Branislav Jakovljević: Od ignoriranja i potiskivanja – stvaramo mjesto znanja

Uznapredovala industrija muzeja koja danas predvodi umjetnički svijet uopće, s idejom i željom »poravnavanja« istočnoeuropske umjetnosti: Po njihovoj tezi, svi su umjetnici imali – od Kamčatke do Jugoslavije – isti razvoj. A nije bilo tako!

Branislav Jakovljević, profesor na Odsjeku za kazalište i izvedbene umjetnosti Sveučilišta Stanford u Californiji, održao je u Rijeci – u organizaciji Drugog mora – predavanje na temu »Je li Dan mladosti bio totalitarna predstava?«. Istu će temu elaborirati i pred studentima ADU u Zagrebu.   

Dr. Jakovljević se kao znanstvenik na jednom od najpoznatijih američkih sveučilišta bavi avangardnim i eksperimentalnim kazalištem, teorijom izvedbe, kritičkom teorijom i politikom izvedbenih praksi, pa je i tema Dana mladosti proizišla iz njegovih istraživanja, koja će biti ukoričena u najnovijoj knjizi, čije se objavljivanje očekuje tijekom ove godine. 

   Razgovaram s dr. Branislavom Jakovljevićem o knjizi i njegovom bavljenju revaluacijom samoupravljanja u bivšoj Jugoslaviji, shvaćenog u širokom kontekstu kao status rada. 

   – Ne radi se o »nostalgičnoj« knjizi, već o historiografskom projektu, koji u okvirima evaluacije rada razmatra i umjetnički rad, što je važan segment izučavanja za nas koji se bavimo poviješću teatra. Vrlo važna okolnost za istraživanje je činjenica da je Jugoslavija povjesno zaokružena cjelina, najkraće rečeno prošlost, jer je prava rijetkost da znanstvenik za života može istraživati cjelinu koja ima svoj početak i kraj, čemu je osobno nazočio. 

   Samoupravni socijalizam razlikovao se od svega drugog što je postojalo u dvadesetom stoljeću.   

Poravnavanje

Danas se o samoupravljanju govori isključivo pogrdno – taj izraz podrazumijeva nepoštene privilegije, podsticanje nerada – referirajući se na fazu od sedamdesetih godina pa nadalje. No samoupravljanje kao politička ideja zapravo je emancipatorsko, jer podrazumijeva jednakost i pravednost, a imalo je svoj uzlet od šezdesetih do sedamdesetih godina, u vrijeme najvećeg privrednog rasta, a s njim i rasta na kulturnom planu, što zaslužuje ponovni pogled. 

  Što vas je navelo na ovu temu?

   – U prvom redu, uznapredovala industrija muzeja koja danas predvodi umjetnički svijet uopće, s idejom i željom »poravnavanja« istočno- europske umjetnosti: Po njihovoj tezi, svi su umjetnici imali – od Kamčatke do Jugoslavije – isti razvoj. A nije bilo tako! 

   U Zagrebu, Beogradu, Ljubljani, Rijeci, postojala je umjetnička scena potpuno drugačija od ostatka istočne Europe, upravo zbog otvorenog i drugačijeg političkog sustava. Naši su umjetnici, šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih godina, radili rame uz rame s europskim i američkim suvremenim umjetnicima, ne kopirajući ih, već se baveći svojim problemima. 

   To, doslovce valjkom, poravnavanje ide u prilog industriji umjetnosti, ali ne i njenoj historiografiji. Sve što se događalo u bivšoj Jugoslaviji u to vrijeme bilo je u kontekstu civilizacijskog razvoja Zapada – Jugoslavija spada u taj model – razvoja kapitalizma i radnih odnosa. I neoliberalizam se pojavio 70-ih godina, i u tome je sudjelovala Jugoslavija – uostalom, francuski »autogestion« je doslovni prijevod samoupravljanja – postojao je promet ideja i one su ugrađene u tekovine radnih odnosa u suvremenom svijetu. Drugim riječima ono što mi odbacujemo kao mrtvo i nije baš tako »mrtvo«! 

  Dio Vašeg istraživanja u knjizi su i masovne manifestacije kroz povijest, a u tom kontekstu je i Vaše predavanje o Danu mladosti – predstavi koja je bila jedno od općih mjesta u socijalističkoj Jugoslaviji.

  Industrija umjetnosti

– Te masovne priredbe ne treba čitati po formi, već po značenju koje imaju u svom povijesnom trenutku. Drugim riječima, ako Dan mladosti, po svojoj ideološkoj prenaglašenosti podsjeća na staljinističke ili nacističke priredbe, to ne znači da je Jugoslavija bila staljinistička ili fašistička tvorevina, a takve se analogije danas vrlo olako uspostavljaju.  

  Zašto? 

   – Ponovo se vraćam na industriju umjetnosti: Lakše je prodati umjetnost pod brendom Istočne Europe nego Jugoslavije, koje se više nitko i ne sjeća; lakše je prodati disidentsko djelo nego neko nastalo u suradnji s državom. A nisu ni umjetnici tu izuzeti: oni se rado predstavljaju kao disidenti jer im tako sada odgovara, skrivajući da su u Jugoslaviji primali narudžbe od države i živjeli od njih! 

