Dok se autorski radoholičar François Ozon na ovogodišnjem Cannesu predstavio dostatno perverznim komadom »L’amant double« koji postavlja frojdovski motiv blizanaca u diskurs erotskog horora, autorov prethodni film igra na hladnoću francuskog akademizma. Riječ je o adaptaciji klasika Ernsta Lubitscha »Broken Lullaby« iz 1932. godine, koja zadržava njegov estetizirani crno-bijeli prosede sveden na prekrasne slike, iako joj nedostaje febrilnost originala.

Ozonova opsesija Drugima vječna je i postojana. No dok se ona u njegovim ranijim djelima iščitavala u kvirovskom diskursu, sada je ona determinirana nacionalnom pripadnošću, kroz lik mladog francuskog veterana (Pierre Niney), koji po završetku Prvog svjetskog rata dolazi u njemački gradić Quelinburg posjetiti grob prijatelja Frantza s kojim je proživio užase rata i njegovih blatnjavih rovova. Tamo će ugledati njegovu udovicu Annu (Paula Baer) u koju se zaljubljuje, dok joj priča o svom boemskom pariškom životu s Frantzom.

Melodramatski kič

Ana i dalje živi s Frantzovim roditeljima koji je tretiraju poput kćeri, možda i zato da bi barem donekle nadoknadili bol zbog gubitka sina. Ona čak i nije njegova udovica, jer je u trenutku Frantzove smrti s njim bila zaručena. Riječ je dakle o inverziji sličnog motiva mržnje i nepovjerenja koji elaborira Derek Cianfrance u »Svjetlu između oceana«. No dok u Cianfrancea imamo neželjenog Nijemca, sada je tu neželjeni Francuz, jer je njegov narod »ubijao naše sinove«.

»Da, ali mi smo našim sinovima stavljali bajunete u ruke i slali ih na front«, kaže Frantzov otac. S tom razlikom što Ozon za razliku od Cianfrancea koketira s estetikom melodrame puno suptilnije, rigoroznije i elegantnije.

Melankolični je to film o tajnama, lažima i oprostu. Iako je autor svjestan da nikad neće nadmašiti Lubitscha, kao što mu nije palo na pamet da u »Kapima vode na vrućem stijenju« bude veći Fassbinder od samog Fassbindera. Ali maliciozan kakav jest, Ozon će filmu ubrizgati dostatnu dozu melodramatskog kiča, Chopinove etide i Verlaineovi stihovi uključeni, kako bi nam dokazao da je Frantz bio Francuzu nešto više od običnog prijatelja, pri čemu pokušava mistificirati njemačku poratnu bol i frustracije.

Najljepša filmska završnica

No za razliku od Lubitscha, Ozon promatra film iz Annine perspektive. Ona je najintrigantniji i najzanimljiviji lik (na Mostri je zasluženo osvojila nagradu »Mastroianni« u kategoriji nove glumačke nade). Iako joj pripadaju najljepši melodramatski pasaži, ona se ujedno dokazala najhrabrijom, ali i najekspresivnijom i najsuzdržanijom od svih Ozonovih likova. Ozon otkriva ljepotu Lubitscheva originala u njegovoj jednostavnosti, onoliko artificijelnoj koliko on treba biti. Zaboravimo na postmodernizam. Ozon je posve imun na njegove trendove. On naprosto želi biti »staromodan«, ma koliko ostao svjetlosnim godinama udaljen od Lubitscha.

Priča je to koja se podastire kristalno jasnom i krajnje linearnom preciznošću, zahvaljujući Ozonovoj fokusiranosti na Annine čiste osjećaje, koliko god oni bili negirani, nijemi, minirani i zanemareni. Jer, takav je život. Kao i većina autorovih (ženskih) likova, tako se i u Anni ustvari zrcali sâm Ozon. Zato je krajnje emotivna finalna scena s Annom u Louvreu ispred Manetova platna (šifra: »Le Suicide«), možda najljepša filmska završnica koju ćemo ove godine vidjeti.