Predugo se o nakaradnosti hrvatskog sustava nacionalnih kazališta u Hrvatskoj šutjelo. A teško je naći slabiju riječ za sustav koji kolje proračune za kulturu gradova s HNK-ovima, uz rezultate koji to nikako ne opravdavaju. Pa dok prema veličini Hrvatske i osnivačkoj strukturi možemo podržati jedno nacionalno kazalište, ono u Zagrebu, njih četiri – u Rijeci, Splitu, Osijeku i Varaždinu – tek su na papiru nacionalna kazališta.

Osnivači HNK-a u Zagrebu su ravnopravno Republika Hrvatska i Grad Zagreb, pa onda dijele i proračunske troškove u omjeru 50:50, no u ostalim HNK-ovima uloga države je potpuno marginalna, iako si ona ostavlja za pravo imenovati intendante.

Nakon što je Novi list otvorio ovu temu opsežnim člankom, javio nam se intendant riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca sa željom da prodiskutira taj zahtjevni i predugo marginalizirani kompleks. Prihvatili smo poziv, jer smatramo da se stvari mogu i moraju mijenjati i iznutra, te inzistirali da razgovaramo konkretno i direktno.

Je li sustav nacionalnih kazališnih kuća u Hrvatskoj, koje troše ogromne količine javnog novca lokalnih budžeta za kulturu, s preskromnim rezultatima, truo i treba li ga mijenjati?

– Ne pristajem na tezu o »trulosti«, jer, barem u Rijeci, borimo se da preživimo i usto uvjerimo zajednicu u presudnu važnost kritičkog kazališta za njezin razvoj. Ta borba znači da, unatoč problemima, ne očajavamo nego radimo i stvaramo s uvjerenjem da kazalište uopće, pa tako i ustanova zvana HNK ima svoje – razloge. Dakle, živi smo. Ponekad i očito življi nego što bi se od nekog HNK očekivalo, pa neke sugrađane i živciramo. Naročito se intenzivno nama bave i oni koji valjda još od vremena »muzičke omladine«, ako su ikada bili njezini članovi, nisu provirili u kazalište, ali uvjerni su da o kazalištu mogu sve doznati dok vrijeme trate u kafićima duž Korza. Evo, možda biste u Novome listu mogli provesti i anketu među gradonačelničkim kandidatima i političarima uopće pa ih upitati: kada ste posljednji put bili u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca, ne računajući svečane sjednice Gradskoga vijeća? A ja vam potom mogu otkriti tko je govorio istinu.

Pet posto budžeta

Svim našim gostima iz inozemstva, od umjetnika do ambasadora, nevjerojatna je i fascinantna činjenica da Grad Rijeka izdvaja oko pet posto svog ukupnog budžeta na financiranje HNK-a Zajc, a 10 posto za kulturu općenito. Zamislimo da London ulaže pet posto svoga budžeta u National Theatre i Royal Opera House? Moram priznati da je moje jedino ozbiljno razočaranje nakon povrataka u Rijeku u tome što poneki glasniji građani Rijeke, ali i zaposlenici HNK-a, a napose njihovi sindikalni predstavnici, nisu svjesni privilegije uživanja u takvom kapitalu, ali i strateške odluke o razvoju Rijeke koja ne dovodi u pitanje ulaganje u Kazalište, premda je ono nesrazmjerno veličini i financijskom kapacitetu Grada.

Hajdemo precizirati. Ako znamo da Grad potroši oko 40 milijuna kuna godišnje na HNK Zajc, ili pet posto svog proračuna kako kažete, što je sjajno, a za program ne može odvojiti više od 550.000 kuna, koliko košta jedna opera, onda dolazimo do pitanja o raspodjeli. Taj ogroman nesrazmjer između troška za hladni pogon i programskih sredstava je jedna od ključnih točaka na kojoj padaju HNK-ovi. Slažete li se?

– Zapravo i ne sasvim. Slažem se više s Ivanom Šararom koji zastupa tezu da su sredstva za hladni pogon ujedno i sredstva za program. Bez većine naših zaposlenika i infrastrukture koju nam osigurava Grad mi ne bismo mogli realizirati program. Drugo je pitanje koja će se politika osmjeliti upustiti u popularni »outsourcing«, jer kalkulacija je jednostavna: hipotetski mogao bi se smanjiti broj zaposlenika, pa uštedom na njihovu broju prema potrebi angažirati «vanjsku» radnu snagu, ili dijeliti umjetničke kapaciteta pa i čitave programe s drugim kazalištima te balansirati između vlastitih produkcija i onih gostujućih.