  Fluid States

Razlog Vašeg dolaska u ovaj dio svijeta je i projekt Fluid States – Performances of unKnowing, u koji ste uključeni posljednjih godina. Bili ste organizator 19. PSi konferencije »Now Then: Performance and Temporality« na Sveučilištu Stanford, 2013. godine.  

– Fluid States je jako važan projekt u sklopu organizacije Međunarodnih studija izvedbi/Performances Studies international (Psi). Umjesto velike konferencije, koju Psi organizira svake godine, sljedeće godine ćemo imati seriju od 15 manjih konferencija širom cijelog svijeta, od Grenlanda do Japana. Kurator ovog projekta, naslovljenog Fluid States, je Marin Blažević, a producenat riječka udruga Drugo more. Jedna od postaja Fluid Statesa je Omarska, zbog toga sam ovih dana boravio u Prijedoru. 

   Omarska je – mjesto zločina, koncentracijski logor za mučenje bošnjačkog stanovništva, a ono što mene kao istraživača zanima su četiri arheološka sloja na istom lokalitetu: rudnik Omarska kao socijalističko poduzeće 80-ih godina, kao prvi sloj; logor i mučilište 90-ih, kao drugi; treći sloj je tranzicijski – rudnik je kupila tvrtka Alcelor Mittal, vodeća svjetska kompanija u proizvodnji čelika i četvrti sloj: na mjestu zločina otvorila je površinski kop… Na tom je mjestu sniman i film »Sveti Georgije ubija aždahu«. 

Obilježavanje Titovog rođendana, koje je – od 1957. godine pretvoreno u proslavu Dana mladosti – jedan je od najizrazitijih primjera »socijalističkog baroka« u kulturi SFRJ, tvrdi Branislav Jakovljević, koji je svojim predavanjem u jednoj od dvorana Filodrammatica podsjetio na slične primjere kroz povijest koji pripadaju totalitarnim društvima.    Upućujući na nekoliko datuma kada se manifestacija mijenjala, kao primjerice 1955. godinu, kada je s Trga Republike preseljena na Stadion JNA, zatim 1957. godinu od kada Tito osobno sudjeluje na svakoj proslavi Dana mladosti primajući štafetu čestitaka ili ključni događaj za popularizaciju ove manifestacije, kada je s popodnevnog termina prebačena u večernji uz televizijski prijenos, Jakovljević je mlađoj populaciji približio ideologijsku stranu priredbe, koja je desetljećima bila ne samo primjer veličanja Titova lika nego i sustava kojem je bio na čelu.    Od sredine šezdesetih godina – sukladno razvoju scenske i svjetlosne tehnike – organizatori nastoje svake godine »nadmašiti sami sebe«. Najmasovniji slet održan je 1972. godine, kad je nastupilo devet tisuća sudionika, pod parolom: Ovo vrijeme se pamti po nama!    Dan mladosti bio je prava »industrija«, na kojoj su zarađivali odabrani redatelji, koreografi, scenografi, pjevači, glazbenici, glumci, ali i hoteli, restorani, prijevoznici, jer ljudi su putovali u Beograd sa svih strana Jugoslavije, tamo boravili nekoliko dana na probama, sve o trošku države… Priredbe svakog 25. svibnja bile su i politička arena, i poslovno sastajalište.    Iako jugoslavenski socijalizam nije bio tradicionalni totalitarizam, nakon 1968. ulazi u dubok „barokni period“ i služi isključivo alegorijskom veličanju vođe i njegove politike, čiji je sastavni dio bila.

  Zaborav

Zanima nas ta simbolika međusobnih odnosa četiri sloja na istom lokalitetu – kako se kulturna politika koristi za zatrpavanje povijesnih događaja koje se ne smije zaboraviti, kako je logor iskorišten u tranzicijskoj formi gdje je društveno vlasništvo prešlo u privatno…   

Kao netko tko je rođen i odrastao u Srbiji, jako mi je važno da se time bavim. Prijedor i Omarska su strašno mjesto i najlakše bi bilo – zaboraviti. Ali, to se i događa jer smo skloni zaboravu i takvim se strahotama – ne bavimo. 

  Omarska, kao i svaki logor i mučilište, osjetljiva je tema. 

   – Zato joj i prilazimo s poštovanjem. Za mene to nije ni spektakl, ni fetiš, a niti opravdanje za nacionalnu ili političku propagandu. Važno nam je što se na tom mjestu može naučiti! Od ignoriranja i potiskivanja – stvaramo mjesto znanja. 

  Recite, na kraju, je li se lakše ovako (najblaže rečeno) osjetljivim temama baviti sa sigurne udaljenosti, iz inozemstva?

   – Lakše je već samim tim što ne postoji uronjenost u situaciju i da si kao netko tko misli – izuzet od svih pritisaka koje imaju oni koji tu žive. Zato se divim Oliveru Frljiću i Marinu Blaževiću, koji ovih dana rade na predstavi »Aleksandra Zec« ovde u Rijeci, ili umjetnici iz Beograda Milici Tomić, koja je još prije nekoliko godina inicirala projekat »Četiri lica Omarske«.