Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
23. travnja 2019.
Dokumentarac

Alen Drljević snima serijal o Feral Tribuneu: 'Tuđman je Feralovcima nudio HTV 2'

Alen Drljević snima serijal o Feral Tribuneu: 'Tuđman je Feralovcima nudio HTV 2'
Alen Drljević snima serijal o Feral Tribuneu: 'Tuđman je Feralovcima nudio HTV 2'
Autor:
Objavljeno: 7. siječanj 2019. u 11:05 2019-01-07T11:05:02+01:00

Tuđman je feralovcima nudio da uređuju Drugi program Hrvatske televizije. Taj detalj, zanimljiv za povijest desnice u Hrvatskoj, otkriva dokumentarni serijal »Feral Tribune«, koji su za Televiziju Federacije BiH napravili scenarist i redatelj Alen Drljević te snimatelj i montažer Aziz Čeho. Serijal je FTV objavio proteklog mjeseca, a besplatno je dostupan na njihovoj internetskoj stranici federalna.ba. Posvećen je preminulome suutemeljitelju Ferala Predragu Luciću. Riječ je o dokumentarnoj seriji u četiri dijela od koje svaki traje 45 minuta. Kronološkim redoslijedom, kroz intervjue s autorima Feral Tribunea, te uz pomoć arhivskih snimaka i mnogo južnoslavenskog punka i rocka, autori pripovijedaju povijest najmarkantnijeg tjednika kraja 20. i početka 21. stoljeća na području bivše Jugoslavije, koji je za dugo vremena unaprijed postavio standarde novinarske neovisnosti i satiričke nepopustljivosti prema vlasti, ma koliko autoritarne one pokušavale biti.

Alen Drljević sarajevski je redatelj, zaposlen na Televiziji Federacije BiH. Njegov dugometražni igrani film »Muškarci ne plaču«, premijerno prikazan 2017., postigao je velik uspjeh, uz nepodijeljene pohvale i publike i kritike. Kroz priču o terapiji ratnih veterana, Drljević – i sam bivši borac Armije Bosne i Hercegovine – pripovijeda bolnu istinu o traumi i besmislu rata koji je devedesetih godina prošlog stoljeća zadugo razorio mogućnost normalnoga, beskonfliktnog života u zaraćenim zemljama bivše Jugoslavije. U intervjuima o filmu »Muškarci ne plaču«, Drljević je objašnjavao da je rat fatalno i neizbrisivo obilježio njegovu, ratnu generaciju.

Ta obilježenost ratom i njegovim vremenom bio je Drljeviću jedan od motiva da snimi dokumentarnu povijest Feral Tribunea, novina koje su najvjernije, i bez prikrivanja, prikazale stvarnost ratnih užasa i razaranja. »Feral nije htio šminkati govno, on ga je želio razgolititi«, kazat će Drljević u izjavi za naš list, dodajući da područje bivše Jugoslavije »nikada nije istinski izašlo iz rata, a ni neće dok se duboko i suštinski ne suočimo sa svim onim što je do rata dovelo i što je on proizveo.« Danas, kaže Drljević, »sve je isto, samo smo se malo ušminkali, i ne puca se. Nažalost, mnogima je upravo to u interesu«.

Ekstenzivni intervjui 

Dokumentarac počinje povijesnim snimkama nogometne utakmice Hajduka i Crvene zvezde na splitskome Poljudu 4. svibnja 1980., koja je prekinuta nakon što je objavljena vijest da je umro Josip Broz Tito, igrači u suzama popadali na travnjak, a cijeli stadion spontano zapjevao »Druže Tito, mi ti se kunemo«. Suutemeljitelji Ferala Viktor Ivančić i Boris Dežulović – ovaj posljednji u majici s crvenom zvijezdom na talijanskoj zastavi i natpisom »Partigiani siempre« – potom naizmjence pripovijedaju početke Ferala osamdesetih godina. Ivančić, koji je uz Dežulovića nosivi sugovornik cijeloga dokumentarca, Feral iz tog razdoblja nazvat će »kompletnom protukomunističkom diverzijom«, dok će Dežulović to objasniti podatkom da »nije bilo broja Ferala nakon kojeg se nije sastajao centralni komitet splitske partije«. Gledatelji potom doznaju priču o sudskome procesu protiv Viktora Ivančića i Velimira Marinkovića zbog narušavanja ustavnog poretka Jugoslavije te o zabrani Feral Tribunea iz 1988., koju je – to će Dežulović naglasiti, a zanimljivo je naročito u kontekstu nedavne presude protiv News bara u korist Velimira Bujanca – tadašnji sudac splitskoga suda Branko Šerić srušio, objasnivši u presudi da satira po definiciji jest literarni i novinski žanr koji neistinom i uznemiravanjem javnosti ukazuje na društvene anomalije, i tako doprinosi njihovu ispravljanju.