Rad ne prestaje

Primjerice, orkestar Opere HNK-a Split već i djeluje po tom modelu. Broji oko 35 članova i popunjava se privremenim vanjskim suradnicima, nasuprot našem orkestru koji čini 65 glazbenika. Nikome ne pada na pamet da se »našima« broj smanji jer postižu izvanredne rezultate, no unatoč svemu najglasniji među njima najviše vole raspravljati o »minutaži« pauze i navodno prevelikoj mjesečnoj normi termina, premda ju većina ne ispuni ni s našim intenzivnim koncertnim i opernim programom. To naravno ne znači da rade premalo, nego da većina muzicira sve bolje pa se smanjuje potreba za većim brojem proba. Uopće, rad u umjetnosti teško je uklopiti u standardne metode računanja radnog vremena. Onima koji se ne bave takvim poslom, teško je objasniti da ozbiljni i posvećeni umjetnici zapravo nikad ne prestaju raditi.

Ali ako ne pamtimo kad smo te iste glumce vidjeli na velikoj pozornici, onda je logično zaključiti da nedostaje novaca za program, no bi li uopće bilo moralno tražiti još programskih sredstava?

– Možda ću neke iznenaditi, ali ja ne mislim da bi Grad morao izdvajati znatno veća sredstva za program, barem ne do 2020., koja će zbog EPK biti prijelomna godina i u povijesti riječkog HNK-a. Pored enormnog iznosa za plaće i ostale rashode zaposlenika koji redovito, bez dana kašnjenja stižu na naš račun, a tijekom prošle godine ulovili smo i pravilan ritam transfera većeg dijela troškova režija, ja nemam obraza očekivati više za program. Usto, Grad postupno sanira i dugove iz mandata prethodne intendantice od kojih su neki nastajali iz objektivnih razloga, a drugi zbog načina poslovanja bivše uprave kojim se danas bavi DORH. Naposljetku, Grad intenzivno radi na financiranju obnavljanja kazališne zgrade, od sanacije kapilarne vlage u podrumu do restauracije Klimtovih slika na stropu. Riječ je o milijunskim iznosima, ali ni to ne veseli neke naše sugrađane, kojima nikad ničega nije dovoljno, pa se pitam bi li bili sretniji da zatvorimo kazalište na minimalno tri godine dok se odjednom kompletno ne obnovi, ili ćemo radije šest godina dolaziti u kazalište koje postupno dobija svoj novi sjaj.

Drugo, više programskih sredstava s bilo koje strane ne znači samo tako i bolji program. Primjerice, u prvoj sezoni koju smo osmislili Oliver Frljić i ja zajedno, publika je najboljima ocijenila najskuplju i dvije najjeftinije predstave, »Don Giovannija«, koji je u dvije sezone koštao 1.000.000 kuna, »Hrvatsko glumište« i »Carmen«. Svaka je, od posljednje dvije, koštala oko 100.000 kuna i zapravo je ne samo vratila uloženo, nego i ostvarila zaradu, naročito »Hrvatsko glumište«.

Treće, ta priča o premalo dramskih predstava na velikoj pozornici meni je iracionalna. Pa otkad se  vrijednost dramske predstave mjeri veličinom pozornice? Osim toga, dvorana HNK-a uopće nije arhitektonski adekvatna za dramsku predstavu. Ja doista ne razumijem one naše gledatelje koji će dramsku predstavu radije gledati iz bočnih loža, nego iz gledališta u HKD-u, koje omogućuje frontalnu vizuru iz svakog sjedala.

Zna se tko ne radi

Sve ovo što govorite podložno je debati, no ona bi nas mogla odvesti predaleko. Ovdje želim da govorimo o iskorištenosti resursa pojedinih ansambala, o tome koliko koštaju, a koliko daju.

