Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 9° 4
Sutra: 9° 9° 4
6. prosinca 2019.
28. IZDANJE LIFFe

Arhitektura emocija: Bili smo na ljubljanskom filmskom festivalu

Arhitektura emocija: Bili smo na ljubljanskom filmskom festivalu
Arhitektura emocija: Bili smo na ljubljanskom filmskom festivalu
Autor:
Objavljeno: 14. studeni 2017. u 15:31 2017-11-14T15:31:17+01:00

Ovogodišnje, 28. izdanje LIFFe-a ugostilo je genijalnog Souleymanea Seyea Ndiayea, glumca u filmu »Jeune femme«, a nakon što se predstavio ljubljanskoj publici, Ndiaye će se u srijedu, 15. studenog, nakon projekcije »Parižanke«, predstaviti i publici zagrebačkog kina Europe

Dok se početkom devedesetih u nas ratovalo, svi oni budući zagrebdoksovci, subverzivci, mutanti, motovunci, mediteranci, vukovarci, sarajci, humanitarci i ostala festivalska armada s ovih prostora koja tada nije postojala, sa zavišću je promatrala prebogati program Ljubljanskog međunarodnog filmskog festivala (Ljubljana International Film Festival), poznatijeg kao LIFFe.

Bila je to doista druga planeta. Parafraziramo li njegovu skraćenicu, tada se u ljubljanskom Cankarjevu domu, Kinoteci i kultnom kinu Dvor događao pravi filmski »life«. Za našu filmofiliju bilo je to doista čarobno brdo filmova, puno veće od onog iz motovunskog slogana. Bila je to zlatna era njegove umjetničke direktorice Jelke Stergel. No LIFFe je pojavom nekih drugih regionalnih festivala, naročito sarajevskog, nekako potonuo u zaborav. A kad festivalsko kormilo preuzima agilni Simon Popek, koji oslobađa selekcije od predoziranja, LIFFe kreće u neku vrstu partnerskog odnosa s programski suženijim ZFF-om, koji se održava paralelno, nakon što je potonji promijenio termin održavanja.

Tako je ovogodišnje, 28. izdanje LIFFe-a ugostilo i genijalnog Souleymanea Seyea Ndiayea, partnera ekscentrične Laetitije Dosch u neodoljivom komadu francuske debitantice Leonor Serraille »Jeune femme«, koji je bio jedan od njegovih programskih vrhunaca. No nakon što se predstavio ljubljanskoj publici, Ndiaye će se u srijedu, 15. studenog, nakon projekcije »Parižanke«, predstaviti i publici zagrebačkog kina Europe.

Pijesak i cement

No konkurencija 28. LIFFe-a imala je i neke briljantne naslove koje je ZFF igrnorirao. To se prvenstveno odnosi na »Araby« brazilskog autorskog tandema Joaa Dumansa i Affonsa Uchoe, tu krajnje emotivnu i humanu priču o radu i proletarijatu u svijetu nehumanosti. Scenarist i redatelj Dumans, koji je nakon projekcije filma održao publici malu antifa-lekciju o trenutnoj političkoj situaciji u Brazilu, ispisuje začudnu povijest tijela i duše u stanju neoliberalne eksploatacije i prekarijata.

Priča započinje smrću radnika u tvornici aluminija u Ouro Pretu. Nakon što njegov mladi susjed ode u njegov trošni stan po odjeću u kojoj će ga sahraniti, pronalazi njegove poetske dnevničke zapise, u kojima u formi flešbekova koji koketiraju s poetikom filma ceste promatramo njegovo desetogodišnje smucanje od tvornice do tvornice i od plantaže do plantaže u potrazi za bilo kakvim radom.

Jer »u vremenima u kojima živimo, lakše je vjerovati u vraga nego u boga«. Iako autor ne želi moralistički oplakivati junakove teške uvjete. Naziv filma referira se na Joyceove »Dublince«, ali i na anegdotu koju je ispričao jedan od junaka, onu o imućnom Arapu koji je došao u Brazil tražiti jeftinu radnu snagu. No njegov avion je na povratku morao prisilno aterirati u Saharu, nakon čega će jedan od radnika reći, »Sad smo u pijesku.

Zamislite kako će nam tek biti u cementu«. Iako tema igra na beznađe i očaj, Dumans i Uchoa razbijaju te pasaže iskrenim sentimentima i glazbenim numerama, od Stevena Van Zandta do onih koje na gitari izvodi njegov junak, taj smireni narator i stoički lik priče.

Suptilna međuigra

Na sličnu melankoličnu i poetsku notu igra i »Columbus«, u režiji Kagonade, korejskog autora s američkom adresom. Nitko ne zna njegovo pravo ime i prezime, iako je dosad radio zanimljive online videoeseje o filmu i slavnim filmašima poput Kubricka. Film je ambijentiran u Columbusu u Ohiu, koji autor promatra kao pravu riznicu modernističke arhitekture, dakle kao mjesto u kojem bi njemački sineast Heinz Emigholz otkrio pregršt intrigantnih lokacija.

No Kagonadu nadasve zanima arhitektura emocija kroz priču o mladom Korejcu koji dolazi u Columbus nakon hospitalizacije njegova oca sveučilišnog profesora, gdje upoznaje mladu knjižničarku i zaljubljenicu u arhitekturu (sjajna Haley Lu Richardson), koja se brine o majci tvorničkoj radnici i liječenoj ovisnici. No njihova veza je poput fasade Vijećnice u Columbusu, čiji se zidovi međusobno približavaju, ali se nikad neće dodirnuti. Njihovu međuigru autor promatra krajnje suptilno, kao da mu se nigdje ne žuri.

Program LIFFe-a donio je i »Tesnotu« Kantemira Balagova, tu mračnu storiju ambijentiranu u židovskoj enklavi Sjevernog Kavkaza o curi zaljubljenoj u arapskog radnika na benzinskoj crpki, koja pomaže ocu u njegovoj automehaničarskoj radionici. Nakon što joj mafija otima brata, njena obitelj odluči rasprodati sve da bi došla do novca za otkupninu. Otmica doduše nije politički motivirana, iako se junakovi prijatelji zabavljaju promatrajući viralni video s jezivim prizorima torture i smaknuća zatočenika islamskih radikala. Dobili smo dakle nešto poput Hane Jušić u Čečeniji umjesto Šibenika.

U konkurenciji je prikazan i »Kralj« Nilesa Atallaha, kojim se nastavlja recentna opsesija južnoameričkim kolonijalnim temama (Martel, Alonso). Sada je u fokusu Francuz nalik jednom od onih herzogovskih čudaka, koji pokušava Indiose Ognjene zamlje natjerati na otpor prema Španjolcima. Atallahov komad estetizirani je spoj lutkarskog kazališta i footagea koji priziva ludorije Guya Maddina.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.