Zanatski, Drljevićev dokumentarni serijal oslanja se na ekstenzivne intervjue s autorima koji su pisali u Feralu: prije svega na Ivančića i Dežulovića, ali tu su i Drago Hedl, Marinko Čulić, Ivica Đikić i Feralov kolumnist, bosanskohercegovački pjesnik Mile Stojić. Korištena je televizijska arhiva – potresni snimci ubijenih civila u Ahmićima, primjerice, nešto su što hrvatska publika vrlo rijetko vidi – koja ilustrira vrijeme i način na koji ga prikazuje Feral. Autori su, dakako, iskoristili i dio Feralove arhive, naročito satiričke naslovnice, da bi dočarali inventivnost i hrabrost kojom se mala novinarsko-satirička ekipa sa splitskih Bačvica suprotstavila nacionalističkome ludilu devedesetih, koje je stotine tisuća ljudi odvelo u smrt, a dotad mirnu zemlju strovalilo u bezdan krvoprolića.

»Za moju generaciju«, pripovijeda Dežulović o osamdesetima, »Beograd je bio London.« Ali potkraj tog desetljeća, »samo pet godina nakon nezaboravnih žurki i novog vala, meni u Beogradu prijatelji govore o Miloševiću i Kosovu. Tada sam prekinuo mnoga beogradska prijateljstva«. »Prepoznali smo«, kaže, »da ono što je najavljeno kao otvaranje slobode, nije bilo ono što smo mi htjeli«. Jednopartijski diktat zamijenila je nacionalistička histerija, pripovijeda Dežulović, dok se na ekranu vrte snimke znamenite HDZ-ove Cvjetnice 1990. u Zagrebu, na kojoj je svećenik Anto Baković – koji će nedugo kasnije, kao uostalom i mnogi drugi, otklizati u radikalno konzervativnu proustašku desnicu – predsjednika HDZ-a usporedio, ni manje ni više, nego s Isusom Kristom.

Pa ipak, »u početku je Tuđmanova ekipa simpatizirala Feral«, posvjedočit će Dežulović. Zaključivali su – oni su protiv Miloševića, mi smo protiv Miloševića; dakle na istoj smo strani. No pogrešno su zaključivali. Ponudu Tuđmana i Antuna Vrdoljaka da uređuju Drugi program HTV-a feralovci su »odbili s indignacijom«, svjedoči Dežulović: »Nismo htjeli imati posla s tim budalama«. Netrpeljivost između slobodoljubivih novinara i talentiranih satiričara s jedne, te nacionalističke autokratske vlasti s druge strane, od samoga je početka prerasla u pravi svjetonazorski, pa i politički rat. »Tuđman je Feral Tribune smatrao neprijateljem dostojnim ozbiljne borbe«, reći će u serijalu Ivica Đikić. I on je tu borbu, kako se iz ovoga povijesnog pregleda može razabrati, neumorno i vodio – izgubio ju je, ali njegovi nasljednici, čini se, nisu.

Ratno izvještavanje 

Alen Drljević i osobno je fasciniran Feral Tribuneom. Te su novine, kaže za naš list, obilježile njegovu mladost i sazrijevanje. »Mogao bih reći da smo zajedno prošli put od mladalačkog punkerskog bunta do ozbiljnog i analitičkog sagledavanja stvarnosti oko nas. Jedan od mojih prvih kratkih filmova, ‘Šoping’, bio je baziran na kolumni Viktora Ivančića: Robi K. – ‘Velika kolica’. Na prvi dan snimanja ovog kratkog filma, u junu 2008. godine, izašao je posljednji broj Feral Tribunea. Nikada neću zaboraviti kako sam, u pauzi snimanja, listao taj zadnji Feral s Charliejem Chaplinom na naslovnoj stranici i kako sam mislio da moram snimiti film o Feralu«, prisjetio se za naš list.