– Opći dojam velikog dijela ljudi s kulturne scene u Rijeci, ali i drugim gradovima koji imaju nacionalna kazališta, jest da u njima plaću prima previše onih koji nedovoljno ili uopće ne rade. I ja sam to mislio kad sam došao u riječki HNK s Oliverom Frljićem, pa smo proveli internu analizu uposlenosti umjetnika po ansamblima, ali i uopće uposlenosti i efikasnosti čitavog sustava. Došli smo do zaključka da u kazalištu s oko 315 zaposlenih postoji tridesetak karakternih neradnika, da ih tako nazovem, te onih koji iz objektivnih razloga (životna dob, zdravstveno stanje) ne mogu više izvršavati svoje radne obaveze. Neradnici, dakle, ulaze u postotak statističke pogreške i naravno da primjenjujemo disicplinske mjere do isključenja iz sustava. U posljednje vrijeme se puno intenzivnije radi pa neki i sami odlaze. Naporno im je.

Među umjetnicima, posebno baletnim te opernim solistima i članovima zbora, ima i onih koji su zadužili svoje kazalište minulim radom, pa premda više nisu u punoj snazi, za njih nastojimo pronaći poslove koje još uvijek mogu izvršavati. Veći problem su pojedinci u ansamblima koji naprosto nisu, a neki nisu nikada ni bili, sposobni, posvećeni i ozbiljni umjetnici. Ako su na ugovoru na određeno vrijeme, ugovor ne moramo obnoviti. Ako su na ugovoru na neodređeno vrijeme – gotovo ništa se ne može učiniti, čak i kada evidencije rada jasno pokazuju da s njima više nitko od redatelja ne želi raditi. Svi znamo tko su oni, poimence, i vi novinari, i publika, i nihovi kolege, i sindikati, i uprava. Meni je ta situacija nepodnošljiva i tražim način kako ju riješiti. Jednom hoću, premda sam svjestan da me neki zato smatraju »brutalnim«. Pritom nitko ne mora izgubiti posao. Potrebno je samo biti samokritičan pa prihvatiti ponudu za radno mjesto u ustanovi gdje ćete moći zaraditi plaću.

Afiniteti

Dobro, ali ne možemo kakvoću onoga što Zajc, kao i ostala nacinalna kazališta daju svojim sredinama, svesti samo na šest, odnosno 30 neradnika i masu onih koji rade, ako rad te mase nije vidljiv, opipljiv, odnosno smatramo, i složili smo se na početku, da količina uloženog nije jednaka količini isporučenog. Kako onda učiniti da količina isporučenog bude zadovoljavajuća? Redistribuirajući sredstva, na primjer?

– Vi mi uporno postavljate pitanje kao da vodim Agrokor. Pa ne radi se u umjetnosti o – količinama. Ako baš hoćete, usporedite našu produkciju s produkcijom drugih nacionalnih kazališta. Na prvom smo mjestu, ako rezultat djelovanja kazališta može biti mjeren brojkama.

Ali pitanje o kakvoći nije pitanje o brojkama, iako su i brojke važan dio priče, no što je s umjetničkom vrijednošću onoga što se proizvodi?

– E sad, realna umjetnička vrijednost i društvena relevatnost onoga što se proizvodi je drugo pitanje. Mislim da je operni i koncertni program u danim okolnostima na putu prema europskoj relevantnosti, a da je pritom, relativno, naša operna produkcija među najjeftinijima u Europi. Na tu temu – ja se ne mogu načuditi komentarima ponekih lokalnih ljubitelja opere koji bi radije gledali raskošne historijske kostime, nego slušali izvanredne pjevače ili koncerte kojima ravnaju vrhunski dirigenti. Naša koncertna izvedba »Fausta« digla je cijelo kazalište na noge, uskoro počinjemo snimati za Sony Classical. Ma već sam umoran od naglašavanja i nabrajanja… Nevjerojatno mi je samo što ima i u orkestru Opere glasnih pojedinaca koji uopće nisu svjesni što sve to znači za njihovu budućnost.

Vodeći

Da razriješimo i tu stvar: je li takav razvoj Opere rezultat afiniteta Marina Blaževića?

Ajmo biti sasvi otvoreni i iskreni: ni jedan kazališni redatelj nije promovirao riječko kazalište u Europi kao Oliver Frljić, ma što bilo tko od nas mislio o njegovoj poetici. Nadalje, u Rijeku sam doveo Miru Furlan, pridružio nam se i Leon Lučev, predstavili smo Nadu Kokotović, u ovoj sezoni s nama surađuje nova generacija vodećih redatelja iz regije, a u procesu smo obnove ansambla nezabilježene još od vremena riječke klase ADU.

