Razgovor

Antonio Nuić: Nacija bez kulture je kuća bez krova

Vedrana Simičević

Sanjin Strukic/PIXSELL

Sanjin Strukic/PIXSELL

Budžeti za kulturu i obrazovanje su mizerija, imamo katastrofalno zastario školski sustav koji, eto, ne uspijevamo reformirati, živimo posljedice 25-godišnjeg zanemarivanja onog esencijalnog, znanosti, obrazovanja i kulture. Hrvatska treba ozbiljno promisliti svoju budućnost



Hrvatski redatelj Antonio Nuić, poznat po filmovima »Sve džaba«, »Seks, piće i krvoproliće« i »Kenjac«, ujedno i bivši predsjednik Hrvatskog društva redatelja, bio je ovog tjedna jedan od najglasnijih »glasnogovornika« velike inicijative hrvatskih filmaša koja je stala u obranu dosadašnjeg rada HAVC-a i kako kažu »samog hrvatskog filma«. Nuić je, između ostalog, emotivno ustvrdio da je situacija u društvu postala alarmantna.


Kakvom dosegu ili točnije utjecaju inicijative »Puko nam je film« se nadate?


– »Puk’o nam je film« je reakcija filmskih profesionalaca na izjave saborskog zastupnika Hasanbegovića kako sustav koji je garancija zdravlja hrvatske kinematografije, treba demontirati, »Puk’o nam je film« je reakcija na vulgaran način koji je postao standard kad se govori o filmu, reakcija je na diletantizam koji tvrdi da bi bilo dobro da o filmu odlučuju ljudi koji s filmom nemaju nikakve veze. Prvi cilj inicijative je ostvaren. Premijer Plenković je razgovarao s predstavnicima redatelja i producenata, te je dao jamstvo da će HAVC i hrvatska kinematografija uživati potpunu neovisnost od bilo kakvih političkih utjecaja.


Podrška premijera




Vjerujete li tome ili mislite da će se tražiti neki kompromis?


– Premijer je vrlo nedvosmisleno dao podršku našim nastojanjima, nemamo razloga sumnjati da će provedba biti problematična.


Kako gledate na ulogu Hrvoja Hribara u HAVC-u, a kako na negativan izvještaj Državne revizije?


– Hribar je zaslužan za razvoj sustava koji je uredio hrvatsku kinematografiju, osigurao joj stabilno financiranje i izveo je na međunarodnu scenu. Ako netko misli da je to lak posao, onda naprosto nema pojma o kinematografiji. A ta Državna revizija je svake godine u Ministarstvu kulture i nikad im nije zamjerila što ne traže ugovore iz HAVC-a na odobrenje, pa se samo pitam je li moguće da se kriteriji mijenjaju kako se mijenja subjekt revizije? Ja se iskreno nadam je riječ o zabuni, o knjigovodstvenoj problematici…


Zašto je važno da hrvatska kinematografija ima institucionalnu neovisnost od strane državne administracije, što je jedan od razloga nastanka HAVC-a?


– Prvo zbog toga što članak 69 Ustava RH jamči neovisnost i slobodu kulturnog i umjetničkog stvaralaštva, a potom zato što svaka djelatnost, a pogotovo film ne smije ni na koji način ovisiti o političkim mijenama koje su vrlo česte. Od 2008. godine promijenilo se šest ministara kulture, operativnost je u takvim uvjetima ugrožena, a filmska proizvodnja ima specifičan ritam, proteže se kroz nekoliko godina i nužno je potrebna institucija koja može pratiti filmove i druge programe od samog začetka do finalizacije, institucija koja djeluje neovisno u skladu s Nacionalnim programom kojeg donosi kroz dijalog s filmskim profesionalcima.


Strašna statistika


Na nedavnom predstavljanju inicijative rekli ste da se u društvu razvila alarmantna situacija. Na što točno mislite i kakvih se posljedica trenutnog stanja najviše bojite?


– Statistike nam govore strašne stvari. Objavljujemo tri puta manje knjiga od europskog prosjeka, ne prodajemo niti jednu cijelu kino kartu po glavi stanovnika što je dva puta manje od europskog prosjeka, o kazalištu, izložbama, koncertima govore jednako loše, ako ne i gore brojke.


