Iako smo od autora poput Davida Roberta Mitchella puno očekivali, njegova najnovija papazjanija »Under the Silver Lake« daleko je inferiornija od sjajnog »It Follows«, koji je bio istinsko otkriće kanskog Tjedna kritike prije četiri godine. Mitchellov najnoviji neo-noir s primjesama horora slijedi trajektoriju njegova imenjaka Lyncha (šifra: »Mulholland Drive«), iako nije u stanju nadvisiti njegovu virtuoznost.
Nanovo smo se zatekli u zoni holivudskih paranoja, snova, tajnih urota i misterija u priči o popkulturnom slackeru Samu (Andrew Garfield iz »Dunkirka«), opsjednutom otmicom holivudskog mogula i nestankom njegove susjede koju je špijunirao dalekozorom (aluzije na Hitchcockov »Prozor u dvoriste« i više su nego evidentne).
Samova zaluđenost grafičkom novelom o ubojici pasa iz Srebrnog jezera, koju je u formi fanzina otkrio u lokalnoj knjižari, odvest će ga u potrazi za istinom u svijet manijakalnih glazbenih tekstopisaca, bizarnih kultova i blaziranih tuluma na kojima nastupa bend »Jesus and the Brides of Dracula«, čiji stihovi skrivaju tajne šifre. Čitav film načičkan je holivudskim mitovima, od Marilyn Monroe, Betty Grable i Lauren Bacall iz Negulescuova »Kako se udati za milijunaša«, čije lutke dizajnirane u formi Barbika krase stan junakove susjede, do biste Jamesa Deana na Griffithovu opservatoriju i groba majčine omiljene glumice Janet Gaynor, pored kojeg se on budi u mamurluku. Metaforika se ovdje nudi u ogromnim količinama. A panegirici kojima je popraćena svjetska premijera Mitchellova filma u dnevnim izdanjima američkih poslovnih filmskih časopisa, uglavnom su predimenzionirani i nezasluženi.
Solo (ni)je solo
U jedan posve drukčiji san uranja junak genijalnog »Dugog putovanja u noć« u režiji Bija Gana, prikazan u Izvjesnom pogledu. Riječ je o velikom odsanjanom filmu u kojem se njegov junak nanovo vraća u Kaili iz autorova remekdjela »Kaili Blues«, ne bi li pronašao ženu koju voli i koju nikad nije zaboravio. Iako je dobar dio kritičara usporedio Ganov stil s onim Wonga Kar-waija, njegovi fluidni pokreti kamere nemaju nikakvih poveznica s Wongovim voguovskom slo-mo retorikom. Scena junakinjina karaoke nastupa u napuštenom zdanju bivšeg zatvora snimljena u dugom neprekidnom kadru-sekvenci, koju prekidaju sneni zvuci dječjeg zbora koji dopiru izvan kadra, vrhunac je ovogodišnjeg festivala.
Da bi sve to bilo još bizarnije, kad junak na sredini filma ulazi u polupraznu kinodvoranu i stavlja 3D naočale, paralelno ih stavljamo i mi. Jer čitava druga polovica filma snimljena je u jednom kontinuiranom kadru-sekvenci u 3D formatu, kulminirajući tom začudnom scenom karaoke večeri.
Inače, originalni kineski naziv filma prevodi se kao »Posljednji sumraci na zemlji« i priziva istoimenu priču Roberta Bollana, kojem autor puno duguje.
Ipak, najveća zvijezda na kanskom crvenom tepihu bio je Wookie Chewbacca. Kao što su najveći festivalski selfie hit, ne samo među klincima, bile dvije promotivne fotelje iz kokpita famoznog Millenium Falcona, postavljene na ulazu u hotel »Carlton« ispred videozida na kojem su se nizale scene iz filma »Solo: A Star Wars Story«, u režiji provjerenog Rona Howarda. U Cannesu mu se dogodila europska premijera, tri dana prije no što će poharati EU multiplekse.
Howardova priča vraća nas u rane dane Hana Sola (Alden Erdenreich), prije no što će mu se u toj istoj letjelici kao kopilot pridruziti vjerni Wookie. Upoznat će se u pomalo neobičnim uvjetima, kad Solo biva bačen u blato kaveza u kojem će se dogoditi njihov prvi bliski susret nasilne vrste. Dok je Solo ispirao s tijela blato od borbe, pod tušem će mu se pridružiti i Wookie, iako se ovdje pokušavamo ograditi od kvir teoretiziranja. Wookie je ipak veliko dijete i od tada oni postaju nerazdvojni.
Međunarodni terorizam
No blato će dočekati Sola i kao pripadnika jedinice kapetana Becketta (Woody Harrelson), čiji blatnjavi rovovi prizivaju one iz Prvog svjetskog rata. Ratna estetika ubrzo biva zamijenjena westernom (obratiti pažnju na neizostavni Solov pištolj u futroli). A androginu Rey iz prethodnih nastavaka, koja se prometnula u lezbo ikonu, sada zamjenjuje Qi’Ra s izgledom femme fatale. Portretira ju megapopularna Emilia Clarke, koju je Howard natjerao da plavu kosu Daenerys iz »Igre prijestolja« zamijeni crnom.
Njen prvi poljubac sa Solom dogodit će se u sobi s pelerinama (u »Solu« ima više pelerina nego u prosječnoj planinskoj jedinici Sudtirola). Solo više nikad neće biti »solo«. Iako je još potentniji njegov odnos s Landom (Donald Glover), za kojeg je rezerviran najbolji one-liner (»Ne! To je običaj!«). Imamo tu i neke nepotrebne reciklaže, poput crne pjevačice u zlatnoj toaleti, koja priziva Plavulagunu zabavljajući partijanere na svemirskoj jahti, te jurnjavu vlaka u svemirskim planinama (glume ih Dolomiti), koji priziva Bongov »Snowpiercer«.
U sklopu Quinzainea, svoj najnoviji komad »Weldi« predstavio je Tunižanin Mohamed Ben Attia, čiji je prethodni film »Hedi« 2014. oduševio publiku Berlinalea. Riječ je o jednoj od tranutno najzanimljivijih autorskih figura u sferi magrebske kinematografije. U autorovu ponešto inferiornijem drugom filmu, Hedijeve ljubavne peripetije zamjenjuje Samijevo suočavanje s međunarodnim terorizmom džihadističkog pečata. Zatekli smo se dakle na puno ambicioznijem terenu, koji igra na snažne tenzije, izbjegavajući propagandističke note. Putem društvenih mreža otac saznaje da je Sami pobjegao u Siriju kako bi se pridruzio terorističkoj organizaciji. Taj isti ekran na kojem se vode ratovi slika, postat će jedini prostor očeve komunikacije. No kad otac krene u potragu za sinom, Attijin komad sve više se počinje približavati identičnom motivu potrage za kćeri koji koristi Rasid Buhareb u »Putu za Istanbul«.