U protekle dvije godine glumci su iz različitih razloga odlazili, ali i novi dolazili. Riječ je o procesima koji traju i kojih se rezultati ne mogu mjeriti u kratkom trajanju. Ne prihvaćam da je naš dramski program i ansambl u stagnaciji, pa i regresiji. U tijeku je tranzicija koju tek odnedavno provodi i nova ravnateljica, Jelena Kovačić. Meni je trebalo dvije godine da Operu dovedem do razine na kojoj je sada i prepustim ju Petru Kovačiću, a još uvijek mislim da smo tek na početku. U tom razdoblju nemali broj gledatelja, pa i članova orkestra i zbora, optuživao me u kuloarima da sam došao riječku operu zatvoriti, zapravo uništiti. Premda sam već u prvim mjesecima mandata, zajedno s gradonačelnikom Obersnelom, u Rijeku vratio Giorgia Suriana, a ubrzo potom i Dianu Haller, da ne govorim o Dunji Vejzović, Vlatki Oršanić, Matvejeffu, Sumi Jo, snimanjima za svjetske brandove, »Don Giovanniju«, ili činjenici da je u riječkom ansamblu ostala Kristina Kolar, premda je u takvom uzletu karijere da joj se otvaraju operne kuće diljem Europe. Kad spomenem suradnicima iz svijeta da u ansamblu naše Opere imamo Suriana, oni misle da se šalim. Kad svojim studentima u New Yorku govorim o predstavama u kojima nastupa Mira Furlan, a u gledalištu sjedi Rade Šerbedžija, najprije pomisle da fantaziram.

Nisu to avioni

Usput, ne zaboravimo, protekle dvije godine slušam i naklapanja da sistematski radim na ukidanju Baleta. Istina je međutim da Balet prolazi kroz tešku kadrovsku, ravnateljsku i identitarnu krizu koja nije od lani i nije specifično riječka i ne može biti samo odgovornost bilo koje uprave. Unatoč svemu, Balet HNK je u intenzivnim probama za veliku premijeru »Labuđeg jezera« prema konceptu i u koreografiji Staše Zurovca, od jeseni stiže nova ravnateljica i kreće obnova ansambla, a prva premijera nove sezone bit će upravo premijera baletnig ansambla. Jednim od svojih najvećih uspjeha s Baletom smatram najprije kuloarsku, a potom i službenu informaciju da je za balet poseban interes počeo pokazivati i Hrvoje Burić. Možda bi u svoj gradonačelnički program mogao uključiti i financijski plan zapošljavanja barem 30 novih baletnih umjetnika koliko ih je potrebno da bismo u Rijeci mogli održavati donekle pristojan klasičan baletni repertoar.

Pustimo zasad Burića, nego mi recite konkretno: kako zahtijevati od HNK-a Ivana pl. Zajca da ima šest turbogenijalnih dramskih premijera u godini, što bismo htjeli, kad znamo da jedan turbogenijalni kazališni redatelj košta pola programskog budžeta?

– Turbogenijalnih? Vi opet kao da proizvodimo avione, a ne izvodimo umjetničke predstave. Pa ni redateljica ili redatelj koji koštaju 30 ili 40 tisuća eura nisu nikakva garancija. Nikada ne možete znati hoće li rezultat nekog kreativnog procesa biti usporediv s onim prethodnim koji potpisuje ista autorica ili autor, ma koliko netko koštao. Pa i vaše su novinarske kolumne nekad izvrsne, a ponekad usputne. Ni vrhunski sportaši ne pobjeđuju uvijek. Također, uspjeh neke predstave ovisi o raznim uvjetima, ne samo financijskima, od ansambla do kreativne atmosfere.

Apsolutno, ali ako nemate novaca da pozovete redatelje u toj »klasi«, onda nećemo ni saznati kakve predstave mogu režirati.

– Dobro, kad već inzistirate: ja ne vjerujem u skupu umjetnost, a posebno ne u umjetnike koji naplaćuju svoj rad iznosima koji su nama u riječkom HNK-u dovoljni za cijelu novu opernu ili dramsku produkciju. Dok sam intendant, takve honorare neću nikome potpisati. Zanimaju me umjetnici koji respektiraju ekonomske i istražuju društvene okolnosti u kojima djeluju. Zanimaju me posebno umjetnici nove generacije, ili oni već etablirani, pa i proslavljeni koji pristaju raditi i ondje gdje nema novaca, ali ima entuzijazma, suradničkog duha, primarno umjetničkih ambicija, osjetne društvene relevantnosti onoga što stvaramo, strategije razvoja i iznad svega slobode izražavanja. To je kapital koji je Rijeci donio i titulu prijestolnice kulture. To je i kapital koji mojim kolegama ravnateljima i meni omogućuje da riječki HNK ne samo opstaje nego i osvaja svoju budućnost.

