna škola u kojoj se uči kako svirati dvije gitare istovremeno, primoran sam biti sam svoj učitelj i mentor, kao i svoj učenik.


Prije osam godina, kad sam započeo s vježbanjem dvije gitare istovremeno, slušao sam savjete svojih kolega pijanista, budući da je ovaj način sviranja gitare najbliži sviranju klavira. Svi su mi govorili: »Uzmi Bachove dvoglasne i troglasne invencije pa, koliko uspiješ…« Naravno da sam znao i sam da moram vježbati Bacha, ali trebalo je puno hrabrosti u mojim »poznim godinama« započeti nešto praktički iz temelja. Međutim sad vidim da je to najbolje što sam mogao tada učiniti za razdvajanje funkcija u mozgu desne i lijeve ruke.


Zašto želite svirati tim pristupom?


– Iz razloga što sam u stanju izvoditi teme i solo dionice desnom rukom, a lijevom basove i akorde istodobno, te svirati dvije linije u isto vrijeme. Mogućnosti su velike, ali neka publika ocijeni što mi stvarno polazi za rukom.


Razmišljate li o takvoj tehnici sviranja dok pišete skladbe ili one izlaze prirodno?


– Sebe vidim više kao improvizatora, a manje kao skladatelja. No kad pišem glazbu najviše me muči problematika jesam li određeni glazbeni motiv »pokupio« slušajući glazbu ili je taj isti stvarni produkt moje inspiracije.


Kako ste razvili tako lijep, nježan ton?


– Mogu slobodno reći da je moj ton većim djelom produkt ove gitarističke tehnike kojom se koristim, nego mog karaktera. Svi gitaristi koji se koriste ovom tehnikom dosta slično zvuče po pitanju tona i imanju nešto nježniji ton stoga što žice manje titraju.


Najviše slobode


Kako se vaš karakter i osobnost odražavaju na vašu glazbu kroz »touch« tehniku sviranja?


– Smatram da svaki glazbenik u mladosti mora proći kroz fazu učenja, reprodukcije i imitacije svojih uzora, dok su osobnost i karakter ono što se manifestira kasnije, naravno da tu ima izuzetaka. Kod jazz legendi starijeg naraštaja: Milesa Davisa, Charlieja Parkera, Sonnyja Rollinsa i drugih, ta je osobnost puno jača i izražajnija nego kod današnjih mladih zvijezda jazza. Slušajući ih, ne može se dogoditi da zamijenite Milesa s Dizzyjem Gillespijem ili, pak, gitarista Pata Methenyja s Johnom Scofieldom. To su umjetnici koji imaju izraženu osobnost.


Dok sam bio student na studiju jazza u Grazu, moje tadašnje profesore nije zanimala moja eventualna osobnost, nego da mi studenti savladamo što bolje program koji nam je zadan. Možda su smatrali da ta osobnost dolazi nakon savladavanja znanja.


Glazbenik, nakon faze imitacije, odnosno faze učenja i poistovjećivanjem sa svojim uzorima, mora puno razmišljati kako postići svoj »sound«. Znamo da je Miles Davis u svojoj mladosti u vrijeme kad su se ostali trubači trudili da sviraju glasno i u visokom registru, odlučio raditi nešto potpuno suprotno, svirati u srednjem registru, tiše, i na taj je način izgradio svoj originalni stil. Budući da sviram dvije gitare istovremeno, što radi vrlo malo ljudi na svijetu, i provodim mnogo vremena razmišljajući kako riješiti neki određeni problem na instrumentu, za to što radim ne postoji jednostavna formula »kako«, nego sam prisiljen sam naći rješenja, a smatram da u mom izrazu ne nedostaje osobnosti.


Imate li problema s pronalaskom istomišljenika za razvijenje takvog pristupa?


– S Jankom Novoselićem i Zvonimirom Šestakom imao sam priliku surađivati na nekim projektima i sessionima. Nakon te suradnje shvatio sam bismo mogli jako dobro funkcionirati i nisam se prevario. Važno mi je da dobro funkcioniramo na »stageu« i izvan njega. Bitna mi je činjenica da smo sva trojica završili istu glazbenu akademiju u Grazu, imamo istu naobrazbu.


Jesu li vam dovoljno bliski po karakteru, osobnosti?


– Definitivno moram odgovoriti da jesu. Trio je mala postava i bitno da su i bubnjar i kontrabasist virtuozi na svojim instrumentima, a to je slučaj kod Janka i Zvonimira. To potvrđuju mnogobrojne nagrade koje su im dodijeljene do sad, kao mladim instrumentalistima. Pokušavamo se što bolje koncentrirati tijekom svirke i stvaramo interakcije. A trio je idealna postava za to. U većim postavama glazba je obično više organizirana, drugim riječima više je aranžirana. U triju, za mene, ima najviše slobode. Smatram da je dobar jazz trio krajnji cilj svakog jazz pijanista i gitarista.