Budžeti za kulturu i obrazovanje su mizerija, imamo katastrofalno zastario školski sustav koji, eto, ne uspijevamo reformirati, živimo posljedice dvadesetpetgodišnjeg zanemarivanja onog esencijalnog, znanosti, obrazovanja i kulture. Hrvatska treba ozbiljno promisliti svoju budućnost. Nacija bez kulture je kuća bez krova. A je li kuća bez krova uopće kuća? Kakav krov nad glavom mi ostavljamo svojoj djeci? Statistika nam dakle govori da smo nacija koja ne brine za svoju djecu.


I sami ste svojedobno bili u umjetničkom vijeću HAVC-a koje je odlučivalo o financiranju projekata. Kojim kriterijima ste se vodili i smatrate li da su vijeća radila dobar posao? Kako u tom kontekstu gledate na konstantnu mantru o »sukobu interesa«…


– Jedini razuman i ispravan način donošenja odluka o tome koje filmove snimati, jest da te odluke donose filmski profesionalci. Kriteriji za odabir su vrlo jasni. Prvo se čitaju i vrednuju umjetnički aspekti predloženog filma koji su jasni iz scenarija i redateljske koncepcije.


Ta dva dokumenta umjetničkom savjetniku otkrivaju što se želi snimiti i način na koji se to želi uraditi. Samo ako na ovoj razini zadovolji, ide se u dalje razmatranje projekta koje uključuje procjenu koliko je relevantna tematika predloženog, kojoj se publici film želi obratiti, kakvi su mu potencijali na međunarodnom planu, dakle postoji li vjerojatnost da film može konkurirati na festivalima A kategorije – koji su bitni jer omogućuju plasman filma u redovnu kino distribuciju širom svijeta, te kakav je potencijal filma na domaćem kino tržištu? Produkcijska strategija projekta se zasebno analizira.


Budžet se prolazi stavku po stavku, analiziraju se koprodukcijski potencijali svakog projekta, jer ne smije se zaboraviti da je hrvatska kinematografija dio europske kinematografije koja je zasnovana na koprodukcijskom modelu, ovisno o koprodukcijskim potencijalima procjenjuju se mogućnosti financiranja projekta kroz europske fondove, prije svega Eurimages te Creative Europe.


Dakle, postoji puno specifičnosti kojih se mora biti svjestan u odabiru projekata i zato nemam nikakve dvojbe kad kažem da to mogu raditi samo filmski profesionalci. U praksi to nije jednostavno provesti, ali eto uspijevalo se osam godina, pa ne vidim zašto sumnjati… Rezultati su sjajni i svima vidljivi. Od nepostojeće, postali smo moćna mala europska kinematografija. Jedan od filmova koje sam odabrao za financiranje kao umjetnički savjetnik je Zvizdan. Bio je odbijen nekoliko puta. Nakon svake odbijenice Zvizdan se vraćao bolji, sve dok nije postao ovo što je danas.


Iznad patriotizma


Kako gledate na opaske da bi hrvatski film trebao prvenstveno biti »domoljuban« i općenito na koncept državne »podobnosti« u kinematografiji?


– Politički komesari nikad nisu shvaćali da ako filmom od nekoga želite napraviti junaka, morate pokazivati njegove mane i slabe strane. Države i domoljublja prolaze i nestaju, a filmovi ostaju. Film, umjetnost općenito je iznad dnevne politike, iznad patriotizma. Film se bavi ljudskim, onim da smo svi krvavi ispod kože.


Iz vaših izjava očito je da smatrate kako »braniteljske udruge« koje napadaju HAVC ne predstavljaju branitelje? Koga po vama oni predstavljaju?


– Samo se može zaključiti da oni predstavljaju sebe, imenom i prezimenom, ništa više. Stoje li iza njih neki tekstopisci ne znam, ali ponavljaju se.


Kako gledate na drugu, malu skupinu s filmske scene (Jakov Sedlar, sestre Ivona i Anita Juka, Vinko Grubišić…) koja se suprotstavlja vašoj inicijativi?


– Tu se jedino sestre Juka bave filmom, a naši zahtjevi nisu suprotstavljeni nego se malo razlikuju.


Kako uopće ocjenjujete stanje u hrvatskoj kinematografiji zadnjih godina?


– Zadnje godine su godine velikog prosperiteta i razvoja hrvatske kinematografije na svim poljima. Publika se polako vraća u kina na domaći film, naše filmove u pojedinim slučajevima gleda više strane kino publike nego domaće, što svjedoči o izlasku kinematografije na međunarodnu scenu, naši filmovi su prikazani i nagrađivani na svim festivalima A kategorije i sve to, sad dobro pazite, s budžetom dva prosječna europska filma!