Promjene

Ali pro bono i entuzijazam nisu trajne opcije. Veliki su novci u igri u Zajcu, a vi pozivate na entuzijazam. Naravno, jer nemate novaca da platite. No hajdemo se prvo dogovoriti da se slažemo oko važnosti javnog financiranja kulture, pa onda i umjetnosti, pa onda i kazališta. Da raskrstimo s pogrešnim tumačenjima teksta u Novom listu koji je bio i povod ovom razgovoru, a koja kažu da se autor zalaže za komercijalizaciju i nekakav neoliberalni model samoodrživosti kazališta. Nikako. No u kontekstu sada velikih izdvajanja za kazalište čak ni ona nisu dovljna da bi sustav producirao na zadovoljavajućoj razini, između ostalog i zato što nedostaje novaca. Pa kako onda do tih novaca, ako se slažemo da su i ova javna izdvajanja već velika, da ne kažemo prevelika? Redistribucijom? S obzirom na to da HNK Zajc godišnje potroši oko 37 milijuna kuna na plaće i dva milijuna kuna na honorare, dakle gotovo ukupan gradski iznos, što mislite o paušalima, dakle o minimumima za koje postoji određena norma prema sistematizaciji radnih mjesta, koje onda pojedini radnik može »nabildati« angažmanom, pa onda glumac koji je stalno angažiran ima i veću plaću od onoga koji po gradu pije, a otkaz mu ne možete dati zbog raznih razloga?

– To je sigurno jedno od rješenja, no zbog tzv. »zatečenog stanja« ono bi bilo provedivo samo uz kompletnu reformu radnih odnosa i materijalnih prava koja iz njih proizlaze. Takvu reformu ne može provesti niti jedna uprava samostalno, a u nju se niti jedna politika neće upustiti dok voda ne dođe do grla. Istina jest da sva nacionalna kazališta  dišu na slamku, osim možda zagrebačkog, no ne mislim da bi se rješenje svih teških i složenih problema trebalo najprije prelomiti preko leđa zaposlenika. O takvim drastičnim koracima, uostalom, nije se razgovaralo niti na drugim razinama. Treba najprije krenuti u promjene Zakona o kazalištima, pa lobirati za određene porezne olakšice, pa krenuti u strukturne promjene u organizaciji i poslovanju samih ustanova, a usto i neprekidno ne samo održavati nego revidirati i aktualizirati program.

Sindikati pak na svaku od tih tema reagiraju panično i zapravo ih zanima samo održavanje »zatečenog stanja« s povlasticama o kojima radnici u drugim djelatnostima, o privatnom sektoru da ne govorim, mogu samo sanjati. Naravno, jedina promjena kojom se bave jest povećanje koeficijenata, odnosno plaća, i to isključivo za niže umjetničke statuse i radna mjesta u tehnici, dakle ondje gdje je baza najšira pa se tako ubire najveći prihod od članarina. Nevjerojatno mi je da njihovo vodstvo ne shvaća da je takva strategija put u reformu koja će najviše pogoditi upravo zaposlenike, a dugoročno i ugroziti opstanak ustanova u kulturi.

Fleksibilizacija

Uvedimo u priču ansamble. Iako se ne možemo uspoređivati s Francuskom gotovo ni po čemu, činjenica jest da u toj zemlji kulture nacionalna kazališta, osim Comédie-Française, nemaju ansamble. Postoje dobri argumenti i za i protiv fiksnih ansambala. Argumenti za su svakako mogućnost kontinuiteta, razvoj ansambla kao cjeline, dok su argumenti protiv sigurno u mogućoj okoštalosti, nedostatku entuzijazma pa slijedom toga i umjetničke izvrsnosti. Gdje vi stojite po tom pitanju?

