Iz ništavila

Art-kino Croatia: Samurajka Katja protiv Zlatne zore

Dragan Rubeša

Premijera Akinovog najnovijeg prokleto aktualnog filma »Iz ništavila« koja se dogodila lani u Cannesu, poklopila se s uzletom radikalne njemačke desnice i rađanja europskog Novog (fašističkog) poretka, parafraziramo li »Ratove zvijezda«, utjelovljenog u Zlatnim zorama i sličnim »uspravnicama«



Briljantni njemački niz započet s »Tonyjem Erdmannom« u režiji Maren Ade i »Westernom« Valeske Grisebach, koji su se prometnuli u festivalska otkrića par excellence, nastavlja i Fatih Akin. No dok Griesebach pripada pomalo posustaloj berlinskoj školi, Akin se povezuje s onom hamburškom, konkretnije, trećom generacijom turskih gastarbajtera, čiji smo (ženski) mainstream izdanak ovih dana mogli upoznati na HTV 3 (šifra: Almanya – dobrodošli u Njemačku).


Krimić »Iz ništavila«


Za Hamburg se vezuju Akinovi autorski energični počeci (»Im Juli«, »Kurz und schmerzlos«), da bi potom otkrio neke druge njemačke gastarbajterske destinacije poput Duisburga (»Solino«). No njegove tematske preokupacije oduvijek su pokušavale združiti tursku komunu u Almanyi i njemačke intelektualce u Istanbulu sa svojim pamukovskim knjižarama (»Glavom kroz zid«). Tu je i nezostavni most preko Bospora koji njegovi junaci prelaze u potrazi za vlastitim identitetom.


Premijera njegova najnovijeg prokleto aktualnog filma »Iz ništavila« koja se dogodila lani u Cannesu, poklopila se s uzletom radikalne njemačke desnice i rađanja europskog Novog (fašističkog) poretka, parafraziramo li »Ratove zvijezda«, utjelovljenog u Zlatnim zorama i sličnim »uspravnicama« čijim se prevertiranim politikama naši političari priklanjaju po Trumpovu diktatu, podižući neke nove (željezne) zavjese i žilet žice. U toj istoj klimi nastali su i sjajni filmovi poput »Chez nous« Lucasa Belvauxa, čija se junakinja može promatrati kao belgijska varijanta Marine Le Pen.




Nakon što Akinova junakinja Katja (prva uloga Njemice Diane Kruger u njemačkom filmu) izgubi sina i muža u terorističkom napadu koji se dogodio dok je s prijateljicom bila u hamamu, muževa smrt najprije biva povezana s njegovom sumnjivom narko prošlošću. Potom sumnja pada na Kurde, jer je najlakše okriviti Arape kao neželjene Druge. No u Akinovu komadu, pravu monstruoznost inkarnira neonacizam, promatran kao dobro organizirana i podmazana europska mreža, čiji štovatelji nisu sirovine sa svastikom tetoviranom na glavurdi, već »dobri« dečko i njegova cura iz našeg susjedstva.



Akinov komad fina je uvertira u ciklus njemačkih filmova »na putu« s pečatom etabliranog Goethe-Instituta koji započinje u Art-kinu projekcijom filma »Tko sam ja: Nijedan sustav nije siguran« u režiji Barana bo Odara koji uranja u svakodnevicu jedne hakerske komune. Poput Akinove »samurajke« koja će potegnuti čak do Grčke da bi osvetila sinovu i muževu smrt, tako i junak Kraumeova filma »Država protiv Fritza Bauera« kreće na svoj put prema pravdi, samo što je sada u igri idol Akinovih mladaca, arhitekt Holokausta Adolf Eichmann. Na putu je i junakinja finog teen komada »4 kralja«, sjajna Paula Beer koju smo upoznali u Ozonovu »Frantzu«, provodeći (anti)božićne praznike s grupom pacijenata iz njene psihijatrijske ustanove. A u didaktičnoj drami Visara Morine (»Babai«), na cesti se nalazi mali Kosovar, koji pokušava učiniti sve da bi se pridružio voljenom ocu u Njemačkoj.



 Tuga, ludilo i gnjev


Kad optuženi bivaju pušteni na slobodu zbog nedostatka dokaza, Katja preuzima pravdu u svoje ruke. Zato njena samurajska tetovaža poprima simbolični karakter. Ona je ta samurajka, za osvetu spremna, čiji će je grčki itinerar transformirati u metaforu zapadnjačkog društva koje ne želi ostati ravnodušno na svekoliko terorističko nasilje, bilo s pečatom ISIL-a, notorne Zlatne zore ili organizacije zvane Nacionalsocijalističko podzemlje.


Akinovi stavovi jasni su i nedvojbeni. Svi smo mi potencijalni utjerivači pravde. Takva tezičnost neminovno povlači za sobom neke »kontroverze«, koje autorov prosede odvodi u senzacionalističke sfere. Jer, Akin ne koristi sentimente da bi ih oživio, već da bi ih (doslovno) natjerao da eksplodiraju. Zato ovo je definitivno najvažniji komad iz kompletnog Akinova opusa. Dovoljno je fokusirati se na scenu u kojoj Katja odlazi kupiti lijesove u dvije različite dimenzije – onaj klasični i onaj bijeli veličine igračke u kojem će biti sahranjen njen sin. No dok empatično dijelimo njenu tugu, ludilo i gnjev, u mislima se počinjemo prisjećati jednog drugog svijeta u kojem »terorist« nije prelijepa Diane Kruger, već neke druge nimalo seksi face.