Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 22° 1
Sutra: 26° 29° 2
18. lipnja 2018.
Razgovor s redateljem

Oliver Frljić obračunao se sa svima, a najgore je prošao Hasanbegović: 'On bi Titu trebao dignuti spomenik!'

Snimio Denis LOVROVIĆ
Snimio Denis LOVROVIĆ
Autor:
Objavljeno: 12. siječanj 2018. u 18:07 2018-01-12T18:07:00+01:00

Sramotno je to da se Hrvatska odriče svoje antifašističke prošlosti, kao što je sramotno to da u Zagrebu nemamo Trg maršala Tita. Prvi bi Zlatko Hasanbegović, što god mu se nalazi ispod one kape s kojom se slikao na splitskoj Rivi, trebao dići spomenik Josipu Brozu Titu jer da nije bilo Tita i NOB-a, on se vjerojatno ne bi mogao po toj Rivi šetati i slikati bez putovnice, kaže Frljić

Redatelj Oliver Frljić u Kerempuhu završava svoju novu predstavu prema Pirandellovoj drami 'Šest likova traži autora', a tim smo povodom novinar Tportala upitao ga je kako komentira napade da režira tekst potpisnika Manifesta fašističkih intelektualaca, što misli o političkom putu Zlatka Hasanbegovića nakon njegove ministarske funkcije, ali i o ulasku Jakova Sedlara u Programsko vijeće Studentskog centra, u kojem će Frljić uskoro pripremati novu predstavu.

Osvrnuo se i na presudu haškoj šestorki i pojasnio kako bi radio predstavu o Slobodanu Praljku, no skeptičan je oko toga bi li mu to itko u Hrvatskoj htio producirati.

Prenosimo razgovor u cijelosti.

S obzirom na tekst najave predstave 'Šest likova traži autora', u kojem su isprepleteni nacionalna svijest i kopanje po kantama za smeće, zanima me na koji način ste intervenirali u original Pirandellove drame?

- U prvom dijelu glumci rade predstavu koja se referira na aktualne političke svinjarije u Hrvatskoj. Uz to, htio sam govoriti o strahu kao dominantnoj emociji u hrvatskom društvu, o hrvatskom glumištu te poražavajućoj činjenici da se to isto glumište protiv raznih pritisaka i cenzure ponajviše borilo i bori autocenzurom. Iznimno mi je drago da su glumci HNK potpisali protestno pismo protiv imenovanja Zlatka Hasanbegovića u Kazališno vijeće tog teatra. S druge strane, skoro u isto vrijeme udovice poginulih branitelja postale su programski arbitri na nacionalnoj televiziji. Samo još fali to da Nino Raspudić postane glavni urednik glasila srpske manjine Novosti.

Što predstavlja plakat s vašim likom za šivaćom mašinom?

- Dizajner plakata Damir Gamulin i ja odlučili smo za šivaću mašinu posjesti moju osvjedočeno nacionalno-izdajničku malenkost i pustiti je da kroji pokušaje Hrvatske da otkine komadiće teritorija Bosne i Hercegovine. Naravno, to moje ukazanje na plakatu je i u vezi s čitanjem te Pirandellove drame danas i ovdje. Opsesivna potraga njezinih glavnih likova za identitetom i autorom sjajna je metafora za hrvatsko društvo koje već 26 godina traži svoj identitet. Što je sve postalo žrtva te potrage, možemo vidjeti i iz najnovije presude haškoj šestorci.

Netom nakon najave da režirate Pirandella pojavili su se komentari tipa 'zna li taj Frljić da je Pirandello bio blizak fašistima'?

- Ma kakvi, nikad čuo. Zanimljivo je kad me domaći fašisti, skriveni u mraku interneta, pokušavaju optužiti da radim autora koji je koketirao s fašistima. Ova interpretacija Pirandellovih 'Šest likova traži autora' polazi upravo od tog mjesta u njegovoj biografiji, o čemu se moglo informirati i u najavi predstave na stranicama Kerempuha.

S moralnog stajališta, kako se kao autor nosite s tim da je autor kojeg radite u nekom trenutku koketirao s fašistima?