– Kad je riječ o kolektivima, dakle o orkestru i zboru, ako nemate ansambl, tada nemate ni operni program. Takvi ansambli moraju postojati, a izazov je kako balansirati između nužnog i optimalnog broja članova. Kad je riječ o solističkim i glumačkim ansamblima, definitivno je nužna brža fluktuacija i periodično regeneriranje sastava ansambla. Publika hrli na gostujuće dramske predstave i Festival malih scena zato što žele konačno gledati i neke druge glumce. Stoga je jedan od mojih prioriteta u sljedeće četiri godine ne samo obnavljanje dramskog ansambla, nego i angažiranje gostujućih glumaca u što većem broju projekata. Svim pak mladim opernim solistima govorim da se nadam da neće ostati u Rijeci duže od dva dvogodišnja ugovora. To je u interesu njihova umjentičkog razvoja – odlaziti na audicije, nastupati na drugim pozornicima, okušati se u inozemstvu.

Mi smo od Grada tražili da nam dopusti unutar sredstava koja dobivamo za plaće fleksibilnije raspoređivanje koeficijenata pa prema potrebi i povećavanje broja zaposlenika, a da ne povećamo ukupni iznos za plaće. To je primjer fleksibilnosti o kojoj smo cijelo vrijeme govorili tijekom sindikalnih pregovora.

Usput, uskoro ćemo najaviti pokretanje programa Riječkog kazališta za mlade, a nisam odustao niti od ideje osamostaljenja i zasebnog brendiranja sadašnjeg orkestra Opere kao simfonijskog orkestra, naravno kao dijela organizacijske strukture HNK.

RNK

Problem je što se ovdje krećemo u vrlo osjetljivom prostoru u kojem se govori i o nužnosti fleksibilnosti, i o socijalnoj osjetljivosti, dakle sigurnosti, što dodatno komplicira kreativna, umjetnička strana priče. Teško je tu doći do prave mjere, pogotovo kad se u obzir uzme situacija u drugim gradovima s HNK-ovima, koji također troše/trebaju ogromne novce s upitnim rezultatima. Treba li Hrvatskoj pet nacionalnih kazalištnih kuća?

– Ne. Ona ih ni nema pet. Na papiru možda, ali ona to de facto nisu. S obzirom na osnivačku strukturu i financiranje programa postoji samo jedno nacionalno kazalište: HNK u Zagrebu. To je činjenica, neovisna o Zakonu o kazalištima. Država i Grad Zagreb financiraju ga u jednakim omjerima, a njihov budžet je duplo veći od našega. Svi mi drugi smo zapravo narodna kazališta i kada bi se u nazivu odražavala osnivačka, vlasnička i financijska prava i obveze, tada bi najpoštenije ime narodnog kazališta u Rijeci zapravo bilo – Riječko narodno kazalište. Može i – Kvarnersko. Ja sam se usto uvijek pitao zašto je odabran Ivan Zajc umjesto Janka Polića Kamova, ali to je već neka druga tema.

Na tragu HNK-ova: ako ih želimo imati, ne bi li bilo logično da država uđe u njihovu vlasničku strukturu, kad već zadržava pravo ministra kulture da imenuje, odnosno amenuje intendante, što je u postojećem sustavu nonsens bez premca?

– Apsolutno, ali to se dogoditi neće. Očekivati možemo izmjene Zakona o kazalištima, a obazrivo i meni razumljivo postupanje ministrice kulture u slučaju mojeg konačnog potvrđivanja vodi prema zaključku da će Ministarstvo odustati od prava da odobrava izbor ravnatelja u ustanovama kojima nije osnivač ili suosnivač, a time i (su)vlasnik. Hoće li se na tome tragu odustati od politike inflacije nacionalnih kazališta – ne bih znao. Kada bi »nacionalni status« značio da su nama u Rijeci zajamčena sredstva za redovni program i investicije, kada bi se ona i povećala, i kada bi Ministarstvo s nama surađivalo u strateškom razvoju sustava i suradnje nacionalnih kazališta – a postoje indicije da idemo prema tome – i to bi već bilo veliki pomak i razlog da se statusa »nacionalnog« ne odreknemo.

Regionalna kazališta

Zadovoljavate se time? Ne biste zahtijevali da država uđe u vlasničku strukturu tih kazališta i odtereti gradske proračune za kulturu milijunskih iznosa za hladne pogone, koji bi se mogli preusmjeriti drugim, kriminalno dotiranim proračunskim korisnicima, ako država već želi imati nacionalna kazališta?