Dosta prostora Drljević je posvetio ratnome izvještavanju feralovaca za Slobodnu Dalmaciju, donoseći obilje vrijednoga dokumentarnog materijala, među kojim i podsjećanje na antiratne napore beogradskih mirotvoraca i rock umjetnika. No još više vremena, razumljivo, sarajevski autori posvetili su Bosni i Hercegovini, odnosno Feralovu odnosu prema ratu u toj zemlji, naročito ratu Hrvata i Bošnjaka 1993. i 1994. »Feral je«, objasnit će Drljević za naš list, »uvijek imao poseban status u BiH«. Mnogi izvanredni novinari i intelektualci iz te zemlje, podsjeća, pisali su za Feral; Mediacentar Sarajevo digitalizirao je sve brojeve tjednika; glumica Hasija Borić je sa svojim ‘Putujućim teatrom’ godinama igrala predstavu ‘Feral Tribune Cabaret’… »Sigurno je da su na to utjecali tekstovi i način na koji je Feral pisao o Bosni, ali s druge strane, u BiH nikada nije postojalo nešto slično Feralu, novine koje bi se isto tako beskompromisno i hrabro bavile nama samima.

Ivan Lovrenović je, opisujući taj kultni status Ferala u sarajevskim intelektualnim i kulturnim krugovima, napisao: ‘Lako je tuđim Feralom gloginje mlatiti’. Čini mi se da je to najtačnije objašnjenje tog fenomena«, kaže Alen Drljević. Dio dokumentarca u kojemu se autori bave hrvatskom ulogom u ratu u BiH, ovdašnjem gledatelju može rasvijetliti do koje je mjere današnji javni govor o tim događajima u Hrvatskoj iskrivljen, neistinit i neistinoljubiv, i do koje mjere Hrvatska odbija iskoristiti priliku da – umjesto što stenje pod ideološkim diktatom Deklaracije o Domovinskom ratu – uistinu razumije što je Tuđmanova vlast učinila Bosni i Hercegovini. »Nikad se nisam osjećao dovoljno domoljubom da bih prešutio svinjarije koje moja vlast radi u drugoj zemlji. Bilo je to, sve skupa, odvratno«, kaže u serijalu Viktor Ivančić.

Sve ispočetka?

Dokumentarac traje ukupno tri sata, i obrađuje sve ključne fenomene iz četvrt stoljeća izlaženja različitih formata Feral Tribunea. Drljević je svjestan ograničenja projekta ambicijom da obradi razdoblje toliko bogato društvenim prevratima i njihove kreativne obrade u Feralu: kaže da su »snimali relativno kratko«, u uvjetima »veoma skromnih budžeta na FTV-u«. Pritom naglašava da bi se »o svakoj od pojedinačnih tema vezanih uz Feral Tribune mogao snimiti poseban dokumentarac«. Pritom, nije li karakteristično da svjedočanstvo o hrvatskim novinama snima televizija iz Bosne i Hercegovine? Drljević objašnjava: »Ja sam zaposlen u redakciji dokumentarnog programa FTV-a, pa je bilo sasvim logično da tu prvo predložim snimanje ovog serijala, i moram reći da su svi bili oduševljeni tom idejom«. Pritom, autor se »iskreno nada da će neka od televizija u Hrvatskoj biti zainteresovana za emitovanje ovog serijala«.

Mi pak, svjesni današnje atmosfere u zemlji u kojoj živimo, s priličnom sigurnošću možemo tvrditi da će biti vrlo neobično ako se to uistinu i dogodi. A opet, nema ničeg neobičnog u tome da hrvatska javnost okreće glavu od najboljeg što je u novinarstvu i satiri ikada imala – i sam Drljević kaže da bi mnogi voljeli da se Feral što prije zaboravi. Ta infantilna, ali strukturalna nesposobnost da Hrvatska iskoči iz provincijalne nacionalističke matrice u koju je samu sebe zarobila, samo potvrđuje autoironičnu, no istodobno i ponosnu rekapitulaciju koju je u serijalu ponudio Boris Dežulović: svih ovih tridesetak godina, kaže, on i feralovci pišu, manje-više, isti tekst: tekst protiv nacionalizma. »Cijeli jedan život prošao je u bavljenju budalaštinama. Jesmo li što promijenili? Vjerojatno nismo. Je li imalo smisla? Vjerojatno nije. Bih li opet? Bih«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Tommy zna što voliš