- Moji kolege iz njemačke skupine Rimini Protokoll radili su predstavu koja se bavila jednom od sigurno najozloglašenijih knjiga u povijesti čovječanstva. Riječ je o predstavi 'Mein Kampf'. Kazalište mora imati snagu pokazati koliko smo kao individue i kolektivi slabi spram ideološkog zova sirena fašizma. Pirandello nije jedini nobelovac koji je gajio simpatije za fašističku ideologiju. Ne treba zaboraviti ni Knuta Hamsuna. I Ezra Pound je tijekom 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća prigrlio Mussolinijev fašizam, a izražavao je i podršku već ranije spomenutom Hitleru. U kontekstu rapidne fašizacije Europe i mile nam Hrvatske, upravo mrlje u biografiji umjetnika ostale od koketiranja s fašizmom treba uzeti kao interpretativne ključeve njihovih djela. Stavljajući 'Šest likova' u ovaj kontekst, možemo shvatiti i koliko se fašizma reproducira kroz obitelj koja je u fokusu ove drame. Uostalom, rijetki su ljudi koji su imali snage očuvati svoju biografiju čistom.

Kome to danas uspijeva u političkom i društvenom životu Hrvatske?

- U politici ih među živućima ne vidim. Mogu istaknuti samo pokojnog Stipu Šuvara koji je zadržao svoju političku i ljudsku konzistenciju i u vremenima kad ga je premlatilo hrvatsko domoljublje u liku časnika Hrvatske vojske Tihomira Oreškovića. Među intelektualnom elitom izdvojio bih Viktora Ivančića jer ima rijetku dosljednost u javnom djelovanju.

U kulturi?

- Ne znam koliko ona više pripada ovom kulturnom prostoru, no to je zasigurno Mira Furlan, koja je imala snage i hrabrosti da ponese anatemu koju je dobila početkom rata u Hrvatskoj. Vrlo jasno je artikulirala antiratnu poziciju i bila spremna zbog svojih uvjerenja ostati bez profesionalne egzistencije na prostoru cijele bivše Jugoslavije. Sjajna je glumica, ali i osoba koja se nije kompromitirala na način na koji se kompromitiralo gotovo cjelokupno postjugoslavensko glumište. Pogledajte Emira Hadžihafizbegovića, koji je politička stajališta mijenjao kao čarape, pa je s jednakom lakoćom ušao u Markovićevu Stranku reformskih snaga, kao i kasnije u SDA. Istu stvar je radio i s uniformama. Najprije je obukao onu HVO-a, da bi je uskoro okačio na čiviluk i zamijenio onom Armije BiH. Ne treba zaboraviti ni na koji je način Nebojša Glogovac branio lik i djelo Draže Mihajlovića kad je igrao u seriji 'Ravna gora'. O ideološkim i ljudskim stranputicama svojih kolega u Hrvatskoj već sam govorio u predstavi 'Hrvatsko glumište' koja je nedavno igrala u Varšavi, ali u Zagrebu, gle čuda, još uvijek nije.

U svakom pogledu sam manjina

Što u vama budi strah?

- Ne želim dati previše prostora strahu jer oni koji ga proizvode računaju na to da ću se povući i prestati govoriti kad mi se udari na najbliže, kao što se dogodilo kad su provalili u Lindin stan (op.a. glumica Linda Begonja partnerica je Olivera Frljića) ili u nekim drugim prilikama, u kojima su meni bliski ljudi zbog mog javnog djelovanja bili izloženi neugodnostima. Puno više mi je stalo do toga da ovo društvo postane koliko-toliko normalno, nego ljudima poput urednika onog televizijskog komposta koji se zove ‘Bujica’. Činjenica je da je od same uspostave Hrvatske dano zeleno svjetlo za svaki zamisliv oblik nasilja nad različitim manjinskim identitetima. Internet i činjenica da svaka budala danas može javno izraziti svoje mišljenje samo je učinio vidljivijom količinu mržnje koja je uvijek bila tu.

U koju manjinsku skupinu se vi upisujete?

- U svakom pogledu sam manjina. Nacionalno sam nečist, a što se tiče seksualnog opredjeljenja, smatram da je to stvar osobe s kojom se nalaziš, a ne nekog heteroseksualnog normativa koji se nameće kroz društvene institucije ili preko obitelji. I u pogledu razmišljanja o prošlom ratu spadam u manjinu jer smatram da rat nije bio nužan te da se nije napravilo sve što se moglo da se on izbjegne. Također smatram da je kritički diskurs po pitanju tog istog rata itekako dobrodošao, što god o tome govorili Deklaracija o Domovinskom ratu, koju je, da ne zaboravimo, donio SDP. Drago mi je da sam manjina jer ne želim participirati u nasilju većine nad manjinama.