– Hrvatska država, budimo iskreni, nije nikada htjela posjedovati – u smislu vlasničke pa onda i financijske odgovornosti – više od polovice jednog nacionalnog kazališta, onog zagrebačkog. Ona je samo htjela imati što više kazališta diljem svojeg geografskog prostora koja nose ime nacije, jer to i jest cilj svake konzervativne nacionalne države – da iz jednog centra širi, održava i povećava svoju simboličku sferu i snagu. S druge strane, lokalne su zajednice htjele imenom kazališta participati u simboličkom kapitalu nacije, vjerujući usto da će se taj simbolički kapital, odnosno status, svake proračunske godine materijalizirati u stabilnom i sve to većem tzv. »financiranju redovnog programa«. Riječ je zapravo o običnoj kupo-prodaji »nacinalnih obveznica« koja je početkom devedestih sigurno imala svoju povijesno razumljivu identitesku namjeru, no danas njome trguje desna populistička  politika, ugađajući usput sentimentima »nacionalno zagrijane« građanske publike. Meni je reduciranje kazališa kao umjetnosti i kao ustanove na »nacionalni rekvizit i kulisu« odbojno. Kazalište može opstati samo kao prostor slobodnog umjetničkog stvaralaštva i kritičkog mišljenja, što je bilo od vremena kada je nastalo transformiranjem »ditiramba«. Hrvatsku pak kulturu, u stalnoj interakciji s međunarodnom, treba odgovorno stvarati, a ne o njoj urlikati na političkim skupovima.

Pa onda državu treba natjerati, politički koordinaranom akcijom iz gradova s HNK-ovima, da prihvati činjenicu da postoji jedno nacionalno kazalište. Uvedimo možda i subvencionirane karte za potencijalne gledatelje iz drugih krajeva Hrvatske, tako da cijena karte bude jednaka za sve, a ostala kazališta učinimo komunalnima.

– Ili regionalnima.

Ili regionalnima.

– Uvjeren sam da je u okviru Europske prijestolnice kulture pred riječkim HNK-om povijesna prilika da revidira svoju ideju i organizaciju, da obnovi svoju zgradu, obuhvati i druge prostore, regenerira svoje umjetničke potencijale, od ansambala preko produkcijskog menadžmenta do tehničke opremljenosti, i tako osigura ne samo opstanak, nego i neupitnu kulturnu i društvenu relevantnost nakon 2020. godine. Možda je došlo vrijeme i da razmotrimo mogućnost ulaska Primorsko-goranske županije u vlasničku strukturu riječkog Kazališta s obzirom na podatak da oko 40 posto naših pretplatnika i gledatelja dolazi iz županije. S obzirom na lokalne političke trendove, međutim, Ministarstvo kulture bi nam moglo postati najmanji problem dok njime upravlja vrh kulturno-političke struke. Štoviše, Ministarstvo kulture moglo bi uskoro postati zaštitinik digniteta hrvatske kulture pred naletom lokalnih populističkih pokreta i političkih amatera, od Splita do Rijeke. S tom razlikom da Rijeka kao EPK ima doista stoljetnu povijesnu šansu da se prometne u jedan od vodećih kulturnih gradova Europe te upravo uz kulturu priveže svoj gospodarski, tehnološki i naročito kreativno-industrijski razvoj. Prokockamo li tu šansu, a predizborne ankete slute i na mogućnost takvog ishoda, nema te budućnosti koja će nam oprostiti.

No da zaključimo, barem za sada, u vedrijem tonu. Vratimo se onom nevjerojatnom iznosu od 10 posto budžeta Grada za kulturu, od čega pet posto odlazi na HNK. Evo predlažem Novome listu da pokrene incijativu po kojoj bi Nogometni klub Rijeka pet posto od transfera svakog nogometaša izdvojio za HNK. Zauzvrat, mi bismo mogli uprizoriti mjuzikl »Armada«. Svi sretni – napokon bi se uspostavila suradnja između dva riječka HNK-a, a mogli bismo konačno odigrati i prijateljsku utakmicu na kazališnoj pozornici! Uopće se ne zezam. Pozivam Miškovića na sastanak! Možda ne zna da naše programe posjećuje preko 100.000 gledateljica i gledatelja godišnje. Ja i inače mislim, a nisam osamljen, da je operno pjevanje jedna od najtežih sportskih disciplina. Posjetite Giorgia Suriana nakon izvedbe Jaga u njegovoj garderobi pa neka vam ispriča zašto.