Vaši kritičari često tvrde da radite predstavu oko predstave.

- Postoje različiti konteksti u kojima režiram. Moja intendantura u Rijeci bila je vrsta dvogodišnjeg seminara o tome kako koristiti instituciju kao performativnu alatku. Pojeli smo vidljivost svega drugog u Hrvatskoj u te dvije godine i pokazali da kazalište nije samo ono što se vidi na sceni. Također smo pokazali da nacionalno kazalište ne mora biti frižider u koji se sprema nacionalna kultura kako se ne bi pokvarila u ovo vrijeme globalnog zatopljenja. Nismo podilazili ni malograđanskom ukusu jer smo smatrali da nacionalno kazalište treba biti reprezentant svih građana, a ne samo onih koji imaju ekonomski i kulturni kapital da si priušte građansku kulturu. Nadam se da će zagrebački HNK, rasprodanosti usprkos, na jednu od sljedećih izvedbi 'Ciganina, ali najljepšeg' pozvati romsku zajednicu. Po meni bi bilo zanimljivo vidjeti kako se ova manjina vidi u reprezentacijskim modusima većine. Ali da se vratim na Rijeku. Otvoreno smo govorili o rapidnoj fašizaciji Hrvatske koja je doživjela vrhunac dolaskom Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a i Zlatka Hasanbegovića na mjesto ministra kulture i koja se nastavila, što je danas vidljivo na svakom koraku. Od nacionalne televizije, preko Kazališnog vijeća HNK, do Jakova Sedlara u SC-u.

Kako se kao redatelj društveno angažiranih predstava snalazite u okviru Kerempuha i satire kako je se vidi u Kerempuhu?

- Kerempuh je satiričko kazalište i po meni je njegova zadaća da govori o različitim društvenim anomalijama. Za razliku od mojih starijih kolega, a i cijele Akademije dramskih umjetnosti, koja je dosta dugo s visine gledala na ovu instituciju kao oblik niže zabave, ja sam oduvijek želio raditi u Kerempuhu. Već na toj istoj nesretnoj Akademiji govorio sam kako bi bilo sjajno u Kerempuhu postaviti 'Gospođu ministarku' i ta mi se želja ostvarila 2008. Stigma koju je Kerempuh nosio među dijelom kazališne zajednice po meni nije ništa drugo nego maska za njihov kukavičluk, strah da imenuju stvari njihovim pravim imenom. Dok se u vrijeme najgoreg tuđmanizma u Kerempuhu artikulirala određena društvena kritika, ostatak kazališne zajednice je ili lizao dupe prvom predsjedniku ili hrabro šutio pred svinjarijama njegove politike. Mene u protekle tri godine nijedno kazalište u Zagrebu nije zvalo da radim dok to nije napravio Kerempuh. Drago mi je da u ovom kazalištu radim predstave kojima je tema obitelj. Živimo u društvu u kojem različite udruge, a onda i mnogi drugi, teroriziraju obitelji. Ovdje se u ime obitelji institucionalizirala homofobija. Očigledno svi trebamo biti heteroseksualci i minimalno roditi troje djece da Srbi, homoseksualci ili Sirijci jednog dana ne bi postali većina.

Što je po vama definicija obitelji?

- Vrlo sam skeptičan prema neupitnosti bioloških veza koje promovira pojam obitelji. Odnosi među biološkim srodnicima grade se u socijalnoj interakciji. To što me netko rodio ne znači ništa dok s tom osobom, bila ona majka, bila otac, ne izgradim odnos koji neće počivati na krvnom srodstvu. Obitelj je i prostor različitih traumatizacija, kao i reprodukcije različitih fašistoidnih politika. U tom kontekstu preporučio bih ponovno čitanje Von Horvathova romana 'Mladež bez boga'. Nakon povratka iz Berlina ponovno ću se baviti obitelji u Teatru ITD. Naravno, ako ondje do tada Jakov Sedlar ne napravi kazališni 'Četverored'.

Nije samo HDZ retuđmanizirao Hrvatsku

Što mislite pod pojmom retuđmanizacije, kojim najavljujete predstavu u Kerempuhu?

- Činjenicu da se Hrvatska jedva i uz silne muke uspjela malo emancipirati od autokratskog modela vođenja države koji je ovaj čovjek inaugurirao, tako da i dan danas trpimo posljedice privatizacijske pljačke koju je taj isti Tuđman blagoslovio i omogućavao, da je upravo taj čovjek pokušao realizirati teritorijalne aspiracije Hrvatske spram BiH, a sve to natprosječnoj inteligenciji Tomislava Karamarka i partije kojoj je bio na čelu nije smetalo da zazivaju, a onda i provedu retuđmanizaciju. Ali nije samo HDZ retuđmanizirao Hrvatsku. To je radio i SDP, koji je u jednom trenutku htio biti veći HDZ od HDZ-a, pa je promijenio ime zračne luke u ime čovjeka koji bi, da je poživio još koju godinu, završio na optuženičkoj klupi u Haagu. I Milanovićev susret s braniteljima, koji su više od godinu dana nesankcionirano kršili zakone, ulazi u žalosnu bilancu retuđmanizacije Hrvatske.

Kako ste doživjeli presudu šestorki?

- Doživio sam je kao minimalnu satisfakciju svima onima koji su bili žrtve agresivne politike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. A u žrtve te politike ubrajam i hrvatski narod u BiH. Taj narod, kao jedan od tri konstitutivna naroda, nikad nije autonomno odlučivao o svojoj sudbini u toj zemlji. Zagreb je te ljude doveo u situaciju u kojoj oni BiH nikada nisu doživljavali kao svoju domovinu.

Intrigira li vas raditi predstavu prema priči o Slobodanu Praljku?

- Možda da mi njegov veliki prijatelj Abdulah Sidran napiše tekst? Šalim se. Da, ukoliko bih mogao dovesti ljude koji su prošli kroz pakao Dretelja, Heliodroma ili Gabele da govore o tom čovjeku, no ne znam tko bi se u Hrvatskoj to usudio producirati. Kad sam u Zenici radio 'Pismo iz 1920', govorio sam o zločinima koje su nad Hrvatima i Srbima u tom gradu u Muzičkoj školi vršili pripadnici 7. muslimanske brigade. U Srbiji sam u predstavi 'Kukavičluk' govorio o srpskim zločinima u Srebrenici. Kao oblik borbe protiv negacije i zaborava tog zločina, glumci su učili napamet i pred publikom govorili imena stradalih. Kad se postavilo hipotetsko pitanje mog rada u Banjoj Luci, odgovorio sam da mogu raditi jedino predstavu o Manjači, Keratermu, Trnopolju i Omarskoj.

Dok vodimo ovaj razgovor, predsjednica RH je u posjetu turskom kolegi Erdoganu i kao tema njezina posjeta najavljen je razgovor o izborima u BiH, a istodobno Milorad Dodik slavi Dan Republike Srpske i u jednom intervjuu izjavljuje da RS ima sve odlike prave države osim stolca u UN-u. Po tko zna koji put najavljuje se raspad Bosne i Hercegovine. Kako to vidite u bliskoj budućnosti?

- Kako se naša draga predsjednica druži s Erdoganom, zanima me je li otvorila i temu masovnih hapšenja opozicijskih političara i aktivista, u kojima je nastradao i čovjek kojeg sam upoznao kad sam radio na Istanbulskom bijenalu. Zove se Osman Kavala. Ili su joj takve stvari, kao što je masovno i grubo kršenje ljudskih prava, previše prozaične da bi ih spomenula u jednom bilateralnom susretu. Ali blizina koju je dotična pokušala ostvariti i s Donaldom Trumpom, a koju sada ostvaruje s Erdoganom, pokazuje da predsjednica jako voli blizinu prvaka liberalne demokracije. Što se tiče budućnosti Bosne i Hercegovine, mislim da se BiH neće raspasti jer se u više navrata pokazala jako žilava. Nju su okupirale različite strane u povijesti i preživjela je, kao i zadnji rat. Nažalost, proces suočavanja s tom recentnom prošlošću u BiH nikad nije započeo. Daytonski sporazum je samo odgodio probleme, a ovo uređenje s dva entiteta je neodrživo. Etnocentrične politike koje ono podržava samo će i dalje stvarati razdor.

Sedlar u ITD-u

Pozivam sve ljude koji su radili u ITD-u i one kojima je u interesu da ovaj kulturni prostor ne postane još jedna žrtva konzervativne revolucije - koja prijeti time da u Hrvatskoj postane permanentno stanje - da javno progovore o sramotnoj činjenici da je jedan negator Holokausta i osvjedočeni historijski revizionist postao član Programskog vijeća Studentskog centra. Sedlar je na ovu funkciju stavljen isključivo da bi srušio Natašu Rajković, njezin program i ono što je ona stvorila u ovom prostoru. Nedavno je u ITD-u, upravo na poziv Rajković, gostovao intendant jednog od najznačajnijih njemačkih kazališta, minhenskog Kammerspielea, Matthias Lilienthal. Pretpostavljam da ni Sedlar ni njegov politički sponzor, rektor Boras, ne znaju tko je dotični, a to je samo još jedan razlog da svoje prste maknu s ITD-a.

Kako se pojam antifašizma danas dominantno doživljava u Hrvatskoj?

- Ovdje se radi sve što je moguće da se izbrišu tekovine antifašističke borbe. Pod krinkom izjednačavanja totalitarnih režima radi se na diskreditaciji jedne ideologije koja je pokrenula antifašističku borbu u većem dijelu Europe. Sramotno je to da se Hrvatska odriče svoje antifašističke prošlosti, kao što je sramotno to da u Zagrebu nemamo Trg maršala Tita. Prvi bi Zlatko Hasanbegović, što god mu se nalazi ispod one kape s kojom se slikao na splitskoj Rivi, trebao dići spomenik Josipu Brozu Titu jer da nije bilo Tita i NOB-a, on se vjerojatno ne bi mogao po toj Rivi šetati i slikati bez putovnice.

Poražavajuće je da čovjek koji je toliko nekompetentan za umjetnost ima takvu fiksaciju na nju

Kako vidite politički put Zlatka Hasanbegovića nakon silaska s ministarske pozicije?

- Promjena imena tog trga bila mu je jedina točka u programu. Poražavajuće je to da čovjek koji je toliko nekompetentan za umjetnost, kulturu i kazalište ima takvu fiksaciju na njih. Da Hasanbegović ima ikakvog kazališnog ukusa, shvatio bi kakav su kulturocid bila dva mandata njegove partijske drugarice Ane Lederer u zagrebačkom HNK-u. No nekompetentnosti usprkos, on izgleda razumije da se u tim prostorima proizvodi pozamašan simbolički kapital kroz interpretaciju prošlosti i sadašnjosti. Volio bih da se sad kad je ušao u Kazališno vijeće pozabavi financijskim malverzacijama i nepotizmom iz mandata Ane Lederer. Neka usput provjeri koliko dnevno Jakov Sedlar provodi na svom radnom mjestu, ima li dozvole svoje matične kuće za snimanje filmova, kao i je li Dragan Despot imao odobrenje da recitira na Praljkovoj komemoraciji te na inauguraciji predsjednice.

Vaše 'Bakhe' nastale su 2008., otkada je prošlo gotovo deset godina sustavnih kontroverzi oko vaših predstava. Kakav je pogled unatrag?

- U svakoj sredini nastupam s iste pozicije. Ne dopuštam da moj rad postane još jedan moment u nacionalnoj autoviktimizaciji. Naravno, to donosi dosta problema, različitih pokušaja diskvalifikacije, ali i priznanja koja daleko nadilaze uskogrudnost domaće političke gluposti.

Gdje se vidite između dvije najčešće etikete koje vam se lijepe - s jedne strane kao nacionalni izdajnik, a s druge kao enfant terrible hrvatskog kazališta?

- Nacionalni izdajnik ne mogu biti jer nemam nacionalni identitet, pa nemam što ni izdati. Ipak, u rubriku nacionalne pripadnosti sve češće pišem upravo 'nacionalni izdajnik' jer mi se čini da sam, ako ništa drugo, izdao tu kategoriju. U više navrata sam rekao – naciju ostavljam onima koji se nemaju čime boljim legitimirati. Enfant terrible također ne mogu biti jer sam odavno prestao biti dijete. Ali ako netko nema imaginacije da mi nalijepi nešto inventivnije, može i etiketa enfant terrible.

 

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka